KAD RIJEČI STRIJELJAJU

Na šta bi Sarajevo ličilo i kakvu bi istoriju imalo da su nakon 1945.

godine na gradskim destinacijama postavljeni natpisi u kojima se kaže da
su na tom mjestu „hrvatski zločinci“ ili „muslimaski zločinci“ ili
„hrvatsko-muslimanski“ zločinci ubili toliko i toliko Srba?

BIJELJINA, 17. JUNA /SRNA/ – Ubijaju ideologije, mržnje, predrasude, a za
neki budući rat mogle bi biti odgovorne i riječi – dovoljno je prošetati
kroz nekadašnje multietničko Sarajevo i pročitati natpise u kojima su
Srbi prozvani za svaki zločin ili pogibiju Sarajlija u sukobima
devedesetih godina prošlog vijeka.

Izrazi: „srpski zločinci“, „srpski fašisti“ ili „srpske ubice“
dominiraju na desetinama sarajevskih destinacija, stavljajući znak
jednakosti između naroda i nekoga ko je počinio određeni zločin ili je
za njega osumnjičen.

Ako se kao razumljiva i ljudska prihvati želja da se obilježi nečije
stratište, potpuno je izlišno, a u BiH sa svim njenim problemima i
razmiricama i otvoreno huškački motivisano izjednačavanje naroda i
zločinaca.

Šta bi se desilo i kako bi uopšte izgledao taj grad da su se nakon
stvaranja prve Jugoslavije, kao znak sjećanja na pogrom srpskog
stanovništa u Sarajevu 1914. godine, pojavili slični natpisi sa
optužbama na račun komšijskih naroda /mnogi su učestvovali u paljenju
srpskih radnji i kuća, te linču ljudi/?

To je bilo vrijeme kada su Srbi kao pobjednički narod, koji je stradao u
Prvom svjestkom ratu, imali mogućnost da iskoriste tu „privilegiju“ i
da budu veoma rigidni u tom pogledu.

Ili, na šta bi Sarajevo ličilo i kakvu bi istoriju imalo da su nakon
1945. godine na gradskim destinacijama postavljeni natpisi u kojima se
kaže da su na tom mjestu „hrvatski zločinci“ ili „muslimaski zločinci“
ili „hrvatsko-muslimanski“ zločinci ubili toliko i toliko Srba?

Jer, Srbi su u ustaškoj NDH bili na svakodnevnoj meti kako ustaške
vlasti tako i nemalog broja neprijateljski nastrojenih pripadnika
muslimanskog naroda /bilo u sastavu ustaških satnija bilo u sastavu
Handžar divizije/…

Umjesto toga žrtve su jednostavno nazivane „rodoljubima“ ili „nevinim
stradalnicima“ koje su pobile „okupatorske“ ili „kvislinške jedinice“,
ili „ustaše“ itd. bez pominjanja nacionalne pripadnosti bilo žrtve bilo
ubica.

Taj dio istorije i velikog stradanja ostao je zamagljen, a istorija je
dovoljno „našminkana“ da su svi bili žrtve i pobjednici. Danas je jasno
da je laž trasirala put u ponavljanje istorije i u razne osvete i
kontraosvete.

Insistiranje bošnjačkih vlasti u Sarajevu na proglašavanju Srba za agresore
i zločince temelji se na želji da se budućnost trasira kao
jednonacionalna ulica, koja će sa novim jezikom /bosanskim/ i novom
istorijom /heroj Ferdinand – zločinac Princip/ činiti „sveto trojstvo“
nove Bosne i novog Sarajeva.

„Na ovom mjestu su srpski zločinci u noći 25/26. 8. 1992. godine
zapalili nacionalnu i univerzitetku biblioteku BiH… Ne zaboravite,
pamtite i opominjite!“- jedan je od desetina sličnih natpisa, ovaj put na
spornoj tabli na ulazu u sarajevsku Vijećnicu.

Objašnjenje da zločinci imaju naciju – jeste tačno, ali ako bismo se
držali tog principa i ako bi sarajevske vlasti prihvatile činjenicu da
istorija ne počinje prije 20 godina, pa taj vokabular primijenili na sve
zločine, kako bi u Sarajevu izgledao jedan jedini dan i kako bi se
ponašali i živjeli njegovi stanovnici?

Veliki pjesnik Branko Miljković napisao je čuveni stih: „Ubi me prejaka
reč“. A u BiH i Sarajevu riječ nikad nije samo metafora – već municija
velikog kalibra.

Piše: Nenad
TADIĆ

Izvor: