Svaka i najmanja točka dogovora koju je dodirnula ova dična grupica nadošlih i domaćih ustaša, zasnovana je na kriminalu: oni su svijesni bezakonja na osnovu kojeg će se hapsiti ljudi za dovod u Slanu; svijesnu su teškoća puta po kojem će biti vođeni preko Velebita; vrlo su dobro znali da njihove tek stvorene organizacije nemaju transprotnih sredstava za prebacivanje nego da će ih vezane u kolonama voditi od Gospića do Karlobaga pješice; složili su se da će ih ovdje, u Karlobagu, trpati u male, neudobne brodice, jer su jednio takve brodice postojale po okolnim lukama i bile na dohvatu da ih uposle; znali su, jer su otočani, da će prognanike

Na prilazu plaži Suha (logoru Slana), s desna i s lijeva uzdižu se visoke litice i pećine. Na jednoj od tih litica narod je iz svojih skromnih sredstava urezao mramornu ploču. Kraj nje svake se godine održava sat povijesti i polažu vijenci. Od strane Općinskog odbora Pag za obilježavanje spomen – područja Slana naručena je izgradbena dokumentacija koja će zahvatiti čitavo područje bivših logora i grobova. U 1988. godini već se projektira izgradnja ceste koja će od sela Metajne voditi prema Slani. Ona će ići paralelno sa cestom koju su gradili logoraši tako da se ovu ostavi nedirnutu kao monument vremena. Napis na ploči glasi: SLAVA ŽRTVAMA FAŠIZMA 1941. GODINE,

b e z i m e n a v r p c a galebja jata uznemirena kružen ponad kamenih rtova povazdan nestrpljivo – jer nas vide u kolonama – nadaju se silasku gdje smo im zauzeli gnijezda ne slute da mrtvaci ne napuštaju dodijeljena gubilišta kad im se primiču po vrpci bezimeno   o š t r i c a r t a šiljati ubod hridine put svjetlog mora zaletjeli val i misao potisnuti snažno tko ima nož na rtu se postavi važno i vlada rtu približiti se ne smije! biva sve oštriji šilje ga – tko mu priđe, majci, ima da se nabije. urla nad njime zastava smrti nož

Razgovor je izvršen u prostorijama Općinskog odbora SUBNOR-a. Pag dana 9. 10. 1979. godine. Razgovoru su prisustvovali i u njemu učestvovali: Bistričić Nikola predsjednik SUBNOR-a Pag, Jeličić Srećko tajnik SUBNOR-a Pag, Maržić Slavko predsjednik UBNOR-a Pag i Zemljar prof. Ante. Prije početka razgovora radi legitimiranja drug Balaž Josip pokazuje rješenje kojim mu je priznato u posebni staž u dvostrukom trajanju vrjeme od 6. 06. 1941. godine do 15. 05. 1945. godine. Izjave i druge dokumenta iz kojih je vidljivo da je aktivni sindikalni radnik od 1932. godine i član Komunističke partije Jugoslavije od 1937. godine te novine iz tog perioda u kome se opisuje štrajk radnika. Iz dokumenata je vidljivo

Datum, 20. VI 1941. i nalog pri tom datumu za polazak po »pijesak« – govore nam očito da je koordinacija između Paga i Zagreba, tj. između lokalnih i centralnih ustaša, u odličnoj funkciji. Rekli smo: Židove u Zagrebu hapse tek 21. VI, a na Slanu ih dovode 24. VI, Oguić pak šalje brodara po »pijesak« već tri dana ranije. Neka se nitko ne čudi što ove datume variram više puta. Ovi datumi, ove formulacije prije hapšenja Židova u Zagrebu, govore nam o usmjerenom organizacijskom poslovanju »ustaškog stana« u Pagu, u punom polasku u akciju u konspirativnosti pred narodom pred kojim se još ne mora otkriti karte, pa čak se ni

