arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Đurđica Dragaš: Kako nam je korona „vratila“ slavu

Rodila sam se i odrasla u kraju u kojem se nije išlo u crkvu, nisu se slavili verski praznici, a deca nisu krštavana. Doduše, to je važilo gotovo isključivo za nas, Srbe. Bilo je jednostavno takvo vreme i takve okolnosti. Ipak, dva datuma su se u mojoj porodici uvek obeležavala. Pokrov – seoska slava u selu u kojem je rođena moja mama i Sveti Jovan – krsna slava njenih roditelja. Priznajem da nisam baš mnogo znala o tome šta tačno slavimo, ali ta dva dana imala su posebno mesto u našim životima. Pokrov sam „vezivala“ za neku vrstu vašara. Mnogo skromnijeg nego ovde, u Srbiji, ali ipak dovoljno zanimljivog svakom

Đurđica Dragaš: Nemamo rezervni zavičaj

Dok se plamen badnjaka polako gasi, a ljudi razilaze, dođe mi da viknem – ne dajte da ostanem i bez „rezervnog zavičaja“! Od svih verskih praznika, Badnji dan mi je najdraži. Volim tu neku posebnu toplinu koju donosi i trudim se da ga provedem sa porodicom, u jednom lepom vojvođanskom selu. Tako je i ove godine. Radujem se već danima paljenju badnjaka koje se, po tradiciji, organizuje u centru sela, ispred škole i prostorija u kojima se, u nedostatku prave crkve, obavljaju verski obredi. Stižem… vatra već gori… Lepo je, skromno, bez mnogo sjaja i nepotrebnih detalja, ali toplo i prijatno, baš onako kako sam i očekivala. Plamen mi obasjava

Đurđica Dragaš: Kako su raseljeni Ličani oživeli svoje lokalno groblje

Pre nekoliko meseci odlučila sam da napravim Fejsbuk grupu koja bi okupila moje zemljake, Ličane, Divoseljane rasute po svetu. Prvobitno mi je želja bila da ih podstaknem da se uključe u akciju čišćenja groblja u rodnim selu mojih Dragaša, Divoselu. Da, to je ono groblje o kojem sam pisala letos, a koje su polako, ali sigurno gutali šuma i zaborav. I uspeli smo u onome što je izgledalo kao nemoguća misija. Očistili smo ga! Grobovi naših predaka ugledali su svetlost dana i sada možemo, kao sav normalan svet, da ih posetimo i zapalimo sveću za njihove duše. Iako često i sama kritikujem društvo u kojem realnost oblikuju internet i društvene

Bastašić: Ustaško groblje na Mirogoju samo jedna od etapa u vjekovnom strateškom planu (VIDEO)

Ustaše se ne vraćaju kući- odavno su kod kuće!!! Piše: Đurđica Dragaš Ništa novo i ništa neočekivano, tako predsednik udruženja „Jadovno 1941.“ Dušan Bastašić ocenjuje inicijativu, koju je odobrio i Hrvatski sabor, da se na zagrebačkom groblju Mirogoj „uredi groblje hrvatskih vojnika od 1941. do 1945. godine“. Smatra da je reč samo o još jednoj etapi u realizaciji plana katoličke crkve da, kako kaže, „zaore istočnu njivu“, misleći pri tom na prostor istočno od Drine. Taj plan je pretočen u ideologiju Ante Starčevića, teoriju „krvi i tla“,a sprovodili su ga, svako na svoj način, Ante Pavelić, Josip Broz i Franjo Tuđman, kaže Bastašić i dodaje da vlast u Hrvatskoj na

Đurđica Dragaš: Jesen na Velebitu

Sami smo odavno… u ovoj prelepoj, strašnoj  pustinji velebitskoj.Ne brojimo dane i godine, ne brinemo o vremenu što prolazi… za nas je odavno stalo. Grlimo plavo nebo,udišemo vazduh pun mirisa mora i soli.Kupamo se u jutarnjoj rosi,trljamo obraze prvim mrazomi, opčinjeni, gledamo plamene boje jeseni. Sami smo odavno… u ovoj prelepoj, strašnoj  pustinji velebitskoj.Ne brojimo dane i godine, ne brinemo o vremenu što prolazi… za nas je odavno stalo. U onoj jami su naše kosti, naša krv utkana u surovi kamen, u zemlju što prekri jauke i bol. Ali nismo mi mrtvi… Rađamo se iznova svakog proleća,rastemo s travama,s nežnim visibabama i jaglacima,bujamo kao planinski potok osokoljen rastopljenim snegom. Mirišemo

