Jadovno 2012: Za krst časni i slobodu na platnu

Mi, i ove godine na Jadovnu. Sve je, na prvi pogled, izgledalo da neće prevazići modele 2010. i 2011. No, ipak na tome radi Dušan Bastašić…

Piše: Dani(j)el Simić

Na Jadovno sam išao dva puta. Prošle, i pretprošle godine. Više je nego jedan razlog zašto bi to trebali učiniti i vi. Ovaj tekst će probati biti treći.

Meni se ove godine baš nešto uznedalo. Umalo da ne odem. I pored svih otežavajućih emotivno-poslovnih okolnosti, budilnik na telefonu je propustio da zvoni, ali sam se sam probudio nekih dvadesetak minuta do 4:00.

Tačno u to doba (+20 minuta) imao sam randevu pod tvrđavom Kastel, sa autobusom na liniji Banja Luka – Jadovno.

Polomio sam se da stignem, usput propuštajući da divanim sa masama poznanika koji su se u jatima vraćali sa obimnog elektronskomuzičkog derneka na Kastelu. Ja sam imao neku drugu žurku u planu.

Zadihan i potpuno sljepljene odjeće od znoja, sjeo sam u autobus kome je falilo jedno pet sjedišta da bude popunjen. Unutra, sasvim čudna bratija. I sestričija. Naravno da sam odmah pomislio zbog čega sad ne idem supijan kući? Pomislio sam na sve one ljude, koji bi se zgrozili ili naljutili na ovu moju vrstu građanskog aktivizma. Mislim, išao bih i ja možda na Kastel, ali baš u tom nerazumijevanju motiva zbog čega nijesam, srž je našeg nacionalno-državnog problema.

Zašto sam odustao od plana da budem na Kastelu do četiri, pa spavam u autobusu… saznaćete docnije.

Izduvna grana

Na graničnom prelazu Izačić obimne kolone čekaju kontrolu. Štrajk granične policije s federalne strane nije nešto puno zadržao konvoj nam. No, tu su kolege iz nekada susjednog entiteta SFRJ.

Pregled se nije sastojao od već folklornog izvođenja svih prisutnih na kontrolu dokumenata, kako to inače praktikuje hrvatska granična policija kad smo mi u pitanju, već su policajci nakon nje utjerali sve putnike u autobuse. Zatim su ušli i detaljno pregledali ručni prtljag. Putnika po putnika.

To, u praksi, izgleda tako da kraj vas sjedi čovjek od pune sedamdeset i dvije godine, kojem se otvara i posljednja pregrada na rancu, u kojem na očigled nema ništa. Njegova fizionomija odražava višedecenijskog igrača po pravilima, koji bi samo da ga ostavite na miru, pošto mu se tresu zglobovi i teško raspertlava rajferšluse.

No, kada mu se odnekud nađe i kesa sa sandalama, onda se kesa vadi, razmotava, vade se obe sandale, te se pregleda da nije još nešto ostalo u unutar PVC omotača, što nije registrovao hrvatski državni aparat.

Da nijesam ranije prelazio isti taj granični prelaz, što idući na Jadovno, što automobilom u sopstvenoj režiji, mogao bih i pomisliti da je u pitanju redovan postupak.

Ovako znamo da su autobuse sa poklonicima sjenima žrtava genocida sa epicentrom u Jadovnu, hrvatski graničari tretirali kao švercersku bandu. Nadati se da oni znaju koja je svrha takvih postupaka, nakon kojih prema istima možete osjećati samo sažaljenje.

Mislili smo.

Onda smo se, po prirodi stvari, sreli sa ljudima koji su na Jadovno došli iz Beograda. Tri autobusa, na isti način pretresana, dala su odgovor na pitanje granične torture. U tom, beogradskom konvoju, pronađena su dva primjerka zabranjene materije. (Vau!)

Jedan je bio T-majica sa natpisom Kosovo je srce Srbije, dok je drugi predmet bio približno jednakih taktičko-tehničkih performansi i sadržavao maksimu Za kralja i otadžbinu.

Posjedik prvog ilegalnog odjevnog predmeta, priveden je na informativni razgovor, nakon kojeg mu je dopušteno da ga zadrži. Posjednik drugog artikla ćiriličnog stajlinga, bio je primoran da otrči do kućice sa graničarima Srbije, te tu ostavi na čuvanje majicu.

Da li je bila 100% pamuk ili ne, to vam ne bih znao reći, ali možda je to uticalo na to da se od strane garanata suvereniteta RH, tretira kao psihotropna supstancija.

