Je li istina da udžbenici iz istorije uče djecu mržnji prema susjednim narodima?

Datum objave: ponedeljak, 8 januara, 2018
Veličina slova: A- A+

Što smo naučili iz dvije medijske teme u prva dva dana 2018.; istupa Milijana Brkića i njemačke analize nastave istorije u Hrvatskoj

Dragan Markovina
Dragan Markovina

Temeljni problem nastave istorije je u tome što promjenom društvenog uređenja 1990. godine novim vlastima nije bilo potrebno mijenjati ništa sve do polovice 20. vijeka. Oduvijek je u njima bio prisutan narativ našeg malog i herojskog naroda ili naroda u množini, koji stoji na vjetrometini istorije, napadan sa svih strana i od svih mogućih zavojevača. Uvijek osvajan, a nikad pokoren i sl. U takvoj, bazično nacionalističkoj, a samim tim i glupoj viziji prošlosti, ona se ocjenjivala iz perspektive današnjih društvenih vrijednosti, a ne iz perspektive ondašnjeg društvenog konteksta.

U prva dva dana nove 2018. godine pojavile su se dvije vijesti ili medijske teme, iz kojih se dosta toga može iščitati vezano za odnos prema prošlosti. Jedna je novogodišnja čestitka drugog čovjeka HDZ-a, Milijana Brkića u kojoj on, pored toga što pada s Marsa i otkriva sveopće rasulo koje je upravo njegova stranka proizvela, kao formulu uspjeha nudi duhovni povratak u 1990. godinu.

S druge pak strane, njemačka novinska agencija (Deutsche Presse Agentur) pozabavila se nastavom istorije u Hrvatskoj i Srbiji, zaključivši kako obje države odgajaju mlade u mržnji prema komšijama narodima, jer ratove iz devedesetih godina promatraju isključivo kroz prizmu jedne od zaraćenih strana.

RATNI MITOLOŠKI NARATIV ODRŽAVA HDZ NA VLASTI

Prije nego se uopšte upustimo u analizu ovih dvaju vijesti, zanimljivo je primijetiti koliki rascjep se nalazi između hadezeovskog doživljaja svijeta i onoga pristojnih ljudi iz inozemstva. Dok bi prvi vječno oživljavali rat i atmosferu netrpeljivosti prema manjinama, onu istu koju sam Brkić i dalje širi svojim izjavama o tome jesu li Novosti srpske novine i o tome kako neće manjine odlučivati o Hrvatskoj, racionalan pogled iz inozemstva se naivno čudi zbog čega ratni narativi još uvijek nisu prevladani.

Ovdje se radi o potpuno identičnom nerazumijevanju kakvo je između svijeta i ovdašnje sve brojnije nacionalističke javnosti, zabilježeno nakon izricanja presude u slučaju Herceg-Bosna. Dobro, to da je HDZ u pravilu bio mimo svijeta smo oduvijek znali, no ta činjenica postaje problem u momentu kad se čitavo društvo, na čelu s državnim institucijama, uvuče u takav narativ.

O tome zbog čega HDZ i njemu bliske organizacije i pokreti ne žele napustiti rat i njegovu mitologiju niti 22 godine po njegovom kraju najiscrpnije je pisao Dejan Jović u svojoj novoj knjizi ‘Rat i mit’, koju smo predstavili i na Telegramu. Pojednostavljeno govoreći, jedino održavanje ratnog mitološkog narativa, održava njih na vlasti.

NARATIV MALOG, HEROJSKOG NARODA KOJEG SVI NAPADAJU

S tim u vezi je zanimljiva, sad već zaboravljena Plenkovićeva izjava, koju je dao odmah po osvajanju vlasti, o tome kako je njegova zadaća borba protiv populizma i za umjerenu politiku. Ta borba se na kraju svela na praznu frazu, koju premijer nije niti pokrenuo, dok mu drugi čovjek stranke zagovara izvorni, dubinski štetan populizam.

