Kad srpski sudija maltretira srpskog generala, da bi se dodvorio Hrvatima

Među oficirima JNA kruži legenda da je godine 1974. jedan naš pilot odbio da se katapultira iz aviona MiG-21, kome je prethodno otkazao motor. Umjesto da postupi po važećim instrukcijama sa stiuaciju otkaza motora, pilot MiG-a je radio vezom uputio komandnom centru poruku: „Živio Sovjetski Savez, živjela Jugoslavija! Ovo je najbolji avion na svijetu!“ Legenda je ipak imala srećan kraj, pilotu je pošlo za rukom da izvede nevjerovatan podvig i supersonični avion poput jedrilice prizemlji na njivu.

Heroj ove legende, u momentu podviga bio je moj vršnjak, imao je 38 godina. Ostao je ipak bez adekvatih priznanja, štaviše našao se pod istragom Vojne bezbjednosti. Tadašnje jugoslovenske vojne bezbjednake interesovalo je zašto u momentu kada su mu šanse da preživi opasnu situaciju bile minimalne, uskliknuo prvo „Živio Sovjetski Savez…“, a tek potom Jugoslavija. Nije dobio odlikovanje i ušao u udžbenike, ali je ipak nakon izvjesnog vremena došao do generalskog čina. U vrijeme raspada SFRJ nalazio se na čelu 5. Vazduhoplovnog korpusa, jedinice u čijem sastavu se tada nalazilo 120 borbenih vazduhoplova.

Nije incident sa MiG-om 21 bio prvi slučaj kada je heroj naše legende prvi put čudom izbjegao smrt. Imao je samo 5 godina, kada ga je majka zajedno sa malo starijom sestrom nekako ubacila u stočni vagon sa odrednicom ka Srbiji, umjesto u transport za ustaški koncentracioni logor Jastrebsko, jedini logor u istoriji svijeta specijalizovan za djecu. Svoje odrastanje heroj naše legende nastavlja u Svijalncu, a kasnije kao ratno siroče se probija kroz život, sve do legendarnog podvida i čina generala avijacije.

„Kako ne razumete kad ste rođeni u Dvoru na Uni… Dobro, sada ćy vam ja pročitati na čistom šumadijskom jeziku“ – bio je komentar sudije na stav saslušavanog, da ne želi da se izjasni na optužnicu koja nije napisana na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Nakon podrugljivog komentatra sudija se okreće prema zamjeniku Državnog tužioca Republike Hrvatske, na šta mu ovaj odgovara osmjehom. Opisani događaj nije 1941, nije riječ o isledniku Ustaške nadzorne službe, niti se radnja odvija u Glavnom Ustaškom stanu, ili pravosudnim institucijama Tuđmanove Hrvatske 90-ih. Vjerovali, ili ne, opisani slučaj dogodio se prije ravno 3 dana u Odeljenju za ratne zločine Višeg suda u Beogradu. Akteri događaja su sudija Milan Dilparić i saslušavani general Ljubomir Bajić, heroj naše legende.

Nakon pročitane optužnice na „šumadijskom“ jeziku od strane sudije Dilparića, general Ljubomir Bajić odbija da se izjasni, uz obrazloženje da nije oslobođen čuvanja vojne tajne. Na ovaj odgovor saslušavnog, sudija Diplarić pokušava da na nedopustiv način, suprotno i pravnim normama i zdravom razumu, da prejudicira li će se general Bajić izjasniti o optužnici ukoliko se vojna tajna skine, komentarišući u jednako ciničnom i podrugljivom tonu „da ne tražim onda skidanje vojne tajne i da vas ne pozivam ponovo“.

„Ja ću gospodine sudija odgovarati samo sudu svoje države i svoga naroda“ – bio je jasan odgovor generala Bajića na Dilparićev nasrtljiv pokušaj da prejudica stvari.

Prijetećim povišenim tonom, sa jednakom dozom cinizma i omalovažanja sudija prekida saslušavanog: „Nemojte mi te parole Tito — partija, vi ovde odgovarate na zahtev pravosuđa Republike Hrvatske pred sudom Srbije i recite da li ćete se izjašnjavati ili nećete“.

Pokušaj generala Bajića da objasni da o događajima koji mu se stavljaju na teret jedva čeka da se odredi pred srpskim, a nikako hrvatskim pravosudnim organima, sudija prekida sada već urlanjem: „Ovde me gledajte, u oči me gledajte, ne možete da gledate u branioca, nije ovo kviz, nema ovde pomoći prijatelja“.

