Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Jedno svjedočanstvo o pokolju Srba u Bijelom Potoku kod Banjaluke na Vaskrs 1942. godine[1]
Autor: Mr Goran Latinović
Razbijanjem Kraljevine Jugoslavije aprila 1941. godine nastupio je jedan od najtežih perioda u istoriji srpskog naroda. Masovnim ubistvima i progonima naročito su bili izloženi Srbi na teritoriji koja je dospjela u sastav Nezavisne Države Hrvatske. Neposredno po proglašenju “uskrsnuća hrvatske države“, hrvatski fašisti pristupili su rješavanju “srpskog pitanja“, koje je, prema njihovoj zamisli, trebalo sprovesti tako da jedna trećina Srba bude pobijena, jedna trećina protjerana, a jedna trećina prevedena na rimokatolicizam i pretvorena u Hrvate.
Jedan od najaktivnijih ustaških pregalaca u tom zločinačkom poduhvatu bio je banjalučki “stožernik“ Viktor Gutić, koji je 26. maja 1941. u Banjaluci najavio da će “svi nepoželjni elementi biti brzo istrijebljeni i da ni traga od njih neće ostati“.[2] Po njegovom naređenju, ustaše su početkom maja 1941. ubili banjalučkog vladiku Platona i još 59 viđenijih Srba, a u julu su iz grada protjerani skoro svi Srbi.[3] Ustaše su avgusta 1941. srušili Saborni hram Svete Trojice u Banjaluci, koji su njemačke bombe teško oštetile prilikom bombardovanja grada aprila 1941.[4] Inače, u Banjalučkoj eparhiji je tokom Drugog svjetskog rata porušeno, zapaljeno, demolirano, oskrnavljeno ili opljačkano oko 100 hramova Srpske pravoslavne crkve.[5]
U cilju zatiranja srpskog imena, hrvatske vlasti su u Banjaluci i Krajini strogo primjenjivale odluku da se ne upotrebljavaju izrazi srpsko-pravoslavna crkva i srpsko-pravoslavna vjera, već isključivo izrazi grko-istočna crkva i grko-istočna vjera. Osim toga, bila je zabranjena i upotreba ćirilice.[6] Rimokatolička crkva bila je direktno odgovorna za istrebljivanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Rimokatolički sveštenici podsticali su svoje vjernike na ubijanje Srba, a nijedan rimokatolički sveštenik za vrijeme rata (1941–1945) nije javno protestvovao protiv zločina nad srpskim narodom.[7] Rimokatolički sveštenici bili su vrlo prilježni u prevođenju pravoslavnih Srba na rimokatolicizam, a samo u Banjaluci pokatoličeno je oko 1.500 Srba.[8]
Najteži zločin na području Banjaluke ustaše su izvršili 7. februara 1942. godine, kad su predvođeni Miroslavom Tomislavom Filipovićem Majstorovićem “fra Sotonom“, na području rudnika Rakovac i sela: Drakulić, Motike i Šargovac, koristeći isključivo hladno oružje, ubili oko 2.300 Srba, ne štedeći ni žene, niti djecu.[9] Inače, na području Banjalučkog sreza bila su ukupno 23 stratišta na kojima su vršeni pogromi Srba.[10] Jedno od njih bilo je selo Bijeli Potok.
Svoje svjedočanstvo o pokolju Srba u Bijelom Potoku ostavio je Milenko Milinković 29. aprila 2004. godine u prostorijama Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Milenko Milinković imao je sreću da kao osmogodišnji dječak preži-vi ustašku ekspediciju. Ovo je njegovo potresno svjedočanstvo:
“Rođen sam 21. jula 1934. godine u Bijelom Potoku. Moji roditelji su imali desetoro djece, pet sinova i pet kćeri. Sa komšijama Hrvatima iz Debeljaka živjeli smo u miru i slozi. Međutim, kad je pala Kraljevina Jugoslavija 1941. godine, nastupilo je teško vrijeme za nas Srbe. Ustaše su preuzeli vlast i odmah podigli vješala po banjalučkim predgrađima, te počeli vješati viđenije i bogatije seljake. Ustaše su rušili i pljačkali pravoslavne bogomolje, koje su oni zva-li “vragomolje“.