Mi iz RS, imali smo samo problem sa velikim drvenim krstom u prtljažnom prostoru. Ipak je ispregovarano da ga ponesemo dalje, na pominjanje ručne izrade, saborskih zastupnika i protokola. Aleksandra Čavić, predsjednik Udruženja srpsko-ruskog prijateljstva „Kosovsko ognjište“, bila je jedina kojoj je od svih putnika, u dva autobusa pristigla na Jadovno iz Banje Luke, palo na pamet da ponese srpsku zastavu.

Ukoliko vam kažem da je postojala ozbiljna zabrinutost u slučaju da je u toj raboti objelodanjena (ima cura sitno dijete), obzirom da je prije dvije godine djevojka uhapšena, osuđena i novčano kažnjena; da li će vam sve to djelovati normalno ili već pomalo počinjete da kosite svoj mozak po ovoj osi?

Toj osi, koja uopšte nije daleko od partija na Kastelu u Banjoj Luci ili Zrća na Pagu? Zato je Aleksandra, kada je neka budala uzela njenu zastavu i razvila je preko krsta, postala nesumnjivi junak dana.

Svi su htjeli da se fotografišu sa zastavom, kao što to rade tinejdžerke sa skupim automobilima, koje su srele parkirane negdje na ekskurziji. To je pokrilo tužnu činjenicu, kako je to bila jedina srpska zastava koja se probila do stvarne lokacije na kojoj je 1941. obitavao logor Jadovno.

Godine su prošle

Ove godine je bilo daleko više redara u drečavo crvenim prslucima, prostor za posjetioce je bio omeđen trakama, a policija je, i to interventna, dodatno pregledavala dokumenta hodočasnicima na ulazu u spomen područje. Kao napredak, treba naglasiti i da su postavljeni putokazi do spomen područja Jadovno. Uredne, smeđe-turističke boje.

Ni ove godine, za razliku od prve, nije propušteno da se, uz hrvatsku, nađe i srpska zastava na zvaničnim barjacima uz spomenik. Izostao je zastavni vod oružanih snaga RH, a ni dva dodavača vijenaca u paradnim uniformama nijesu ceremonijalno mlatili sabljama, niti su silazili sa platoa kod spomenika do Šaranove jame, što je prethodne dvije godine neobično iritiralo porodice i poštovaoce žrtava.

Najbitnije – spomenik nije srušen!

Tu stoji, obnovljen prošle i za razliku od spomen ploče na Slanoj (koncentracionom logoru na ostvu Pagu), koja je srušena nakon dva dana 2010. godine, a ni danas nije obnovljena. Niti je i ove godine, kao i prošle, predviđeno da tamo odemo. Turistička je sezona…

Na samoj Šaranovoj jami sada ima ćirilična tabla sa imenima tu pobijenog sveštenstva za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske iz 1941. godine. Za sve nas koji smo pročitali imena na sjedištima predviđenim za govornike i ostalu ceremonijalnu svitu, malo je gorak utisak ostavljalo to što je i Petar Đokić poslao svog izaslanika.

Ali, onda se kao izaslanik predsjednika Srpske pojavio, ni manje, ni više, nego ministar unutrašnjih poslova – Stanislav Čađo. Kao najuticajnija i najviša prisutna politička ličnost – osvjetlao obraz srpskoj državi zapadno od Drine.

Svaka čast Stanislavu, jer je mogao i da se ne pojavi!

Važno je naglasiti da je ambasador ove godine ispravio jadnu grešku (možda zato i bivšeg) predsjednika Srbije Borisa Tadića, te ovaj put natpis na vijencu koji se polaže u ime Srbije nije bio ispisan latinicom.

Latinicom su, nažalost, ispisani i tekstovi na privremenim pločama koje su postavljene u zidove oko spomenika, a koje objašnjavaju šta je zapravo sistem ustaških logora smrti Jadovno 1941. predstavljao.

Sve je izgledalo kao da ova godina neće donositi ništa novo u tom smislu, budući da nije bilo ni predsjednika, ni premijera Srbije ili Hrvatske; samim tim i manje medija i onih željnih da budu viđeni. Srećom, problemom Jadovna se bavi Dušan Bastašić…

Nakon odslušanih govora, od kojih bez sumnje treba istaći onaj već dva puta imenovanog predsjednika Udruženja potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Jadovno 1941. iz Banje Luke, te Milorada Pupovca, predsjednika Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, koji se tu nalazio i u ulozi izaslanika predsjednika Sabora, uslijedio je još jedan značajan evolutivni pomak.

Dušan Bastašić je rekao sve šta treba da se kaže u obrazovnom programu, pa snimak tog govora obavezno pogledajte uzvodno. Pupovac ne samo da je ove godine precizno identifikovao problem Slane, nego se i pridružio Bastašićevom pozivu da krenemo u hodočašće putem do stvarnog logora Jadovno.

