Još se čeka pravda za 60 Srpskih žrtava iz Podravanja

U Crkvi Svete velikomučenice Marine u Podravanju kod Srebrenice služen je parastos za 60 mještana ovog sela poginulih u posljednjem ratu, od kojih je 32 civila i vojnika ubijeno na današnji dan 1992. godine.
Služenjem parastosa i prisluživanjem svijeća za pokoj duša poginulih, nekoliko desetina mještana, saboraca i članova porodica stradalih, obilježilo je danas 26 godina od pogibije 32 mještanina ovog sela, među kojima je osam Perendića, po sedmoro Marinkovića i Šaraca, te po četvoro Nikolića i Jovanovića.

Delegacije opštine i Boračke organizacije Srebrenice položile su cvijeće kod spomen-ploče poginulima, koja je postavljena na zid hrama.

Predsjednik srebreničke Boračke organizacije Gojko Simić rekao je da je prije 26 godina u Podravanju počinjen stravičan zločin nad Srbima i da ni Haški tribunal, niti pravosuđe BiH nikoga nisu procesuirali, što pokazuje jednostranost rada tih sudova i ukazuje na nepravdu koja se čini Srbima.

„Žalosno je da za zločin nad Srbima u Podravanju, kao i za brojne druge zločine počinjene nad srpskim civilima u Srebrenici i okolini, niko od Bošnjaka nije odgovarao, dok su za stradanje bošnjačkih vojnika Srbi kažnjeni sa više od 1.000 godina zatvora, što pokazuje da međunarodni i domaći sudovi i tužilaštva rade pristrasno, optužujući samo Srbe“, istakao je Simić.

On je naveo da su Srbi taoci Tužilaštva i Suda BiH i da nema slobode srpskom narodu u BiH kao ni suživota i pomirenja dok i počinioci zločina nad Srbima ne budu osuđeni za nedjela, ubistva, klanja i mučenja srpskih civila.

„Primjer optužnice protiv vođe udruženog zločinačkog poduhvata Nasera Orića za ubistvo samo tri od oko 3.500 Srba ubijenih u srednjem Podrinju pod njegovom komandom, naredbom i ličnim učešćem u kontinuiranom planiranju, organizovanju, mučenju i ubijanju Srba – govori o licemjerstvu i pristrasnosti Tužilaštva BiH“, ocijenio je Simić.

On je poručio da su ovdje pale nevine srpske žrtve braneći svoje kuće i nejač, što sve obavezuje i da se zbog ovih i ostalih žrtava ne dozvoli ukidanje Republike Srpske i njenih obilježja, jer je ona jedina garancija srpskog opstanka i slobode na prostorima zapadno od Drine.

Polovina ubijenih u Podravanju bili su civili, žene, starci, djeca i nepokretne i slijepe osobe.

Član Odbora za obilježavanje srpskog stradanja Srebrenica Miloš Milovanović rekao je da poginuli nisu zaboravljeni i da se neće odustati od borbe za pravdu i istinu, te da počinioci zločina nad Srbima moraju odgovarati.

„Srpski narod mora da se prisjeća svojih najdražih koji su dali živote za našu slobodu i Republiku Srpsku i ne smijemo prestati da se borimo za istinu i pravdu“, rekao je Milovanović, ističući da se nikada neće odustati od traženja odgovornosti počinilaca tih zločina.

Milovanović napominje da u Srebrenici nema skoro nijedna srpska porodica da nije imala žrtava u posljednjem ratu i ne može se prihvatiti nametanje jednostranih sudskih odluka koje vode ukidanju ovlaštenja, a kasnije imena i postojanja Republike Srpske i poništavanja vrijednosti Dejtonskog sporazuma.

Na današnji dan prije 26 godina jake muslimanske snage iz Srebrenice i Žepe opkolile su razuđeno planinsko selo Podravanje i njegove zaseoke, presjekle jedinu putnu komunikaciju prema Milićima i krenule u artiljerijsko-pješadijski napad.

Naoružani muškarci pružili su otpor i borba je trajala cijeli dan. Ubijena su 32 mještanina, a nakon borbe prsa u prsa u večernjim časovima neki su se probili i uspjeli živi da izađu iz okruženja.

Bratunački profesor Miloš Mitrović, rodom iz ovog sela, rekao je da su mu na današnji dan u Podravanju ubijeni majka Ruža, koja je imala 65 godina, i stric Mihajlo, koji je kasnije nađen bez glave.