Na slijedećoj pregršti stranica iznijet će nam svoje svjedočenje Josip Balaž, Joža, po narodnosti Madžar, sada penzioner u Daruvaru. Iz njegove lično pisane izjave, 9. 10. 1970. god. koja se nalazi kod SUBNOR-a u Pagu, drug Balaž navodi da je rođen 1912. god. u Goveđem Polju, općina Daruvar. Sa 6 godina ostao je siroče, bez oba roditelja. Otac mu je poginuo u I svjetskom ratu, majka, brat i sestra umrle su od »španjole«. Kasnije je Joža seljanima čuvao guske i svinje, a još kasnije i goveda. Za to je dobivao oskudnu hranu i spavanje u štalama. Njegov ujak, kao tutor uzima ga k sebi u Daruvar čim je navršio deset

Vidar Radomir iz Novalje na Pagu, dao je slijedeću izjavu kao svjedok, u Komandi mjesta Pag, 1945. god: »U sedmom mjesecu 1941. godine išao sam kući na odsustvo kao domobran. Iz Otočca sam prešao peko Gospića za Pag. Do Karlobaga sam htio da idem sa poštanskim autobusom. Pošto toga dana autobus nije išao morao sam potražiti drugo prevozno sredstvo. Tražeći doznao sam da ide ustaški kamion sa zatočenicima, koji su za logor na Pagu. Nekoliko dana ranije sam doznao da se je na Pagu osnovao logor, ali ni iz daleka nisam pomišljao na grozote, koje su se već odigravale u tom krvavom logoru. Opazivši kamion požurio sam k njemu, veseleći

Svjedokinja je nakon dijela jednog životnog puta kakvom se može zamisliti samo u mašti – a na kome je izgubila i muža i petogodišnju djevojčicu – preko raznih logora i nebrojenih borbi i dovijanja koji mora da su već graničili sa svačim što ni najmanje više ne ulazi u realnost – dospijela u Italiju do partizanske baze. Ovdje je (8. IX 1945. god.), u kancelariji V odsjeka Štaba Baze, dala svoj izvještaj pred kapetanom Katalinićem (u Arhivu Rijeke, pod SLANA, 8/1, 2, 3). Njena tačna i svakome jasna izjava zadala mi je mnogo glavobolje. Naime, kad sam usporedio njenu sa izjavom dr Radana našao sam se u nejasnoćama koje nisam

Ima jedno pitanje na koje je, prisiljen nekim pranjem, iako okruglo, odgovorio kanonik J. Felicinović. Tko naime, na četvrtoj stranici »Ličnih uspomena« pročita redove o hapšenju Janka Rausavljevića i Laze Rakića (službenika iz Paga) saznat će, da se ipak Felicinović morao odreći i imenovati, sebi nadležnog, svog mladog suradnika, logornika ustaškog stana u Pagu. Citiram: »Živio je na Pagu u samom mjestu Pagu kao poslužnik na pošti neki Martin Rudelić iz Brušana kod Gospića. On je 1. VII 1941. godine bez ikakvog uzroka, nezakonito uhapsio u Pagu preglednika finansijske kontrole Janka Rausavljevića i Lazu Rakića pravoslavne vjere. Našao je brod kojim ih je imao namjeru povesti u Slano. Netom sam

U Arhivu Rijeke i Arhivu Hrvatske u Zagrebu Ovom sam odjeljku htio ostaviti naslov POŽUTJELO LIŠĆE DOKUMENATA ali me odmah nešto navodilo da naslovim: suho zlato dokumenata. Naime i jedno i drugo bilo bi odgovarajuće koliko ih znam isčitati. Nad užasom koji nam se kod njih otvara, teško je ostati hladnokrvnim. A to je potrebno. Potrebnija od ičega ovdje je upravo hladnokrvnost da bi se moglo pod postojećom gomilom (naizgled) počesto suvišnog, iskopati ono što je čelična istina. Svi pisani materijali koji su došli do nas upisani su najvećma nekoliko godina poslije zločina. Ispitujući svjedoke gotovo svi su upisani po Komisiji (ili komisijama) za ratne zločine ili po islednicima, u