Hod časti

Naime, namjereno je da se 6,5 km dugačkom stazom uznese veliki krst, koji ste upoznali u prtljažniku autobusa br. 2. To je bila stvarna prekretnica naših odlazaka na Jadovno. U ime onih koji su se mamurni budili negdje u to doba i prisjećali se šta je i kako bilo na Kastelu, mogu reći da smo se odlično proveli.

Iskreno, malo mene nervira ta čitava boulumenta mudrijaša, koji svi imaju svoju viziju kako žrtve treba ožaliti. Oni zamišljaju da dođemo tamo, odstojimo parastos, odzijevamo na govorancije, pa poslije budemo tužni, bijesni ili osvetni.

Glupo je to i anahrono. Zbog njih sam i na brzinu dohvatio prvu majicu crne boje sa ćiriličnim natpisom, pa je sa mene, prigodno, cijelim putem zračila Noć muzeja u organizaciji Muzeja savremene umjetnosti RS.

Žrtve ne treba ožaliti – već proslaviti!

Mislim da je trenutno na svim stratištima gdje leže zaboravljeni, kao stoka poklani Srblji (pogotovo onima koji se nalaze u danas opet neovisnoj Republici Hrvatskoj) svojim prisustvom najbitnije poručiti: DžABA STE KREČILI! Ima nas još.

To što ste nas pokušali pobiti da nas se drumovi požele, a nas više nema – malo ste se zaračunali…

Malo je reći koliko je to prigodno izgledalo kada su iz Beograda stigla tri autobusa puna mladih ljudi, sa naglašenim brojem djevojaka.

Bijele majice na čijim leđima piše www.Jadovno.com , donekle su sakrivale raznorodnost koju ste mogli vidjeti po srcolikim naočarima, šljokičastim patikama, narukvicama… Ukratko autobusi puni mladih, ali baš mladih ljudi, koji su došli da vide što Srba danas nema barem 30 miliona.

Nogu pred nogu, ruku pred ruku

I tako, pođosmo na mjesto koje je bilo zapravo bodljikavom žicom ograđen tor za ljude, odakle su ih izvodili u grupama i maljem i kamom distribuirali po kraškim jamama, baš kakva je i ta jedna Šaranova, kraj koje je socijalrealistička vlast odabrala da napravi centralno spomen obilježje.

Godinama su ljude dovodili tu i govorili da su tu njihovi najbliži, dok su oni zapravo u dubinama Jadranskog mora i mnogim jamama po Velebitu, od kojih neke sasvim sigurno nećemo nikad naći. I ove što znamo gdje su, niko nije označio, zaštitio ili kosti ljudima odozdo povadio.

Nijesmo znali kuda idemo, nijesmo znali da li to možemo, pošto je krst bio momački težak, ali smo osjećali da moramo. I ovi što su religiozni, i ovi što nijesu. Od krsta nema ekonomski ostvarivijeg, ideološki preciznijeg ili opštenarodno prihvatljivijeg simbola, koji smo mogli ponijeti da obilježimo mjesto koje je bilo ishodište rabote kadre da u 132 dana pobije oko 40.000 ljudi. Ogromnom većinom tih, koji su bili pravoslavni Srbi.

Što baš krst? Cccc…

Koliko je to sramotno zaboravljeno, grozno zabačeno i divljački zapušteno mjesto; najbolje će vam reći činjenica da su i sami organizatori sa čela kolone promašili skretanje kroz vrletne šumske bogaze, pa smo krst odnijeli jedno kilometar viška u pogrešnom pravcu.

Zatim još kilometar nazad do skretanja označenog suhom granom uvezanom pomoću trave za granu drveta, koja mi zamalo nije izbila oko, a ostatku interventnog voda koji je sa mnom nosio krst na toj posljednjoj nogolomnoj etapi, izgledala kao nekakav jezivi rekvizit filma Vještica iz Blera.

Drugog putokaza do tog sablasnog mjesta u još sablasnijoj šumi nema, ali su zato uredno, sa desetinama znakova, označene biciklističke staze za turiste sklone mauntin bajkovima…

Nikada toliko ljudi na tu lokaciju nije na došlo od 1941. godine. Sama ta spoznaja je dovoljna da se naježite kada to neko kaže. Dovoljna je da se nadmoćno smiješite svim onima koji su vam po povratku sa tog džoginga uz brdo, pod opterećenjem i junskim suncem, govorili kako im se to ne sviđa, da ste neozbiljni i da to ne ide uz vaš status u društvu, da se trebate prihvatiti ozbiljnijeg posla…

Nema za mene ozbiljnijeg posla od odvajanja jednog dana za Jadovno. Godišnje. Baš me briga hoćete li me gledati kao nekog zaluđenog sektaša, nekrofilnog morbiditeta, netaktičnog glupana kojeg nije briga što će ga mrziti u Sarajevu ili Zagrebu. Mislite šta hoćete, ja samo znam da se istorija onima koji je ne uče – PONAVLjA.

