Stradanja Srba na Jadovnom i u Gradu Gospiću – Piše: Sofija Pejnović

Arhiv Srba u Hrvatskoj nastoji prikupiti i sačuvati svaki zapis koji govori o historiji Srba u Hrvatskoj, o vjekovnom postojanju Srba na ovim prostorima, osobito danas kada hodamo po opustošenim područjima Hrvatske.

I nakon punih 70 godina nama je izuzetno važno to vrijeme. Osvrćemo se na najkrupnije događaje stoga što su ta zbivanja bila od historijskog značaja za Srbe na ovom prostoru.

Odmah nakon što je uspostavljena Nezavisna država Hrvatska doneseni su propisi koji su ozakonili teror i odredili državne institucije koje će teror provoditi.

Dolaskom Pavelića na vlast Srbi su se našli pred događajima koje prvih dana nisu mogli razumjeti…odvođenje ljudi u logore, neizvjesnosti što se s njima dogodilo, a potom vijesti da su ih ustaše na najzvjerskiji način ubili i bacili u jame, prevare sa pokrštavanjima… strah za goli život, a bol za najmilijima postali su svakodnevica…

Gospić i okolina odmah su postali stravičano mjesto stradanja srpskog naroda. O stradanjima u gospićkoj kaznionici i logoru u Jadovnom postoje brojni zapisi.

Opće je poznato da je glavni ustaški zadatak bio što brže likvidiranje Srba, a nakon odvođenja i ubijanja ustaše su nesretnicima pljačkali preostalu imovinu. Gospić je bio mjesto ustaškog progona, i po onome što se u doba NDH tamo događalo očigledno je da je bilo s osnovnim zadatkom da likvidiraju što veći broj Srba.

Gospić i okolne jame postali su u prvim mjesecima ustaške vlasti glavna mjesta stratišta. Nisu bili sigurni ni oni koji su svoje sklonište potražili duboko u šumi, jer su  ustaše i u zbjegovima ubijali ljude.

Postoje brojni tragovi o gospićkoj kaznionici i logoru u Jadovnom, o načinu likvidiranja žrtava, o ubijanju, pa čak i o tome da su logoraše, često i polužive, bacali u jame. Najčešće su ih vezivali žicom za ruke, po više u grupi, ubijali ih kundakom, maljem, nožem, gurali ih u jamu. Iz jame su se mogli čuti ljudski krici i vapaji.

Jadovno je bilo gubilište za bezbrojne žrtve sa cijele teritorije NDH. To je bio ustaški logor u koji su 1941. godine ustaše odvodile žrtve svog terora da bi ih tamo pobili. Jadovno je bio prvi ustaški logor. Gospićka  kaznionica je bilo mjesto u koje su zatočenici najprije stizali i gdje se vršio raspored za logor. Uz logor nalazile su se jame u koje su ustaše bacale svoje žrtve. Uz Šaranovu jamu postoje još i druge jame koje su ustašama služile za zatiranje tragove svojih pokolja.

1944. godine osnovana je Zemaljska komisija NRH za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača. Ta je komisija imala osnovni zadatak da prikuplja podatke o zločinima, osobama, vrsti zločina, mjestu i načinu izvršenja zločina. Ona je prikupljala materijale pomoću kojih se utvrđivala odgovornost i postojanje zločina koji su počinjeni u Drugom svjetskom ratu.

Fond Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu i broji 749 kutija.

Arhiv Srba u Hrvatskoj posjeduje djelomično preslike gradiva.

U fondu se nalaze odluke o utvrđivanju zločina s dokaznim materijalom, te imenik i kartoteka žrtava i zločinaca. Nas su zanimali dokumenti o progonu i pogibiji Srba, zakonski propisi 1941-1945., popisi stradalih po logorima.

Ovaj  fond sadrži podatke o stradanjima Srba i jedan je od važnijih za proučavanje prošlosti srpskog naroda na području Hrvatske.

Fond u svakom slučaju sadrži dragocjena svjedočanstva. Za pregledavanje i kopiranje dijela gradiva potrebna je dozvola ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva zbog osobnih podataka koji se nalaze u dokumentima kao dokaznom materijalu (prijave zločina, zapisnici sa saslušanja, podaci o ratnim zločinima, popisi žrtava, izjave svjedoka).

Listajući zapise saznajemo.

Odmah po uspostavi NDH osnovan je logor Jadovno koji je bio samo privremeno prihvatilište žrtava određenih za likvidiranje u jamama. Jame su bile uobičajno mjesto za ubijanje.

Mnoge žrtve dovozili su vagonima na gospićku željezničku stanicu iz svih krajeva ustaške države, ispretučene i krvave. Svakodnevno su prolazile kolone svezanih ljudi kroz Gospić, pa dalje u pravcu zaseoka Jadovno, koji se nalazi duboko u Velebitu. U gustoj šumi ustaše su smjestile logor Jadovno i ogradili ga bodljikavom žicom. U takav prostor 1941.g. pristizale su grupe zatočenika,većinom Srba, ali i Jevreja, Roma, svih onih koji su bili nepoželjni u NDH  i stavljeni izvan zakona.

O hapšenjima Srba i njihovom odvođenju u gospićku kaznionicu već u aprilu 1941. godine postoje brojna svedočenja i živi ljudi koji to pamte, a takođe i svedočenja o tome da su uhapšenici odmah zatim odvođeni prema Velebitu, na Jadovno. U avgustu 1941. ustaše su počele likvidirati logor, ali kaznionica u Gospiću bila je puna sve do 1945.g., odakle su žrtve odvodili, vezane lancima i žicom, bacali u jame, gdje im se život završavao.

