Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
U bezdanu Delić jamu na Zavolju iznad Bihaća, ustaše su dovodile Srbe, muškarce, žene, djecu i starce, još tokom juna pa sve do augusta 1941. godine, i u nju bacile 894 srpska civila iz Meljinovca, Ličkog Petrovog Sela i okolnih sela.
Samo u jednom danu, 28. jula 1941. godine ustaše su pohvatale i pobile 92 srpska seljaka iz sela Meljinovca općine Donji Lapac. Njih su pohvatali kod njihovih kuća i odveli na gubilište nedaleko Zavolja gdje su ih pobili iz vatrenog oružja, poklali noževima, a neke i žive, sve bacili u Delić jamu – bezdanušu, nedaleko Zavolja.
O tom zločinu ustaša iz sela Boričevca i nekih drugih susjednih hrvatskih sela nad svojim komšijama Srbima ispričao mi je maja 1983. godine jedini preživjeli Vučen Repac koji je uspio pobjeći iz ustaških kandži. U ovu bezdanu Delić jamu ustaše su dovodile ili dovozile ne samo Srbe muškarce već žene, djecu i starce, još tokom juna pa sve do augusta 1941. godine, sve dok je nisu napunile i u nju bacile 894 srpska civila iz okolnih sela i Ličkog Petrovog Sela.
O pokolju 92-jice Srba 28. jula 1941. godine i bacanju žrtava u Delić jamu, Vučen Repac je kazao: “Prije rata živio sam u rodnom selu Meljinovcu i preko sezone radio u Zavolju kao šumski radnik. Dana 28. jula 1941. najbolje se sjećam od svih dana svoga života. Toga dana pobjegao sam s gubilišta Delić jame nedaleko Zavolja. Iz grupe u kojoj sam ja doveden pokušalo nas je pobjeći četrnaestorica od kojih je osam poginulo u bijegu, a nama šestorici to je uspjelo. Od ove šestorice četvorica su kasnije poginula u partizanima, a u Apatinu još živi Pajo Solać.
Osvanuo je vedar i topao julski dan. U naše selo došla je grupa dobro naoružanih ustaša. Razjurili su se po selu i pokupili sve odrasle muškarce koje su zatekli u kućama. Poveli su nas prema selu Skočaj. Tu su nas malo zadržali i rekli nam da nas vode na Velebit na rad u šumi. Odveli su nas prema Zavolju i tu nam priključili još 20 Srba koje su istoga dana pohvatali u okolnim selima. Zatvorili su nas u krug žandarmerijske stanice. Nakon sat i pol došli su u krug sa žicom i kliještima. Počeše nas vezati. Ljudi se malo uskomešali, traže da nas ne vežu, ali nije pomoglo. Visoke zidine, pobjeći se ne može, a ustaše naoružane. Povežu nas u kolonu po četvorica, dva i dva, pa onda uzduž žicom niz svaku dvojnu kolonu. Kad su povezali nas svih sakupljenih 116, poveli su nas u pravcu sela Baljevac. Išli smo tako jedno vrijeme cestom, a onda skrenuli poljskim putem desno prema Zavolju.
Idući tako oko dva kilometra stigli smo do Delić jame te nam ustaše rekoše da ćemo tu malo odmoriti dok ne stigne još jedna kolona. Bio sam svezan s bratom na čelu kolone i kad smo nas dvojica sjeli, čitava kolona se jednostavno prevalila jer je bila povezana i uzduž. Kada smo posjedali, ustaše istupiše ispred nas na jedno petnaestak metara, njih oko 60. Svi osjećamo strah da će nas tu pobiti i ljudi počeše vikati: “Nemojte nas tući!” U tom momentu jedan se čovjek uspio otrgnuti i dade se u bijeg. Dvojica ustaša trgoše puške i opališe za njim. On pade, a ova dvojica pritrčaše k njemu i kundacima ga razmrskaše.
Kada se povratiše, kažu nama: “Nije trebao bježati pa ga ne bismo ubili.” Osjećam da će nas sve pobiti i dok sam mislio na to, vidim kako iz grupe ustaša istupa jedan oružnički narednik. Tek što je istupio, komanduje: “Paljba!” – i kiša kuršuma prosu se po nama. Kako sam se naglo trgao, pukla je žica i ja se dam u bijeg. Ustaše su za mnom pucale i jedno zrno me malo okrznulo. Bježao sam niz blagu padinu prema šumi, u pravcu Žegara, i kad sam dotrčao do ceste, da ne bi izišao na čistinu, zavučem se u kupinu i bujad pored ceste. Čujem bat vojničkih čizama. Malo provirim i vidim idu dvojica ustaša. “Evo jednoga”, reče jedan. Ja pomislim da je vidio mene i lagano savijem nekoliko struka bujadi nad glavu i gledam prema njima.
