Karl Bilt: Rata ne bi bilo da je Alija prihvatio Kutiljerov plan

Datum objave: nedelja, 22 novembra, 2015
Objavljeno u Ostalo, Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+

Za međunarodnu zajednicu je Dejtonski sporazum na kraju bio jedino rješenje, ali se rat u BiH mogao izbjeći da je primjenjen “Karington-Kutiljero sporazum”.

Karl Bilt (Foto: Jonas Ekströmer - dn.se)
Karl Bilt (Foto: Jonas Ekströmer – dn.se)

To je rekao donedavni šef švedske diplomatije i bivši izaslanik EU za BiH Karl Bilt koji je podsjetio da je na pritisak Amerikanaca od bošnjačkog vođstva odbačen, prethodno potpisani Evropske unije o uređenju BiH.

U napisu za Evropski savjet za međunarodne odnose povodom 20. godišnjice ovog sporazuma, on je podsjetio da su ključni dijelovi od Alije Izetbegovića naknadno odbačenog sporazuma EU o uređenju Bosne i Hercegovine koji su već bili potpisali vođe Bošnjaka, Hrvata i Srba, potom i ugrađeni u nagodbu u Dejtonu.

Bilt, aktivni učesnik pregovora u Dejtonu, upozorio je da se i sad “Evropa oglušuje o Balkan i opasnosti koje tamo vrebaju, a njeni političari moraju biti preduzimljivi i sprečiti ponavljanje istorije, naročito zbog škripca u kojem se sad taj region našao zbog izbjegličke krize”.

“Kritičari su napadali Dejtonski sporazum da uvrežuje nacionalne i etničke podjele u ustav Bosne, ali to je bilo jedino ostvarivo rješenje da se spriječi raspad te zemlje”, ocijenio je nekadašnji izaslanik EU za BiH.

On je ukazao na činjenicu da je “Evropa ocijenila da je kucnuo njen čas” za rješavanje sukoba u bivšoj Jugoslaviji i upravo da bi se spriječio rat u Bosni, u proleće 1992. britanski lord Karington i portugalski diplomata Žoze Kutiljero izradili su plan za državno uređenje BiH koji su potpisali vođe tri strane.

“Temeljno ustrojstvo plana Karington-Kutiljero bilo je”, kako je naveo, “veoma slično nagodbi u Dejtonu, utanačenoj par godina kasnije, pošto su dva miliona lica u Bosni pobjegla iz svojih domova, a preko sto hiljada njih izgubilo živote”.

“Ako biste pitali prvog pregovarača EU, lorda Karingtona, on bi vam ubjedljivo rekao da su SAD bile te koje su podstakle bosanskog muslimanskog vođu, predsjednika Aliju Izetbegovića, da se povuče iz tog dogovora”, ističe Bilt.

Žoze Kutiljero je prije nekoliko godina na jednom okruglom stolu u Briselu to potvrdio i rekao da se “zna koji je visoki američki zvaničnik zatražio od predsjednika Izetbegovića da povuče potpis sa plana EU za BiH”.

Bilt, od 1999. do 2001. specijalni izaslanik za Balkan generalnog sekretara UN, napominje da “pošto je rat potom izbio i proširio se Bosnom, UN i EU su pokrenule mirovne napore u ljeto 1992.” i u Ženevi su bivši američki državni sekretar Sajrus Vens i raniji šef britanske diplomatije Dejvid Oven pregovarali s vođstvom tri strane i konačno 1993. godine ponudili mirovni plan.

“Ali su se vjetrovi promijenili u Vašingtonu, i Džordža Buša (Starijeg) zamijenila je vlada Bila Klintona”, ukazuje očevidac i učesnik ovih istorijskih događaja u ovom izuzetnom svjedočanstvu, i dodaje da su “i dalje predmet oprečnih tumačenja priče kako je propao i ovaj ‘Vens-Oven mirovni plan’, mada Dejvid Oven ne krije svoje uvjerenje da je nova administracija u Vašingtonu podsjekla noge tom planu i napustila sve napore”.

Bivši izaslanik EU i UN za BiH kaže da Oven u svojoj knjizi “Balkanska odiseja” piše: “Da je predsjednik Buš pobijedio na novembarskim izborima 1992. godine, došlo bi do raspleta u Bosni i Hercegovini 1993. godine”.

Oven dodaje da “od proljeća 1993. do ljeta 1995. učinak politike SAD, uprkos što se nazivao ‘zauzdavanjem’, bio da se produžio rat bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini”.

Bilt kaže da su to “jake riječi, kao i napisi Sajrusa Vensa, koji je naravno osjetio da je odbačen od Vašingtona i potom ostao gurnut u stranu godinama”.

Potom je formirana Kontakt grupa SAD, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Rusije s ciljem da u BiH pokrene stvari, ali pošto nije bilo nikakvog napretka, 1995. je sazvana konferencija u Dejtonu.

Tamo je konačno potpisan sporazum “koji suštinski sve u sebi vraća na plan Karington-Kutiljero prije izbijanja rata, samo što je BiH sastavljena iz dva, a ne tri entiteta”, primjećuje Bilt.

On kaže da je “jedan od potom stvorenih mitova bio to da su Srbi došli za pregovarački sto zbog snažnog američkog bombardovanja… a bombardovanje koje je imalo sumnjivu vojnu vrijednost je Ričardu Holbruku omogućilo da predsjednika Izetbegovića ubejdi da prihvati Republiku Srpsku, što je on dotad odbijao”.

Bilt kaže da su se u Dejtonu utvrđivanju unutrašnjih granica snažno bavili Amerikanci i tri strane u BiH, dok su izaslanici EU “više bili posvećeni ustavnom ustrojstvu koje bi BiH vratilo nazad na zajednički temelj. I ruski ministar inostranih poslova Igor Ivanov je u tome bio konstruktivna i važna snaga”.

On dodaje da je to ustrojstvo konačno ispalo složenije nego čto se mislilo i dodaje da je “Federacija BiH skovana u Vašingtonu u početku 1993. da bi se obustavili sukobi između Muslimana i Hrvata”.

Bilt odbacuje kritike da je takva struktura uvrežila etničke podjele, a ne prava pojedinaca i naglašava “da bi u teoriji jedinstvena država bila bolja i demokratskija, ali u praksi o takvim rješenjima je lakše pričati nego ih ostvariti”.

“Onima koji dovode u pitanje Dejton zato što je utemeljio nacionalne i etničke identitete može se savjetovati da pokušaju da ubjede Škotlanđane da prihvate potpunu integraciju s Engleskom, ili Katalonce i Baskijce sa Španijom, a mogu to pokušati i s Bavarskom”.

Bilt ukazuje na to da “političari u takvim zemljama teže da se oslone na nacionalne identitete, a ishodi na izborima u Bosni su to decenijama poslije Dejtona nažalost potvrdili”.

On kaže da je nada bila da će poslijeratna BiH, uz podršku procesa evropske integracije, konačno dovesti do “Bosne dalje od Kipra, a bliže Belgiji”.

Uz opasku da se to dosad nije dogodilo, Bilt izražava nadu da će BiH “postepeno doći i do novog ustavnog rješenja” i podvlači da, uprkos svim spoljnim pritiscima, “jedino razni činioci u BiH mogu načiniti nagodbe da bi zemlja krenula napred”.

Bilt naglašava da je proces približavanja EU ipak doveo do napretka u BiH i zaključuje da su “previše dugo snage dezintegracije preovlađivale u cijelom regionu i EU i međunarodni činioci su tek poslije previše dugog razdoblja pažnju usredsredili na podsticanje snaga udruživanja”.

 

Izvor: Radio Televizija Republike Srpske

 

Vezane vijesti:

Dejton – dve decenije posle

Noćni sastanci odnijeli Sarajevo, Brčko i more

Nezajažljivi Izetbegović i podatni Milošević

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top