Đurđica Dragaš: Ne opraštam i ne zaboravljam zločine nad srpskim narodom, i to je u redu

Napisala sam i, u prethodnih godinu dana, ovde objavila tri teksta u kojima sam se bavila Drugim svetskim ratom, ali i sukobom koji je početkom devedesetih besneo u bivšoj Jugoslaviji. Pisala sam o sebi, svojoj porodici, narodu kojem pripadam. Kao i uvek kad se „potegnu“ takve teme, bilo je reakcija, što privatnih što javnih, na portalu RTS-a i društvenim mrežama. Zahvalna sam svima koji su mi pružili podršku, saosećanje i razumevanje, ali bilo je, naravno, i onih koji su kritikovali, koji stvari ne „vide“ mojim očima. Iako je normalno da čoveka to pomalo zaboli, kad bolje razmislim, zahvalna sam i njima. Zašto?! Zato što su me podstakli na razmišljanje o

Đurđica Dragaš: Može li himna probuditi usnuli patriotizam ?!

Uprkos koroni i mračnim prognozama o njenom, ko zna kojem talasu, deca su ovog prvog septembra krenula normalno u školu. Nema skraćenih časova, a tzv. onlajn nastava ostaje samo mogućnost u krajnjoj nuždi. Ipak, nešto ove godine nije „normalno“, tačnije, desilo se prvi put… Nastava je u svim školama u Srbiji počela intoniranjem himne Bože pravde. I, kao što sam i očekivala i kao što kod nas obično biva, to je izazvalo burne reakcije. Naravno, opet smo se podelili u dva suprotstavljena tabora! Jedni su oduševljeni i pitaju se zašto to odavno nije praksa, a drugi se, blago rečeno, sprdaju s „naletom patriotizma“ i zameraju što se deci „nameću“ takve

Đurđica Dragaš: Dosta je bilo!

Mnogo se ovih dana piše, govori i raspravlja o srpsko-hrvatskim odnosima. Od 1995. uvek je tako u avgustu! Otvore se stare rane, probude strahovi, mržnja, izgovore teške reči, a onda se strasti smire…do sledeće prilike. Ove godine je ipak malo drugačije. Predstavnici Srba u Hrvatskoj prvi put su prisustvovali proslavi godišnjice Oluje u Kninu. Hrvatski predsednik je na pomenu Srbima ubijenim u selu Grubori recitovao pesmu Alekse Šantića „Ostajte ovde“. Da li se nešto zaista menja? Ima li budućnosti za srpsku manjinu u Hrvatskoj? Ove godine, više nego ikad, razmišljam o tome… Pitam se ko je u pravu – oni koji su se, uprkos svemu, vratili u zavičaj ili mi

Đurđica Dragaš: Može li se preživeti Divoselo?

Nedavno, 25. juna, navršilo se 30 godina od proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske. Zvanični kraj SFRJ bio je ujedno i početak krvave decenije koja je odnela hiljade života i zauvek promenila sudbine onih koji su je preživeli. Među stotinama hiljada raseljenih i izbeglih našla se i moja porodica.. Nisam slutila, dok sam tog juna ’91 proslavljala 17. rođendan, da će to biti poslednji put da u svom stanu gasim svećice na torti, da mi poklone donose drugarice iz škole i da se radujem, onako iskreno, kako to mogu samo devojke od 17 godina… Trideset godina kasnije, malo zbog „ozbiljnih“ 47 leta, a mnogo više zbog svega što se izdešavalo u

Đurđica Dragaš: Usudio se Srbin da na Gazimestanu digne tri prsta!

Mi smo dobri samo kad ćutimo i kad se sklanjamo, kad se izvinjavamo i priznajemo sve što nam „stavljaju na teret“. „Gledaju nam kroz prste“ samo kad igramo po njihovim pravilima. Nije Risto Jovanović, Srbin iz Podgorice, kako sam sebe predstavi pred sudom u Prištini, slutio da će se njegov put na Gazimestan završiti u kazamatu „nazovi države“ Kosovo. Ali eto… učinio je Risto „neoprostivo“! Sugerisao je policajcima da, na Vidovdan, ne pretresaju monahinju koja je krenula na Gazimestan. Bilo je to dovoljno da na njega, kao na ozloglašenog teroristu, skoče specijalci. Njih deset na jednog Rista!!! Bahato, bezobzirno, nadmeno.. stavili su mu lisice na ruke i počela je još

Đurđica Dragaš: Zemljaci, vi praštajte i zaboravljajte… ja ne mogu!