Sa jednakim sarkazmim i omalovažavanjem sudija Milan Diplarić ponio se i prema četvorici pukovnika: Slobodanu Jeremiću, Đuri Miličeviću, Ratku Dopuđi i Čedi Kneževiću, koji se po zahtjevu hrvatskog tužilaštva zajedno saslušavaju sa generalom Ljubomirom Bajićem. Vrijedi napomenuti da se sve ovo odvija u zgradi nekadašnjeg Vojnog suda, gdje je danas smješteno Odeljenje za ratne zločine.

Petorici srpskih oficira Hrvatska na teret stavlja pokušaj ubistva hrvatskog državnog vrha na čelu sa predsjednikom Franjom Tuđmanom, prilikom bombardovanja Banskih dvora, 7. oktobra 1991. godine. Hrvatska optužnica podignuta je tek krajem prošle godine, punih 26 godina od samog događaja. Ako je nekada i mogla da otvori sudski proces za bombardovanje rezidencije Franje Tuđmana, Hrvatska je to pravo izgubila formalnim stupanjem u NATO pakt, 1. aprila 2009. godine. Upravo je likvidacija političkog rukovodstva protivničke strane doktrina ovog vojnog saveza primijenjena demonstrirana operacije „Milosrdni anđeo“ 1999. godine, kada gađana spavaća soba Slobodana Miloševića, odnosno 30. aprila 2011. kada je bombardovana kuća u kojoj je boravio Moamer el Gadafi sa porodicom. Libijski lider je preživio napad, a stradalo je troje njegovih unuka: četvoromjesečna Mastura, dvogodišnji Saif i trogodišnja Kartag.

Dakle raketiranje Banskih dvora od strane jedinice JNA, za koje je neposrednu naredbu izdao general Ljubomir Bajić, sa ciljem likvidacije Franje Tuđmana, Stjepana Mesića i Ante Markovića nije ništa drugo do primijena borbene doktrine NATO pakta, čiji je Hrvatska punopravan blizu jedne decenije.

Licemjerno i apsurdno ponašanje Hrvatske možda je i razumljivo. Sjetimo se samo odbačenih tužbi za agresiju i genocid protiv Srbije tokom građanskog rata 90-ih, odnosno negiranja ustaških zločina od strane njihove političke elite u Bijeloj kući daleke 1942. godine. To držanje hrvatskih predstavnika pred američkim predsjednikom Ruzveltom isprovociralo Jovana Dučića da izgovori svoju čuvenu rečenicu: „Vi Hrvati ste zaista najhrabriji narod, ne zato što se ničega ne bojite, već zato što se ničega ne stidite.“

Međutim i od najhrabrijih Hrvata, postoje hrabriji, poput sudije Milana Dilparića. Upućeni u sudsku praksu u Srbiji bestidno ponašanje sudije Dilparića prema srpskim oficirima sa jedne i snishodljivo prema zamjeniku Državnog tužioca Republike Hrvatske, ima lukrativne motive. Naime, Dilparić je već duže od decenija sudija Odeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu. Recimo 2008. godine saslušavao je Radovana Karadžića i potpisao njegovo izručenje Haškom tribunalu. Po zahtjevu iste institucije naložio je privođenje i upućivanje u Hag nekolicine svjedoka u procesu protiv Vojislava Šešelja, koji su odbijali da u ovom procesu svjedoče.

Upućeni takođe tvrde da je ključ dugovječnosti sudije Milana Dilparića u Odeljenju za ratne zločine, tokom koje je on primao dvostruko veću platu od sudija ostalih odeljenja Višeg suda u Beogradu, uživao druge privilegije i prinadležnosti, u pozitivnim ocjenama institucija EU o njegovom radu.

Pošto je Hrvatska članica EU, Dilparić ima možda i poseban motiv da se nakon dokazivanja pred Haškim tribunalom, dokaže i pred Hrvatima i tako zaradi da se hrvatske pozitivne ocjene o njegovom radu u nađu u evropskim izvještajima o pravosuđu u Srbiji. Za svoje pozicije, visoka primanja i druge privilegije koje nosi radni angažman u Odjeljenju za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, Dilparić je izgleda spreman i da malteritra i ponižava heroje svog naroda.

Skandalozno ponašanje sudije Milana Dilparića u gorepomenutom postupku opširno je u podnesku od 9 tačaka opisao advokat Dušan Bratić, pravni zastupnik generala Bajića. Ovaj podnesak dostavljen je pored predsjednika Višeg suda u Beogradu i drugih instanci sudske vlasti, kao i predsjedniku Republike Srbije Aleksandru Vučiću. Upravo na njemu je, kao jednom od najboljih studenata prava u svojoj generaciji i čovjeku od velikog autoriteta u Srbiji danas posebna odgovrnost.

Autor: Igor Damjanović

Izvor: IN4S