„Stric Drago Mitrović koji je preživio ustaško klanje u Drugom svjetskom ratu i živio bez moći govora sa traumama ponovo je prije 26 godina uhvaćen i zaklali su ga potomci onih koji su ga klali 1941. Godine. To je jedinstven slučaj da jedan čovjek doživi dva klanja u dva rata za 67 godina“, naveo je Mitrović.

On je istakao da su neki Srbi, koji su bili skriveni u blizini, čuli da mu je koljač rekao „preživio si ćeteres prvu, a sada sigurno nećeš“ i odsjekao mu glavu, što znači da ga je lično poznavao.

Milojka Bibić je tog dana ostala bez braće Rada i Milovana, oca Miloša i majke Dikosave Marinković.

„Muslimanski vojnici opkolili su i napali selo sa svih strana, a onda su uz neopisivu galamu i uzvike `Alahu egber` upali u selo i ubijali sve što su stigli“, prisjeća se Milojka kobnog dana kada je bezuspješno pokušavala da izvuče ranjenu braću i roditelje iz okruženja.

Prema njenim riječima, muslimanski vojnici ubijali su sve redom – žene, djecu, starce, kao da su znali da nikada neće odgovarati, „ali postoji i Božija kazna, ako ih već Haški tribunal i pravosuđe BiH ne žele procesuirati“.

Ona je istakla da je sraman odnos međunarodnog i pravosuđa BiH koji sude samo Srbima, a za njenu porodicu koja je ubijena u svom selu samo zbog toga što su bili Srbi, niko ne odgovara i pravde nema ni nakon 26 godina od zločina i 23 godine od završetka rata.

„Nema ništa od države u kojoj je ovako pravosuđe, u kojoj zločinci žive slobodno jer ih štite tužioci koji ne žele da podižu optužnice, skrivaju dokumentaciju, opstruišu procese i na kraju obavještavaju javnost da nema dokaza za podizanje optužnica, u kojoj sudije po različitim aršinima dijele pravdu i opstruišu istrage“, smatra Bibićeva.

Ona je dodala da se znaju imena žrtava i da je zadatak tužilaca da prikupe dokaze i podignu optužnicu jer se znaju i imena ubica, o čemu postoje svjedoci, što olakšava posao tužiocima koji opstruišu i na sve načine omalovažavaju srpske žrtve, njihove porodice i cijeli srpski narod.

Više od polovine ubijenih u Podravanju bili su civili, među kojima je sedam žena.

Cvijetin Šarac priča da mu je tog tragičnog dana poginuo tridesetogodišnji sin Mitar nedaleko od kuće i zarobljen stric Veselin koji je preživio strahovita mučenja i torture i ubrzo nakon razmjene preminuo od posljedica premlaćivanja.

On kaže da se povlačeći sakrio u jednu šikaru i gledao ubijanje civila, te da se nakon tri dana izvukao na slobodnu teritoriju i došao u Miliće.

Borba se vodila cijeli dan i tek pod okriljem noći grupa stanovnika ovog sela, uz velike gubitke, uspjela se izvući iz okruženja zahvaljujući dobrom poznavanju terenu krećući se kroz šikaru.

On je sa još trojicom mještana preživio sakriven tri dana u jednoj šikari u selu i pod okriljem noći uspjeli su se izvući prema Milićima, zahvaljujući poznavanju terena.

„Opkolili su selo i napali sa svih strana presjekavši put prema Milićima koji nam je bio jedina odstupnica. Zapucalo je i počela je strahovita galama. Gledali smo kako pljačkaju i pale našu imovinu i odgone stoku. Bilo je i žena i djece i staraca koji su pljačkali i gonili stoku, a noću nismo čuli pokrete i odlučili smo da krenemo i tako smo se uspjeli izvući“, priča Šarac.

On je zaključio da su u napadu učestvovali komšije muslimani iz susjednih sela koji su ih poznavali i poimenično dozivali da izađu iz kuća.

Dragutin Šarac ranije je rekao Srni i da mu je brat Veselin pričao da ga je tukao lično Naser Orić. Poznavao ga je jer išao u školu sa Veselinovim sinom.

Svih 120 kuća i ostali privredni i pomoćni objekti u Podravanju tog dana su spaljeni, a prethodno je opljačkana sva srpska imovina.

Od 120 zapaljenih kuća u Podravanju – 80 još nije obnovljeno. Selo još nema vodu, a neke staračke porodice, koje su bile prinuđene da se vrate na svoja imanja, još žive u neuslovnim prostorima i podrumima porušenih kuća jer nisu dobili donacije za obnovu.

Izvor: Srna

Vezane vijesti:

I srpske žrtve iz Podravanja obavezuju da se čuva Srpska

PORODICE TRAŽE ODGOVORNOST ZA UBICE SRBA U PODRAVANjU