Jadovničani i Prebilovčani

Dušan Bastašić je nedavno posjetio Prebilovce, te napisao par redova da shvatimo zašto je ime ovog mjesta bitno za upamtiti. Na poziv Milenka Jahure, predsjednika Srpskog nacionalnog društva „Prebilovci“ iz Beograda, delegacija udruženja Jadovno 1941., prisustvovala je svetoj Liturgiji, služenoj 04. avgusta 2012. u hercegovačkom, srpskom selu Prebilovci.

Piše: Dušan Bastašić

Služena je Liturgija za pokoj duša Prebilovačkih novomučenika ali i svih Srba iz Donje Hercegovine, pobijenih od strane hrvatskih ustaša u ozakonjenom zločinu počinjenom 1941. godine.

Tokom krvavog ljeta 1941. godine ustaše su u brojnim kraškim jamama, rijekama ali i na kućnim pragovima, poubijale više od 4.000 Srba iz Donje Hercegovine.

Samo iz Prebilovaca od 1.000 stanovnika, ubijeno je njih 826, a do kraja rata broj poginulih popeo se na 850. Od toga, njih 600 su žene i djeca, najviše postradali u Šurmanačkoj jami kod Međugorja, u koju su živi gurnuti 6. avgusta 1941. godine.

U Prebilovcima su, tada, potpuno zatrte 52 porodice a 36 ognjišta je ugašeno. Ratne strahote od oko hiljadu stanovnika preživjelo je 172 čeljadi.

Na ruševinama minirane crkve i kripte u kojoj su 1991. godine, položene kosti srpskih muškaraca, žena i djece, ekshumirane iz kraških jama u kojima su ležale preko pedeset godina, Svetu Liturgiju služio je arhimandrit Danilo, iguman manastira Žitomislić, uz sasluženje šest sveštenika. Za podsjećanje, ljeta 1941. kompletno monaško bratstvo manastira Žitomislić, pobijeno je od strane ustaša u jami Ržani do.

Potomci i sljedbenici ustaških zločinaca iz 1941., otpadnici od hrišćanske vjere i roda ljudskoga, pedeset godina kasnije, 1992. godine, dignuvši u vazduh pravoslavni hram sa kriptom i kostima Prebilovačkih novomučenika, ponovili su zločin.

U strahovitoj detonaciji, dio smrvljenih kostiju, stopio se sa betonskim zidovima kripte.

Zločin je počinjen i na pravoslavnom groblju u Prebilovcima, gdje su pored spomenika rušene, mitraljirane, skrnavljene i grobnice, a kosti u njima spaljivane.

Prije Liturgije, već u pet časova ujutro, krenuli smo prema Šurmanačkoj jami Golubinki, u koju je bačeno preko 2000 srpske čeljadi.

Upravo kada se sunce pojavilo na obzoru, kroz trnje i draču, stigli smo do jame. Prizor je mučan. Spomenik žrtvama, miniranjem je potpuno uništen i survan na betonsku ploču kojom su potomci žrtava, 1990. godine zatvorili jamu nakon što su ekshumirali kosti i u samoj jami ostavili spomen ploču.

Nema traga da je ovdje 1941. godine počinjen stravičan zločin nad u najvećem broju ženama i djecom iz Prebilovaca.

Saznanje da su mučenici nakon noći provedene u marvenim vagonima, do jame tjerani pješke od željezničke stanice u Šurmancima a onda ovdje udarani maljevima i čekićima i drvenim motkama gurani u jamu, izaziva vrtoglavicu u glavi i mučninu u stomaku.

Tu preko brda, svega 2,5 km daleko, nalazi se Međugorje, katoličko svetilište, gdje se kako kažu ukazala Gospa.

Hiljade hodočasnika, dolazeći u mjesto u kome su ponikli neki od Šurmanačkih ustaških dželata, nemaju pojma da se nedaleko odatle nalazi jedno drugo, posebno svetilište, potpuno skriveno i gotovo zaboravljeno.

Otišli smo i do jame na Bivoljem brdu, ponoru koji je progutao preko 1500 mučenika.

Ovdje nas je čekao još strašniji prizor. Razrušenom spomen obilježju, podignutom nad samom zabetoniranom jamom ne može se ni prići od gomile smeća. Centralna deponija smještena je upravo tu, nad samom jamom.

Mnogo je toga što veže Prebilovačko, Šurmanačko i stratište na Bivoljem brdu.
Žrtve su pripadnici srpskog naroda a zločinci hrvatskog naroda. Monstruozni karakter zločina i način njegovog izvršenja je isti.

Ipak, prvi utisak koji se nameće nakon obilaska ova tri lokaliteta, stanje je u kome se danas nalaze stratišta i žrtvama posvećena spomen obilježja.

Memorijali su u potpunosti uništeni, do njih ne vode putokazi, njih nema na geografskim kartama.

Mada je prošlo sedamnaest godina od kraja proteklog rata, obnove nema.

Lokalna, Čapljinska (hrvatska) zajednica to nije učinila. Nisu to uradili ni čelnici hrvatskog naroda u BIH.

Mada su vojne formacije države Hrvatske, tadašnje nezavisne i današnje neovisne, sudjelovale u zločinima počinjenim na ovim stratištima, ne osjećaju potrebu da u ovim „mirnodopskim“ vremenima učine nešto da se nevinim žrtvama barem spomenik obnovi.
To bi svakako bio izraz poštovanja u funkciji obnove povjerenja, neophodnog za gradnju dobrosusjedskih odnosa, čega su im puna usta.

Upravo suprotno, u vrijeme služenja liturgije, u Čapljini su se održavali karnevalski dani, smeće na deponiji kod jame na Bivoljem brdu se gomilalo a nas poklonike su pratili pogledi za koje je malo reći da su neprijateljski.

Ipak, da budem iskren, nismo mi na ovim tužnim mjestima očekivali zločince, njihove potomke i političke lidere.

Naše sam ipak očekivao, ali ni njih nije bilo u Prebilovcima.

Ni republičkih ni entitetskih predsjednika, premijera, ministara ni njihovih izaslanika. Nije bilo arhijereja, ni mlađih ni starijih ni umirovljnih.

Prebilovci su simbol stradanja našeg naroda u Hercegovini, kontinuiteta stradanja.

Da li su naši zvaničnici, toga dana mogli imati značajniji prioritet od dolaska u Prebilovce?

Mogli su se možda odlučiti za odlazak na Garavice kod Bihaća, gdje su hrvatsku ustaše pobili preko 12000 pravoslavnih Srba a gdje je parastos služe u isto vrijeme.

Ali, ni tamo nisu otišli.

Zašto je tome tako, moglo bi se naširoko pisati, ali ostaviću to za drugu priliku.

Po stratištima Hercegovine, pronijeli smo ikonu Svetog Vukašina iz Klepaca, novomučenika Jasenovačkog. Ne zato da bi svetitelj vidio gdje smo, s kim smo i kakvi smo. On to iz naručja Božjeg svakodnevno gleda ali ne plače.

Nije on plakao ni kada ga je dželat kasapio na Gradini. Tada je mirno zborio: „Samo ti dijete radi svoj posao“.

Činilo nam se, da je nad raznesenim kostima srpskih mučenika u Prebilovcima, nad jamom Šurmanačkom i onom na Bivoljem brdu, poručivao isto. I žrtvama i potomcima žrtava i dželatima i onima koji su tamo trebali biti, a nisu.

Dušan Bastašić

Izvor: Frontal.SRB