Jeste li se uplašili kad ste čuli skandiranje „ubij Srbina“ na Vaskrs? – Ma, bojimo se, kako se ne bi bojali, al’ moramo ćutati. Razmišljam danima o ovom odgovoru koji je novinarki RTS-a dala starija žena, očito Srpkinja, u Borovu. Tema priloga, gle ironije, bili su izbori… taj praznik demokratije, kako ga često nazivaju analitičari i političari. Lokalni izbori u Hrvatskoj su u međuvremenu završeni. Rezultat: manje – više isti kao i ranije, ali nije to razlog zbog kojeg ovo pišem. Razlog je ona baka iz Borova i njene uplašene oči. Pitam se da li je uopšte imala hrabrosti da izađe na biralište i zaokruži neku od ponuđenih opcija. Da

Bastašić: Zlo koje je kulminiralo u Jasenovcu, počelo je u Gospiću, na Velebitu i Pagu i to ne smemo nikad da zaboravimo

U biblioteci „Vlada Aksentijević“ u Obrenovcu, 13. maja 2021, otvorena je izložba, a potom održana i tribina o kompleksu logora Gospić – Jadovno – Pag u kojem je, tokom leta 1941. godine, surovo ubijeno više od 40 hiljada Srba i Jevreja. Piše: Đurđica Dragaš Ukoliko se pitate otkud izložba o tom logoru u Obrenovcu, predsednik udruženja Jadovno 1941. Dušan Bastašić ima jednostavan i sasvim jasan odgovor. U kompleks logora Gospić – Jadovno – Pag, čije je formiranje okončano 24. juna 1941, dovođeni su, a potom tu i ubijani, Srbi i Jevreji sa čitave teritorije Nezavisne Države Hrvatske. To bi svaki Srbin u Srpskoj, Srbiji i rasejanju, trebalo da zna. Dakle,

Đurđica Dragaš: Senka Nikole Tesle ponovo „šeta“ ulicama mog rodnog grada

„Žao mi je, ali Tesla je bio Amerikanac“… reči američkog ambasadora u Beogradu Entonija Godfrija „motaju“ mi se po glavi. Malo u šali, a više u zbilji, izgovorio ih je na aerodromu koji nosi baš Teslino ime, ispraćajući avion Er Srbije koji će za Njujork ubuduće leteti s Teslinim likom na trupu. Možda ste pomislili da ovo pišem zato što su me povredile ili naljutile njegove reči. Ne, nisu! Samo su ma podstakle na razmišljanje. U ovu rečenicu je, kako mi se čini, stala čitava američka „filozofija“ kada su u pitanju nacija, pripadnost, odnos prema državi i životu uopšte. Lakonski, jednostavno i toliko svojstveno predstavniku velike sile, jedan Amerikanac usred

Đurđica Dragaš: Dan u kojem smo morali da zastanemo… makar na minut!

Razmišljajući o Izraelcima koji, i posle osam decenija, stoje mirno i minutom ćutanja, uz sirene, odaju poštu svojim žrtvama, s gorčinom se setih pokušaja da se, pre nekoliko godina, na sličan način setimo žrtava Oluje! 8. april 2021. Izrael, Dan sećanja na žrtve Holokausta Minut ćutanja i dvominutno oglašavanje sirena širom zemlje. Izraelci su još jednom pokazali kako se sećaju i koliko poštuju šest miliona jevrejskih žrtava stradalih tokom Drugom svetskog rata.Bez pogovora, bez pitanja, na trenutak je „stao“ život. Zaustavili su se se autobusi i automobili, pešaci su stajali u mestu.Radio i tv stanice emitovale su specijalni program koji je počeo prethodnog dana, odmah posle zalaska sunca. Restorani i

Đurđica Dragaš: Ja, izbeglica, i serija „Porodica“

Odavno neka serija nije digla toliko prašine kao što je to bio slučaj s „Porodicom“. Dugo najavljivana, iščekivana i neverovatno gledana, zatalasala je pomalo umrtvljenu srpsku javnost i otvorila stare rane. Verovali smo, očigledno pogrešno, da su te rane odavno srasle, da nas na njih podsećaju samo ožiljci, neprimetni i skriveni ispod naslaga godina, događaja i promena. Mislila sam i ja da me drama porodice Milošević i podsećanje na sve njene aktere neće mnogo uzbuditi, ali priznajem da je to bila loša procena. U umetnička dostignuća serije neću ulaziti pošto za to nisam stručna, a nekako verujem da je tema „Porodice“ prosto i „progutala“ sve ostalo. Gledajući seriju, uporno sam

NAJNOVIJE VIJESTI

Knjiga gostiju

Poštovani, pozivamo vas da vaše utiske, prijedloge i komentare upišete u našu

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.