fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Istoriografija bez srama: Kako su Hrvati oslobađali Beograd i Čačak

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/prvi_svjetski_rat/zastava-srbi-hrvati.jpg

Danijel Mihić imao je blizak susret sa fenomenom o kome je bilo govora na stranicama Frontala. Najnovija gimnastika u Hrvatskoj izrodila je ovaj tekst.

Recimo da su Hrvati sasvim uobičajen narod a ne kompilacija Srba katolika i svih drugih katolika (pa i Hrvata čakavaca i Slovenaca kajkavaca) koji su se našli na teritoriji koja se danas smatra Hrvatskom, da je hrvatski jezik potpuno drugačiji od srpskog, da je Dubrovnik oduvijek hrvatski, da su Mađari već u XI vijeku uzeli male pobijeđene Hrvate u sasvim ravnopravnu hrvatsko-ugarsku federaciju, u kojoj su Hrvati imali samoupravu i demokratske slobode na kojima su im mogli zavidjeti i mnogo moćniji narodi toga (a bogme i ovoga) vremena.

Recimo dalje da su ti isti Hrvati vijekovima bili bedem Evrope, da su ratovi između Ugara (kasnije Austrijanaca) i Turaka, ustvari bili viševijekovni hrvatsko-turski ratovi, da je Crna Gora ustvari Crvena Hrvatska, da su i Slovenci alpski Hrvati, da su Bošnjaci hrvatsko cvijeće, da su na kraju i svi ijekvaci štokavci Hrvati koje je tobože Srpska pravoslavna crkva „konvertirala“ (zajedno sa nesretnim Vlasima, Romima i Cincarima) u Srbe.

Recimo i da su natjerani u tu nesretnu Jugoslaviju gdje su bili tlačeni više od svih raspoloživih okupatora do tada. Recimo da i hrvatski narod nije kriv i za bezmalo milion ubijenih i četrvt miliona nasilno pokatoličenih Srba od strane ustaša u NDH, jer su te iste ustaše imale male podršku u narodu, da su Hrvati (iako su ne samo kažnjeni već i nagrađeni Istrom krajem tog istog rata) i u komunizmu bili ljuti sužnji crvenog zla, recimo i da su potpuno legalno poništili Ustav postojeće demokratske države, da su terorističkim napadima na regularnu vojsku zametnuli pravedni rat i ponovnim talasom istrebljenja Srba konačno postali „svoji na svome“.

Dakle da sve to u najmanju ruku ignorišemo (ne pominjući vapijuće relevantne istorijske izvore i dokaze koji gore pomenute naučno-fantastične teorije u korijenu čupaju, iz prostog razloga jer sa takvim istoriografskim kleptomanima jednostavno ne vrijedi diskutovati), većina hrvatskih istoričara će nastaviti dalje širiti svoje agresivne fatamorgane koje nažalost vremenom postaju zvanične istine u koje će nova pokoljenja slijepo vjerovati.

Dakle Hrvati i dan danas imaju razloga i prava da se žale na Srbe koji ih provociraju traženjem da im pismo bude ravnopravno tamo gdje ih je ostalo bar trećina, ili tako što su ugostili Putina. Ček, ček a što ih Putin žulja? Kakve veze ima ko je došao na vojnu paradu u susjednoj državi? Što su se brojni hrvatski intelektualci po blogovima i portalima raspričali o tome? Šta ih boli briga? Boli ih briga jer se Hrvatima opet nanosi nepravda. Ali kako sad to, zapitaće se svaki normalan, iole inteligentan i trijezan čovjek? Zato što se po nekima „domoljubnim povjesničarima“ ne odaje dovoljna počast hrvatskim žrtvama koji su 1944. godine oslobađali Srbiju (?!) i to ne samo u borbama za Beograd nego i za Čačak.

Po tim ljudima mnoštvo Hrvata je u sklopu partizanskih jedinica (mada su u partizanima čak i sa područja Hrvatske Srbi dominirali sa od 85-96%) ugradilo živote u slobodu Srbije ali ne i samo partizani! Po recimo Marinu Knezoviću „Nisu Hrvati samo oslobađali Beograd. Posebno je zanimljiv slučaj oslobađanja Čačka. U krvavim borbama za istjerivanje Nijemca iz tog grada, tijekom jeseni 1944.,važnu su ulogu odigrali bivši pripadnici 369. Pojačane pješačke pukovnije vojske NDH. 369. pukovnija, poznatija kao Hrvatska legija, sudjelovala je u Osovinskoj invaziji na Sovjetski savez.“

Pomenuti (kopirani) tekst nije napisao mamurni Tompsonov obožavalac već dugogodišnji profesor istorije koji je čak stručno usavršavao kolege. Taj čovjek je član uticajne NVO Amnesty International, a bio je i poslanik u skupštini grada Zagreba ispred SDP-a, usput autor je brojnih naučnih članaka. Uglavnom, po biografiji je prvoklasni intelektualac.