14.septembra 1944.g. u Gospiću je počelo masovno hapšenje preostalih Srba. Sve pohvatane žrtve, kojih je bilo preko 200, strpane su u gospićku kaznionicu, u ćelije tako pretrpane da se nisu mogli kretati. Mučili su ih i zlostavljali do te mjere da su žrtve padale u nesvjest. Narednog dana nastavljena su hapšenja Srba, oko 50 osoba, uglavnom žena i djece.

9.oktobra 1944. uslijedilo je završno hapšenje Srba iz Gospića, ukupno oko 120 osoba, najviše žena i djece. Svi uhapšeni bili su također zatvoreni u kaznionicu, a potom je uslijedila pljačka njihove imovine. Kolike je razmjere imalo to mučenje i zlostavljanje najbolje ilustrira činjenica da su mnogi u samom zatvoru umoreni batinama i glađu. Sve pohvatane žrtve ovog masovnog hapšenja likvidirane su na okrutan način, a njihova imovina je opljačkana.

15.02.1945. prva grupa od 20 žrtava iz gospićke kaznionice obješena je po drveću u Gospiću. Sljedeća grupa od također 20 žrtava obješena je istog dana na cesti prema Karlobagu.

06.03 1945.g. grupa od 20 građana i 10 zarobljenih partizana bila je mučena i dotučena je u Smiljanu. Povod ovom nečuvenom masakriranju nedužnih Srba i ratnih zarobljenika  bio je taj što je po nepoznatim osobama tih dana ubijen općinski blagajnik. Budući da se počinitelji nisu pronašli, a na osnovu tadašnje zakonske odredbe o zaštitnim mjerama, izvršena je odmazda nad nedužnim ljudima. Neke od ovih žrtava su povješali, a neke zaklali.

18.marta 1945.g. posljednja skupina zatvorenika, uglavnom žena i djece, odvedena je iz kaznionice u Gospiću, polumrtvi, tako da su od iznemoglosti padali po dvorištu kaznionice dok su ih vodili prema kamionima da bi ih likvidirali kod Janjče, u Macolinoj jami.

4. aprila 1945. partizani su ušli u Gospić.

Neprebrojive su žrtve koje je srpski narod dao u vrijeme NDH, a među tim žrtvama su i one koje su se dogodile na području Gospića.

Iz poštovanja prema ubijenim, ispred zgrade Suda i zatvora u Gospiću, u gradskom središtu, poslije rata postavljen je spomenik.

O broju žrtava gospićkih logora i stratišta postoje samo procjene, preciznih brojki nema, variraju cifre, ali one ne ublažavaju ustaški zločin.

Gospić!

Da  li danas postoje neka obilježja po kojima se vidi da je u tom gradu od 1941. do 1945. bio koncentracioni logor za masovno uništenje? Nažalost, Gospić je uistinu mjesto, simbol ustaških pokolja. Danas se te žrtve ne priznaju ni tamo gdje su se one uistinu dogodile. A spomenik svim žrtvama fašističkog terora 1941.-1945.g je uklonjen!

Zato Arhiv čuva sjećanje na mnoge znane i neznane, zvjerski ubijene, obnavlja sjećanja i poštuje žrtve.

Zar ne zaslužuju spomen?

Spomen otkriva istinu kao našu stvarnost. Za sve nevine žrtve zaborav je najteža uvreda! Stoga Arhiv skrbi i vraća nas u ta vremena, u cilju očuvanja, da ne bi žrtve netragom nestale. I nikada da ne budu pokrivene zaboravom!

Za ovaj sažetak podataka o stradanjima Srba na Jadovnom i u Gradu Gospiću korišteni su izvori po slijedećim kategorijama:

1.Službeni dokumenti nastali radom upravnih, pravosudnih i drugih tijela Nezavisne Države Hrvatske koji se u Hrvatskoj danas čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu i u regionalnim arhivima.
2. Dokumenti nastali nakon 1944. radom komisija Narodne Republike Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (Zemaljska komisija u Hrvatskom državno arhivu te okružne, općinske i gradske komisije u regionalnim arhivima). Ova dokumentacija sadrži detaljne podatke o zločinima i žrtvama po logorima i mjestima.
3.Gradivo nastalo u istražnim procesima nakon 1945. protiv optuženih za zločine u II svjetskom ratu.
4.Različite druga gradiva, memoari i privatni arhivi.

Popis fondova i zbirki Hrvatskoga državnog arhiva iz kojih je korišteno gradivo o stradanjima Srba na Jadovnom i u Gradu Gospiću:

1. Ministarstvo unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske  1941-1945

2. Zemaljska komisija Narodne Republike Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih  pomagača 1944-1947. Komisija je 1947.g. prestala s radom, a poslove u njenoj nadležnosti preuzelo je Istražno odjeljenej Javnog tužilaštva NRH.

Dokazi – Izjave svjedoka:

Zapisnik Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – br.1417/45.

Zapisnik Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – br.2076/45.

3. Zbirka memoarskog gradiva (sadrži sjećanja pojedinaca).

4. Historijski arhiv u Karlovcu, Zbornik 20

Piše: Sofija Pejnović

Arhiv Srba u Hrvatskoj

Objavljeno u listu SKD Prosvjeta, br. 100

Časopis za kulturna i društvena pitanja „Prosvjeta“ nastavlja tradiciju pisane riječi Srba iz Hrvatske, a direktan je nasljednik lista „Srpska riječ“ (1943-1953) i časopisa „Prosvjeta“ koje prati rad Društva od 1953. do 1972. godine. Časopis “Prosvjeta” otvara svoje stranice brojnim gorućim temama, okuplja značajan broj saradnika, kako uglednih i afirmiranih naučnih radnika, književnika i publicista, tako i mladih stvaralaca.