Međutim, oni nisu vidjeli mene nego jednog drugog čovjeka koji je također pokušao pobjeći s gubilišta ali ga je tu stigao krvnički ustaški metak. Tu malo postajaše pa drugi zlikovac reče: “Vidi, majku im jebem srpsku, ni jedan nije živ. Dobro smo gađali ove šta su bježali i tu nemamo šta tražiti. Idemo pobiti one što se vraćaju, a sutra ćemo zaći u selo pa ćemo ih pokokati kao pse da im se i sjeme zatre.” U svom zaklonu blizu Delić jame, gdje su ustaše još četiri puta dovodile kolone muškaraca, žena i djece iz okolnih srpskih mjesta, te Ličkog Petrovog Sela, sve dok je nisu napunili bacivši u nju 894-ricu Srba, ostao sam sve do 10 sati navečer. Kad se unoćalo i paljba prestala, polako se izvučem iz svog skloništa, izađem na cestu i krenem u Bjelopolje, jer mi je žena bila otuda, a poznavao sam tamo i nekoliko ljudi.
Idući tako odjednom začujem bakat vojničkih cokula, a pošto je bila vedra noć i mjesečina, osvrnem se i vidim dvojicu ustaša kako idu od Baljevca prema Zavolju. Sklonim se u jedan džbun, i kad oni odmakoše, vratim se na cestu, izujem cipele i nastavim u čarapama. Ubrzo skrenem u pravcu šume. Kroz šumu sam išao četiri do pet kilometara. Šumski putevi su mi bili dobro poznati ali umoran sam i žedan. Naiđem na jednu gotovo presahlu lokvu i pokvasim malo usta onako blatnjavom vodom. Povučem se iznad puta i legnem pod jednu jelu. Zaspem odmah i probudim se pred zoru pa nastavim put prema Korenici. U samu zoru izbijem u selo Ponor, iznad jedne kuće. Priđem bliže i vidim čovjeka kako iz tora pušta ovce i koze. Primijeti on mene i vidim uplaši se. Malo se bolje zagledam i prepoznam da je to Veljo što je sa mnom služio vojsku.
Kad sam mu nazvao “Dobro jutro, Veljo”, prepoznao je i on mene i onako uplašen reče: “E, boga ti, šta je to s tobom?” Bio sam gologlav, poderan i krvave ruke. “Da li je istina da su jučer utaše pobile sve Srbe u Miljenovcu?” Kažem ja njemu da jest istina. Na to on, spustivši glavu, zabrinuto reče: “Tako će biti i našim.” Ja upitah, gdje su vaši? On mi ispriča da su ustaše zašle u selo i pohvatale sve ljude i odvele u Korenicu, pa da će ih onda otpremiti negdje na rad. Ja mu kažem kako su tako pohvatale i nas pa umjesto na rad odveli na klaonicu, a da sam ja pobjegao kroz kišu ustaških puščanih zrna pa će tako biti i ovima vašim iz Korenice i sigurno ni jedan neće uhvatiti za lopatu.
Tu u Ponorima poznavao sam i Peju Korugu pa sam otišao do njegovih. On je s ostalima bio u zatvoru u Korenici, a preko dana su im u posjetu dolazile žene donoseći im hranu. Njegova žena me je ubjeđivala da ih neće ustaše pobiti, da se to ne smije nevine ljude ubijati. Kada sam joj ispričao šta se dogodilo kod nas, umijesila je kruh i u njega zamijesila poveći nož pa ga odnijela Peji u zatvor. Iste večeri u njihovu su ćeliju došli jedan ustaša i jedan oružnik da ih povežu. Pejo je brzo trgnuo nož iz rukava, preklao ih obadvojicu i svih dvanaest zatočenika uspjelo je pobjeći… Trebao sam vam još toga ispričati, ali mi oprostite. Nisam sada više sposoban da bilo šta vam još kažem. Obuzela me tuga i vrti mi se malo u glavi. Sve me podsjeća na onu tragediju stotina naših seljaka, koji ostaše u Delić jami za vijeke vjekova… “
(Imenični popis žrtava objavljen je u Zborniku 14, HAK, Kotar Donji Lapac u NOR-u 1941-1945, Karlovac 1985, str. 1095-1142.)
Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD Prosvjeta, Zagreb 2005.
Udruženje izražava zahvalnost Nenadu Stefanoviću i Živoradu Bundalu za pomoć u pripremi sadržaja knjige za elektronsku, internet verziju.
Vezane vijesti:
DOKUMENTI O PROTUNARODNOM RADU I ZLOČINMA JEDNOG DIJELA KATOLIČKOG KLERA
One Response
Are you able to tell me where this jama is located exactly and are people able to visit, I would really appreciate if you could take the time to let me know where I could get this information.
Thank you in advance.