Međutim, na Vaskrs 1942. godine, ne sjećam se tačno koji je datum bio, ali znam da su bili u isti dan katolički i pravoslavni Vaskrs, ustaše su napravili akciju između Vrbasa i Vrbanje. Srbi u Bijelom Potoku su se nadali da će ih zaštiti komšije Hrvati. Međutim, među ustašama koji su došli u naše selo, osim onih iz Banjaluke, Hercegovine i drugih krajeva, bilo je i domaćih Hrvata. Na sreću, tog dana nismo se svi zatekli u kući. Jedna sestra je bila udata i živjela je u Rebrovcu, a njen muž je kasnije poginuo kao partizan, a jedna sestra je čuvala stoku, pa kad je čula i vidjela ustaše, ostavila je stoku i sklonila se na sigurno. Osim njih dvije, u kući nisu bili ni moj otac, ni četvorica braće. Oni su se sklonili u šumu, kao i ostali muškarci iz sela. Niko od njih nije bio ni partizan, niti četnik. Sklonili su se jer su smatrali da bi njih, kao vojne obveznike, mogli pobiti, a da nejač neće dirati, tj. da će ih zaštiti komšije Hrvati.
Tog kobnog dana u kući nas je bilo jedanaestoro. Osim mene, bile su moja majka i tri sestre, od kojih je jedna imala 18 godina, a dvije blizankinje su imale po 12 godina, zatim moje dvije strine i njihove dvije kćeri, koje su imale 17 ili 18 godina i žena mog brata od strica sa djetetom od godinu i po dana. Ustaše su došli oko 11 sati i sjećam se da su imali florescentno “U“ na šljemovima. Čim su došli, sve su nas istjerali iz kuće. Pitali su nas gdje su muškarci, pa kad su čuli da su u šumi, poslali su moju dvanaestogodišnju sestru da ode po njih. Međutim, ona se vratila sama i rekla im da muškarci ne smiju doći. Čim je to rekla, jedan ustaša je uzeo mitraljez i počeo pucati po nama. U tom trenutku, nastupio je vrisak i žene i djeca su padali u zagrljaj jedni drugima. Ja sam počeo trčati i poslije desetak metara sam se srušio i izgubio svijest.
Tek u sumrak sam došao svijesti, jer sam čuo riku i zvuk zvona krava koje su se vratile sa ispaše. Ustao sam i vidio da su svi oko mene mrtvi, uključujući i moju majku i sestre, pa sam počeo plakati. Mene metak nije ni okrznuo, a kad sam pao, ustaše su vjerovatno pomislili da sam i ja mrtav. Iako sam bio u šoku, ušao sam u kuću, uzeo neku ponjavu i sakrio se u kuruzanu. Tokom noći, ustaše su dolazili sa baterijama i pretresali prostorije u kući, da provjere da li je neko preživio. Sutradan, došli su komšije Hrvati iz Debeljaka i uzeli sebi našu stoku. Dva ili tri dana padala je kiša, a tek onda su ponovo došli Hrvati i pokopali moje najmilije. U jednu raku su ih sahranili šestoro, a u drugu četvoro.
Tog dana u Bijelom Potoku je pobijeno 54 Srba. Najviše je ubijeno Milinkovića i Adamovića. Ustaše su neke strijeljali, a neke su zaklali. Ubijeni ljudi su pokopani na mjestima gdje su likvidirani.
Kad su moj otac, braća i ostali muškarci čuli šta se desilo, sklonili su se sa ostalim preživjelima u Agino Selo i Krmine. Neki od njih su se pridružili partizanima Miloša Dujića, a neki, među kojima i moj brat, pridružili su se četnicima Mirka Džombića.
Ja sam se od nedjelje, kad je pokolj izvršen, pa do subote, sakrivao u kuruzani i štali. Jeo sam košpice od misirače, koje sam našao na tavanu, a sa bunara sam donio litar vode. Tih dana sam živio u velikom strahu. Kad su u subotu Hrvati iz Debeljaka ponovo došli u pljačku, pronašli su me sakrivenog u sijenu. Najprije su me ispitivali, a onda je po mene došao ustaša iz Debeljaka Mirko Prankić i svezanog me odveo kod porodice Pajić, koji su dobili zadatak da me čuvaju do dalj-njeg. Jedna žena me je okupala i ostavila u sobi kod svog sina. On se htio igrati sa mnom, ali meni nije bilo do igre. Kod te porodice sam ostao dva mjeseca i sve vrijeme boravka kod njih jedna djevojčica me je učila katoličkoj vjeronauci. Kasnije je po mene došla moja sestra iz Rebrovca i kod nje sam živio oko dva mjeseca.