 

E pa polako komšije.

Za polje demontiranja hrvatskih istiografskih postavki utemeljenih na mašti biramo XX vijek. Dakle ulazak u Kraljevinu SHS. Da hrvatski političari nisu glasali za prisajedinjenje Kraljevini Srbiji (narodom izabrani hrvatski predstavnici su demokratskim putem odlučili ući u državnu zajednicu, nisu ih Srbi tjerali) Hrvatska bi doživjela agoniju Mađarske kojoj je odrezano oko 70% teritorije da bi nakon pobune bila i okupirana i primorana na teritoriju zbog koje Mađari i dan danas (bezuspješno) škrguću zubima.

Govoriti kako je šačica Hrvata (od kojih je bar polovina bila natjeranih ustaša, njih 60-70 ukupnno) oslobađala Srbiju 1944. godine pored činjenice da su pripadnice regularne vojske Kraljevine Srbije 1918. godine oslobodile sve i jedan centimetar Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, u najmanju ruku je skandalozno.

Dalje u toj „tamnici naroda“ i „Velikoj Srbiji“ Hrvati su trpili diktaturu nesretnog Aleksandra koji je svima naturao glavobolno (i u njegovom slučaju glavolomno) integralno jugoslovenstvo, svega 5 (slovima pet) godina, od 1929-1934. Nedonošenje kontroverznog konkordata u periodu (1935-1937) smatra se takođe nastavkom robovanja hrvata srpskim unitaristima, no nakon samo dvije godine 1939. godine, (manjinski narodi su sveukupno bili pritješnjeni jedva 10 godina od donošenja diktature) Hrvatima se maksimalno izlazi u susret stvaranjem ogromne Banovine Hrvatske (koja je veća i od sadašnje, a koja je obuhvatala skoro svako katoličko selo ali i 870.000-900.000 Srba čiji je interes zvanični Beograd potpuno ignorisao).

Treba reći da je već u prvoj sedmici od formiranje ove džinovske Hrvatske (u kojoj se prvi put u istoriji ljudskog roda našao ni kriv ni dužan Dubrovnik) ubijeno oko 100 Srba (govorimo o vremenu dok su se ustaše još baškarile po Mađarskoj i Italiji a što kristalno jasno ukazuje da genocid nije počeo tako što su se po Krležinom shvatanju istovarilo dva kamiona ustaša iz Hercegovine u Zagrebu, veliki pisac je očigledno zažmirio na brojku od 150.000 vojno sposobih ustaša na kraju rata) nego da je istrebljenje Srba željelo većinsko hrvatstvo, a daj Bože da ga ne želi i dan danas.

Ono što ostaje u „amanet“ svakom pismenom Srbinu da popiše svog pretka koji je stradao od ustaške ruke, da diktafonom snimi svakog ko je preživio genocid u NDH, jer očigledno „imamo posla“ sa ljudima koji bi ogrebali brojne nule sa jasenovačkih, jadovničkih i bezbroj manjih tabli (te na takav način nastavljaju genocid svojih predaka) i to sa ciničnim osmijehom da su te cifre „naduvavali komunisti“ dok su naprotiv ti isti komunisti zarad bratstva i jedinstva umjesto „ustaša“ pisali „saradnici okupatura“ i što bi rekao jedan starac na prošlogodišnjoj jasenovačkoj komemoraciji u Donjoj Gradini, kada je revoltiran izlaganjem nekog političara iz Srbije koji je izgovarao riječi poput „dželat“ i „monstrum“ pri tom izbjegavajući riječi „ustaša“ i „hrvat“ proderao se – DžELAT IMA SVOJE IME.

Za to ime hrvatstvo je zalijepljeno kao prst za nokat i nikad ga se nije odreklo. Oni neka ga dodatno vrednuju, to je njihov obraz, ali tražiti još od nas da vrednujemo desetak poginulih ustaša Marka Mesića i kompanije e pa ima li kraja cinizmu i neopjevanom bezobrazluku hrvatskih istoričara?

 

Izvor: Frontal

Vezane vijesti:

Ratko Dmitrović: Umesto da odgovara za zločin, Hrvatska optužuje

RATKO DMITROVIĆ Zašto je od Jasenovca ostao samo betonski cvet?

Ratko Dmitrović: „Sedlo belog konja“

RATKO DMITROVIĆ Duh Jasenovca u varoši zvanoj Sisak

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: