Kao devetogodišnji dječak zatočenik logora Armije RBiH

Nadao sam se da ću o zločinima nad Srbima u Srebrenici, koji su zatvarani u logore, mučeni i ubijani, govoriti pred međunarodnim ili pravosuđem BiH i da će pravda stići zločince, ali ta zlodjela očigledno nikog u Hagu i Sarajevu ne zanimaju.

Rekao je to Brano Vučetić (27) iz Bjelovca kod Bratunca, koji je ostao sam nakon što su mu vojnici ratnog komandanta Srebrenice Nasera Orića od sredine septembra do polovine decembra 1992. godine ubili oca Radovana, majku Radojku i brata Milenka.

On je imao samo devet godina kada je 14. decembra 1992. godine ranjen, a potom zarobljen i odveden u srebrenički logor gdje je tučen i mučen glađu 56 dana.

– Kada sam 8. februara 1993. godine u Skelanima razmijenjen saznao sam da sam ostao bez ikog svog. Pitao sam se gdje ću sam i od čega ću živjeti. Nadao sam se da će ruka pravde stići one koji su pobili moju porodicu, a mene zarobili sa komšinicom Mirom Filipović i njeno dvoje djece uzrasta od dvije i po godine i osam mjeseci – priča Vučetić.

Ogorčen je što za te zločine još niko nije odgovarao.

– Boli me nepravda. Kada je Orić uhapšen i odveden u Hag, tri puta su sa mnom kontaktirali haški istražioci i bilo je dogovoreno da 2006. godine u Haškom tribunalu ispričam šta sam vidio i preživio. Vlasti RS su mi izdale pasoš u kratkom roku, ali poslije toga nije bilo poziva iz Tribunala ni objašnjenja zašto su odustali od mog svjedočenja – kaže Vučetić.

Dodaje da se isti scenario ponavlja i u Sudu BiH kada su u pitanju svjedočenja o stradanju Srba u Bratuncu i Srebrenici.

Vučetić kaže da je, na poziv Tužilaštva BiH, išao prije dvije godine u Sarajevo, ali da ga poslije toga nije niko pozivao da svjedoči.

– Жelim da govorim o svemu što sam preživio, ali je očigledno da pravosudni organi još pokušavaju da zataškaju istinu o mojoj i sudbini mnogih Srba, koje su unesrećili pripadnici Armije RBiH predvođeni Orićem – naglasio je Vučetić.

Prisjećajući se 14. decembra 1992. godine on je ispričao da su ga Orićevi vojnici našli ranjenog nakon što su bacili bombu u potkrovlju kuće Filipovića gdje se krio sa komšinicom Mirom i njenom djecom.

– Strah, koji sam osjetio kad me zgrabio jedan vojnik, bio je jači od svakog bola. Vukli su me krvavog selom u kojem sam vidio mnogo mrtvih ljudi, a u našem voćnjaku i mog brata Milenka – priča Vučetić.

Zarobljeni Srbi su odvedeni u susjedno selo Poloznik gdje su zatvoreni i mučeni po privatnim bošnjačkim kućama.

Geleri

Brano Vučetić sa ožiljcima u duši i desetak gelera u tijelu uspio je da završi Mašinsku školu u Bratuncu.

– Posebno želim da naglasim da mi tada niko nije pružio pomoć. Orićevi vojnici su me skoro dva mjeseca mučili i čudom sam preživio – kaže Vučetić.

Izvor: GLAS SRPSKE