Četiri mjeseca nakon pokolja, u Bijeli Potok su se vratili skoro svi preživjeli. Živjeli smo bijedno, jer su nam Hrvati opljačkali imanje. Do kraja rata vođene su borbe između partizana i ustaša, ustaša i četnika, četnika i partizana. I četnici i partizani su ubijali Srbe, ukoliko su bili na onoj drugoj strani. Inače, Srbi na tom području koji bi se međusobno posvađali, kleli su jedan dru-gog riječima: “Dabogda otiš’o u Jasenovac!“.
Ja sam po okončanju rata prodavao drva, a zatim sam otišao u Kutinu, u Hrvatsku, gdje sam zasnovao porodicu i gdje i danas živim.“
Prvi rimokatolički sveštenik koji je javno govorio o pokoljima Srba u Ba-njaluci i Krajini bio je banjalučki biskup austrijskog porijekla Alfred Pihler, koji je u božićnoj poslanici 1963. godine, između ostalog, rekao: “U ovoj zemlji su u prošlom ratu naša braća pravoslavne vjere poginula zato što su pravoslavni. Oni koji su ih ubijali imali su u džepu katolički krsni list. Zvali su se katoli-ci. I ti kršćani ubijali su druge ljude, takođe kršćane, zato što nisu Hrvati i katolici. Mi bolno priznajemo ovu strašnu zabludu tih zalutalih ljudi i moli-mo braću pravoslavne vjere da nam oproste kao što je Krist oprostio svima“.[11]
Tek 2003. godine u Bijelom Potoku podignut je spomenik žrtvama ustaškog terora, na kojem su osim grba Republike Srpske i pravoslavnog krsta, ispisana imena svih 54 Srba ubijenih na Vaskrs 1942. Među njima najviše je Milinkovića i Adamovića, a stradali su i Bogojevići, Kostići, Vujasinovići, Ćurlići i Brbojevići. Međutim, da Srbi nisu sasvim raščistili sa nekim navikama iz prošlo-sti, govori i natpis na spomeniku. Naime, iako je sasvim jasno da su pokolj iz-vršili Hrvati, na spomeniku je napisano da je podignut kao znak sjećanja na žrtve “fašističkog“ terora. Neupućeni posmatrač mogao bi pomisliti da su u pokolju učestvovali i Nijemci i Italijani, mada je istina da su zločin počinili Hrvati, među kojima je bilo i komšija ubijenih Srba, sa kojima su do 1941. živjeli u miru i slozi.
Summary
After
the destruction of the Kingdom of Yugoslavia in April 1941, one of the most
difficult periods in Serbian history began. Immediately after proclaiming the
Independent State of Croatia, Croatian fascist launched the genocide plan
against Serbs, according to which, one third of Serbs would be killed, one
third converted to the Catholic Church and one third deported civilians in the
village of Bijeli Potok near Banjaluka, was left by one survivors and written
by the author of this article.
[1] ( Zbornik društveno-humanističkih nauka, god. V, br. 7–8, Banjaluka 2005, str. 397–402.
[2] Marko Aurelio Riveli, Nadbiskup genocida, Nikšić 1999, str. 55.
[3] Strahinja Kurdulija, Atlas ustaškog genocida nad Srbima 1941–1945, Beograd 1993, str. 35.
[4] Dragan Davidović, Saborna crkva u Banjaluci 1925–1941, Banjaluka 1991, str. 38.
[5] Mirko Marić, Stradanje Srpske pravoslavne crkve i njenih vjernika na području Banjalučke eparhije u XX vijeku, Srpska pravoslavna Eparhija banjalučka 1900–2000: šematizam, Banjaluka 2000, str. 85–88.
[6] Sima Simić, Prekrštavanje Srba za vreme Drugog svetskog rata, Titograd 1958, str. 78.
[7] Veljko Đ. Đurić, Golgota Srpske pravoslavne crkve 1941–1945, Beograd 1997, str. 397.
[8] Viktor Novak, Magnum Crimen: pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Beograd 1986², str. 719.
[9] Gojo Riste Dakina, Genocid nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: budi katolik ili umri, Beograd 1995, str. 143–144.
[10] Mićo Stojanović, Veliko umiranje: genocid nad Srbima u 20. vijeku zapadno od Drine, Banja-luka 1995, str. 30.
[11] Rastislav V. Petrović, Genocid sa blagoslovom Vatikana, Beograd 1992, str. 102.
