Jame pune poklane djece u Donjoj Gradini nisu dječije groblje

Prostor ovog lokaliteta zahvata u užoj zoni 116 ha površine, sa 125 otkrivenih i zaštićenih ogromnih masovnih grobnica. Postoje grobna polja sa identificiranim grobnicama. U tom velikom Memorijalu masovnih grobnica ima i veliki broj onih u koje su bačena poklana djeca. Na prospektu “SPOMEN-PODRUČJE DONjA GRADINA” ispod tih identificiranih masovnih grobnica piše “DJEČIJE GROBLjE”. Osim ove dvije riječi na prospektu, nigdje na tome lokalitetu nema ničega što bi posjetioca obavještavalo da se u tim masovnim grobnicama nalaze leševi stradale djece. Donedavno to nisam znao niti ja, koga je igra slučaja ili sudbine spasila negdje u novembru 1942. godine da se ne nađem među njima. Mislim da se ove masovne grobnice poklane srpske djece ne mogu zvati grobljem. Da li je taj, u svakom slučaju neadekvatan, naziv prihvaćen činom osveštenja, ne znam, ali to nije jedini kriterij da se ovaj lokalitet tako nazove. Pojam groblja vezan je za smrt i uklanjanje mrtvaca, vezan je za taj jedan od najsudbonosnijih događaja čovječijeg života. Za odlaganje mrtvaca u groblje postoje razni načini pogreba, sjaj pogrebne svečanosti. Leš se sahranjuje, zakopava u posebni grob. Groblje nastaje i traje po stotinu godina. Isto tako, groblje nije samo namjensko mjesto za odlaganje leševa, groblje podrazumijeva i uključuje pijetet. U pravilu i po običaju, groblje je mjesto gdje se donose ili dovoze mrtvaci. Razmatrajući sve ovo, da ne navodim još izvjestan broj kriterija o groblju i grobnim poljima, zaključio sam da aktualni lokalitet nije groblje.
Pored svega navedenog, treba kratko iznijeti kako je to “DJEČIJE GROBLjE” nastalo.
Tu nisu doneseni ili dovezeni mrtvaci. To “groblje“ nastalo je u jednom kratkom vremenu i tu više nema sahrane. Citiram dr Nikolu Nikolića, mnogomjesečnog zatočenika logora Jasenovac, liječnika, intelektualca, čovjeka zrelih godina, Hrvata, koji govori o tome kako je to što se naziva „dječijim grobljem“ nastalo: “Bilo je to 13. listopada 1942. godine. Naređeno je da sva djeca sutra budu pred zapovjedništvom zajedno sa svojim stvarima. Zašto? Kamo? Sa stvarima? – zapitali su uplašeni učitelji. Govore da će djeca biti dodjeljena seljacima za rad. Naredili su učiteljima da izvedu djecu i povedu je pred zapovjedništvo. Tražili su 200 djece uključujući u taj užasan broj i onu bolesnu. Pred zapovjedništvom je povorka našla na okupu čitav ustaški sat (četu). Iz zapovjedništva se pomoliše Slišković i Kapetanović i prođoše s rukama u džepovima ispred kolone djece podsmjehujući se cinički i lukavo klimajući glavom jedan drugome. ’Smjesta da ste se udaljili’, narediše učiteljima. Pokunjeni učitelji povukoše se do umjetne bravarije Jurice Pandića i Drageca Plečka i stadoše iz nje viriti, potreseni saznanjem što će se dalje događati sa djecom. Malo zatim opkolio je ustaški sat djecu i počeo im žicom vezivati ruke iza leđa. Tada se zbio jedan od neopisivih i najpotresnijih događaja u logoru. Djeca su počela vrištati, vikati, dozivati učitelje, Boga, vraga, oca. Kroz tu užasnu viku, plač i vrisku čula se isto tako vika i psovke ustaša i šamaranje izbezumljene djece. Točno u 17 h, u sam sumrak 15. listopada 1942. godine, sat je poveo djecu već napol mrtvu od straha prema Savi, na skelu za Gradinu.

Povorka djece svezane žicom prošla je uz užasnu kuknjavu, zapomaganje, preklinjanje i psovanje kroz vrata logora, ostavivši šest dječijih leševa pred zapovjedništvom koje su brzo pokupili logoraški grobari. Sutradan, 16. listopada 1942 godine, oko 11 h prije podne stiglo je pred baraku 15 praznih kola. Ustaše su uspjeli uhvatiti više od 50 djece, potrpati ih usred bijela dana u kola i odvesti na skelu, prevesti preko Save u Gradinu i tu uz strahovit vrisak i jauk strijeljati. Oko podneva 29. listopada opet se ponavlja isti prizor kao i pri prvom odvođenju djece preko u Gradinu – do nebesa prodorni vrisci, padanje u nesvijest, dozivanje oca, proklinjanja. Toga su dana ustaše skupile oko 70 djece i prevezli ih u Gradinu gdje su sva pobijena”.

Umjesto komentara treba reći da se ovo ponavljalo tko zna koliko puta od jeseni 1941. godine do proljeća 1945. godine.

Ovo je, dakle, mjesto poklane, ubijene ili na neki monstruozniji način umorene djece. Groblje je u pravilu mjesto umrlih, a ovo ovdje je monstruozna posljedica djela, čina hrvatskih ustaša nad srpskom djecom (po mnogim svjedocima i podacima, židovska i romska djeca klana su i ubijana ili spaljivana zajedno i istovremeno sa svojim porodicama, jer su ovi dolazili u transportima, manjim od onih kojima su dovođeni Srbi). Ta poklana djeca zagrnuta su sa više ili manje zemlje, ovisno o tome koliko je namjenski iskopana jama bila napunjena. I ovaj kriterij ne ide u prilog nazivu „groblje“. Konačno, sve je to ovdje urađeno bez ikakvog pijeteta, a pijetet se pri pokapanju u groblju podrazumijeva. Ovdje je prvi pijetet bio (a to nije pijetet), pokošena trava po prestanku Drugog svjetskog rata.

Groblja se u vremenskim turnusima prekopavaju, ovo se nije prekopavalo, zanemarajući nekoliko prošlih turnusa – valjda i neće. I to ne ide u prilog naslovljenom terminu „groblje“. Ne smije se ispustiti iz vida ni činjenica da su događanja u Donjoj Gradini od 1941. do 1945. godine nešto jedinstveno i neobično u istoriji ljudske civilizacije. To je lokalitet stratuma dijela populacije, etnosa, djece, umorenih grubom silom. Recimo da postoje vojnička groblja, također stratuma populacije, ali to su groblja, sa svim karakteristikama groblja, za razliku od ovog izuzetnog kompleksa.

Budući da je u razmatranom sadržaju toliko izuzetnosti i specifičnosti, vjerojatno otuda i pitanje adekvatnog pristupa obilježavanju ovog lokaliteta. To adekvatno obilježavanje i puna informacija posjetiocu i onom tko dobije prospekt, nije ono što je do sada na neki način prihvaćeno.

Uz izneseni sadržaj, molim da se ozbiljno uzme kao obaveza prevod knjige dr Nikole Nikolića Kozaračka djeca na jedan od svjetskih jezika. Na taj način bi ova istina lakše proputovala svijetom i možda privukla i nekog od donatora za projekat i izgradnju spomen-obilježja umorenoj djeci.

< Oružani progon Srba sa Bilogore                       Sadržaj                           Moj razgovor s knjigom Vila bilogorska >