Meni, valahi, neće! Čast mi je bila svaki korak koji sam prešao tim putem, kojim su prije 72 godine prošle desetine hiljada nevinih ljudi. Prije tačno toliko godina, koliko je imao onaj čiča kraj mene, kojem su hrvatski policajci onako pregalački biskali kesu sa sandalama.

Prošli su povezani žicom, tučeni, izgladnjeni i žedni; ne makadamskim putem, bez vode u flašicama, bez patika, bez pjesme i smijeha kao mi. Prošli su da se nikad ne vrate.

Mi smo se vratili

Svi su, hodeći nazad, složno izvlačili zaključak da je put do logora bio najmanje 10 kilometara u jednom pravcu, ali to nije ni bitno. Mnogo je teže bilo vraćati se nizbrdo, nego ići uzbrdo sa krstom u rukama. Vraćajući se nazad, niko nije mogao da ne primjeti neku djevojčicu iz Beograda, koja je na vrh do logora Jadovno izašla u cipelama sa platformskim štiklama, ljetnoj haljinici i nalakiranim noktima.

Neko bi rekao da je to nedostojanstveno – za mene je to bio trijumf života.

Vraćao sam se, i mislio kako ni ove godine nijesam vidio ni jednog od onih koji vatreno brane ljudska prava, na riječima preziru kleronacionalizam, bore se protiv državne čizme za vratom običnog čovjeka. Gorljivo se zalažu za tekovine antifašizma, proganjaju šovinizam, rasizam i falsifikatore prošlosti…

Na portalima na kojima se, kao, izražavaju i aktiviraju; nije objavljena NI JEDNA vijest da se 24.06.2012. bilo šta desilo od ovoga o čemu sam vam pisao. Jedan kolumnista mi je rekao da imenujem one koji su protiv Jadovna 1941., kada sam tvrdio da ih ima, dodavši potom odmah da taj dan neće ići za Velebit, jer ima bitnija posla. Da li da sad imenujem i njega ili da se pitam zašto će nekih drugih sličnih vijesti biti u izobilju na tim portalima?

Da li zato što je mnogo slađe braniti ljudska prava tamo gdje ima puno para, malo posla i nikakvog rizika?Da li zato što vidljiva ruka finansijera ne smatra da su ugrožena ljudska prava onih, kojima se ne dopušta sloboda da nad jame sa svojim precima donesu komad platna sa simbolima zbog kojih su nevino pobijeni, nego se hapse i šikaniraju? Kojima sljedbenici ideologije Ante Pavelića ruše spomen ploče i koji jedva nađu novca i snage da donesu jedan krst da se namakne nadgrobnog spomenika za 40.000 duša?

Da li zato što su ljudska prava jednih, jednakija od ovih drugih ljudi? Poluljudi, kako su Srbe i Jevreje nazivali tvorci Jadovnog i Jasenovca.

Dogodine idem u Hrvatsku na more!

Nemam pojma i baš me briga. Meni je savjest čista i tako su mi bili dragi svi oni ljudi sa kojima sam se vraćao u autobusu, bez obzira koliko se njima moji ili meni njihovi stavovi ne dopadaju. Tu smo bili jednim veoma bitnim poslom, i odradili smo ga kako valja i trebuje.

Znam da ako nam taj skromni krst sruše, kao spomen ploču na Slanoj, ili ga zapale po djelovodu Kju Kuks Klana, a mi ćemo iduće godine iznijeti još veći. I još veći. I još veći…

Znam da ću i iduće godine, ako opet neko zbog pomiješanih poruka iz uskoro europske zemlje i njene jadranske obale, bude zaboravio da se suoči sa prošlošću na otoku Pagu, pa u protokolu bude bilo Karla Koksa i Dejvida Guete, a ne bude bilo Slane i Metajne; prekršiti svoj embargo da ne idem na more u zemlju klerofašizma – nego ću da se ponosno okupam u uvali Slana.
O svom trošku!

Kao što to radim i kod kuće, nastaviću da se borim za istinu i istorijsko sjećanje mog naroda, na prvom mjestu zato, da se ovakve monstruozne stvari više ne ponavljaju. Idem i zato što oni u Hrvatskoj koji „čiste prvo ispod svoga dvorišta“, kako to vole reći oni što sebi kače prefisks „drugi“ kod nas; slabo rade svoj posao.

Nastaviću da se borim za pravo na krst obeščašćeni i slobodu na platnu, jer…

…neko mora

P.S.

Moram ovo još jednom reći: Dušan Bastašić – Superstar!

Izvor: frontal