Vratimo li se sad na temu udžbenika iz istorije, teško možemo pobjeći od njihove strukturalne manjkavosti, koja je prisutna kroz čitavih proteklih sto godina, neovisno o jasnim poboljšanjima nekih udžbenika nakon 2000. godine, kad je o Hrvatskoj riječ. Temeljni problem nastave istorije je u tome što promjenom društvenog uređenja 1990. godine novim vlastima nije bilo potrebno mijenjati ništa sve do polovice 20. stoljeća.

Oduvijek je u njima bio prisutan narativ našeg malog i herojskog naroda ili naroda u množini, koji stoji na vjetrometini istorije, napadan sa svih strana i od svih mogućih zavojevača. Uvijek osvajan, a nikad pokoren i sl. U takvoj, bazično nacionalističkoj, a samim tim i glupoj viziji prošlosti, ona se ocjenjivala iz perspektive današnjih društvenih vrijednosti, a ne iz perspektive ondašnjeg društvenog konteksta.

PRODAVANjE TISUĆLjETNOG SNA O NEZAVISNOJ DRŽAVI

Tako se Osmansko Carstvo oduvijek smatralo za osvajačku imperijalnu silu, koja je predstavljala strano tijelo na ovim prostorima, dočim je recimo Habsburška Monarhija smatrana neupitnom. Sve iz razloga što je Monarhija bila katolička, a Osmansko Carstvo islamska sila.

Ovakvo viđenje istorije bilo je prisutno i u socijalističkom razdoblju, i to uprkos tome što u ranom novom vijeku nema ni tragova razvijene nacionalne svijesti, što su na svim stranama granice, na ovdašnjem Triplex confimiumu sarađivali, ali i međusobno ratovali ljudi iz istih porodica, pa čak i braća i što je ključni uvjet za izbor zemlje čiji će netko biti podanik, bio isključivo materijalni interes.

Sve ove notorne stvari ovdašnja istoriografija nikad nije željela vidjeti, iako ih je naravno bila svjesna, jer joj se nisu uklapali u utilitarnu potrebu da istoriografija ne bude autonomna znanost, nego ideološki aparat državne vlasti. Samo zahvaljujući takvom pristupu bilo je moguće ozbiljno prodati besmislice o tisućljetnom snu o nezavisnoj državi i slično, u čemu je Tuđman kao tipičan povjesničar takvog kova, bio majstor.

NASTAVA ISTORIJE PROIZVODI MIRNE PODANIKE

Kako se još prije stotinu godina počelo, tako se danas i nastavilo. Nastava istorije samoj državi, kao i pretežnoj većini istoričara, ne služi da bi kod učenika razvijala kritičku svijest, razvijala multiperspektivnost i zauvijek ih cijepila od podložnosti bilo kakvih mitovima, nego upravo suprotno. Njezina intencija je u propagiranju jedine mitološke istine i u proizvodnji mirnih podanika.

Preciznije govoreći, dobar dio nastave istorije ide za izgradnjom idealnotipskog građanina oportunista, u čemu, kao što se možemo osvjedočiti, itekako uspijeva. Rijetki glasovi, doduše uspješnih i čitanih istoričara koji istoriju vide sasvim suprotno od bilo kakve mitologizacije i kao autonomnu znanost usmjerenu ka razvijanju analitičkog aparata i kritičke svijesti, proglašavaju se izdajničkima i neprijateljskima te im se pokušava onemogućiti bilo kakav profesionalni rad i pristup javnosti.

Razlozi zbog kojih to do kraja ne uspijeva je u kvaliteti tih pojedinaca i u nemogućnosti da se u savremenom digitalnom dobu brojnih medija i društvenih mreža uspostavi totalna cenzura. Samo ta činjenica drži demokratsku i ozbiljnu historiografsku javnost na životu.

Autor: Dragan Markovina

Izvor: telegram.hr

Vezane vijesti:

Skandal u Hrvatskoj u lektiri za četvrti razred pesmica o „paranju dečijih utroba i sakaćenju genitalija“

Linta: Lektira u Hrvatskoj promoviše laži i šovinizam

Frankfurter rundšau: Hrvatsko falsifikovanje istorije na …




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top