Istorija u svrhu ideologije

Piše: Mr Radomir Božović, prof. matematike

U dnevnom listu „Vijesti“ od 01.07.2017. je izašao tekst dr Srđe Pavlovića, pod naslovom „Vuk dlaku mijenja …“. Autor je profesor istorije na univerzitetu Alberta u Kanadi. U pomenutom tekstu, dr Pavlović je reagovao na jedan intervju Vuka Draškovića, povodom Vukove poslednje knjige „Ko je ubio Katarinu“, i pri tom iznio nekoliko zlobnih teza koje se često koriste u anti-srpskim krugovima na Balkanu.

Gospodin Pavlović se kroz tekst bavi političkom i književnom karijerom Vuka Draškovića, nazivajući ga „političkim i književnim polutanom“! Sve je kod Draškovića u negativnom tonu, od omladinskih do penzionerskih dana, bez iskrice svjetlosti u biografiji.

Cilj mog pisanja nije da branim ni političku ni književnu karijeru Vuka Draškovića. Stvar je ličnog izbora da li ćete nekog političara voljeti (glasati). Sa književne strane radije prihvatam stavove uglednih kritičara koji su u djelima Vuka Draškovića pronašli značajne elemente umjetničkog, estetskog i istorijskog segmenta, i kao takve ih preporučili čitaocima. Da je Drašković književni „polutan“, malo ko iz struke se usudio da kaže!

1.Dr Srđa Pavlović u svom tekstu kaže: „…’Nožem’ je otvarao prošle rane i podsjećao na potrebu za osvetom…“. Da li ovo znači, gospodine Pavloviću, da niko, pa ni Drašković, nije smio podsjetiti na strašne zločine i pomenuti neopojane i neotkopane jame i masovne grobnice koje su Ustaše punile po Hercegovini i Hrvatskoj nedužnim Srbima? Trebalo je da prođu decenije, pa da se neko ohrabri i pomene da je u Jadovnom, Pribilovcima i desetinama drugih jama na teritoriji nekadašnje NDH zvjerski ubijeno na stotine hiljada Srba, Jevreja i Roma.

Po Pavloviću je, izgleda, trebalo nastaviti sa ćutanjem, zarad lažnog bratstva i jedinstva, odnosno, da je jame trebalo što jače zabetonirati i na licu mjesta i u svijesti Srba! A koljačima dozvoliti da danas javno mogu da žale što te jame nijesu bile punije. Nasuprot tome, svi balkanski narodi su redovno obilježavali svoja groblja i stratišta, i svake godine podsjećali Srbe da su njihovi djedovi i očevi činili zlo!

Dakle, Srbi svoje jame i groblja da ne pominju da dr Pavlović i njegovi istomišljenici ne bi pomislili da Srbi pozivaju na osvetu. Za druge taj argument ne važi. Stalno podsjećaj Srbina na grijehe njegove. Ovakvu mantru odlično odslikavaju riječi dr Čedomira Antića: „Postoje dvije vrste krivice: srpska i ona koju Srbi dijele sa drugima, pa je tada ona opšta zbog čega njeni nosioci nijesu imenovani. Tako i kod ratnih zločina, i ovdje mi govorimo o ‘svojim’, a oni o ‘našim’ zločinima“.

2.Za roman „Molitva“, autor kaže: „…’Molitvom’ je prizivao duh ratnog zločinca Nikolaja Velimirovića…“.

Kritičari su Vladici Nikolaju prigovarali da je sredinom prošlog vijeka hvalio Hitlera, da je bio anti-semitista, da je bio desničar. Čak i da je bio pušač! Ali. da je bio ratni zločinac su mu izmislili komunisti. I to u vrijeme kada su se počele javljati inicijative za prenosom Vladičinih moštiju iz SAD-a u Srbiju. Htjeli su ovim „argumentom“ da dodatno pojačaju svoje teze da je opravdano što su mu i živom i mrtvom zabranili povratak u zemlju. Međutim, taj argument bez argumenta niko ozbiljan više ne pominje. Čak i pokojni Mirko Đorđević, poznat kao kritičar Srpske Pravoslavne crkve, u jednom intervjuu Mirku Vid Mlakaru, hrvatskom novinaru (objavilo „Vreme“ u broju 647) izjavljuje: „Vladika Nikolaj zločinac nikada nije bio. Za to nema nijednog dokaza“.

Možemo polemisati da li je grijeh što je Vladika Nikolaj 1934. godine dobio orden od Hitlera zbog zasluga za održavanje groblja njemačkim vojnicima iz I svjetskog rata kod Bitolja. Što je u govorima 1935. hvalio Hitlera, u vrijeme kada je većina Evropljana pohvalno govorila o Hitleru. Ali, možemo reći da je u aprilu 1939. u časopisu „Žički Bogovjesnik“ predviđao novi rat koji će izazvati Treći Rajh i predvidio propast Rajha. Da je 1941. podržao martovske demonstracije. Da su ga Njemci zarobili u septembru 1941. i držali po raznoraznim zatvorima i pritvorima u Srbiji, a kasnije deportovali u Njemačku. Čak je i u zloglasnom Dahau proveo oko tri mjeseca 1944. godine. Iz Njemačke je 1946. emigrirao u Ameriku.

Možemo govoriti da je iznosio i pisao anti-jevrejske stavove. Najviše u knjizi „Kroz tamnički prozor“, objavljenoj u Lincu 1985., koju je Vladika pisao na parčadima toalet papira dok je boravio u Dahau. S druge strane, dokazano je da je u ratu štitio i skrivao Jevreje. Postoji svjedočenje Ele Trifunović, rođene Neuhaus, da je nju i njenu porodicu sakrio u manastiru Ljubostinja, gdje su provele 18 mjeseci.

Patrijarh Pavle mu je zamjerao što je bio pušač!

Ali, da je Vladika Nikolaj ratni zločinac je čista izmišljotina, koju u tekstu koristi doktor istorije! Da su tu tezu iznijeli istoričari-amateri, kojih na našim prostorima ima dosta, možda bih i prećutao. Ali šta raditi kada jedan školovani istoričar napiše nešto ovako? Možda primijeniti metod pokojnog akademika Dimitrija Dima Vujovića: „Kada naiđete na ovakve stavove, a znate da su netačni, jednostavno sklopite korice i bacite knjigu“. Ne vrijedi polemisati. Džaba je!

3.U romanu „Noć Đenerala“ Drašković je: „…šminkao lice još jednog ratnog zločinca, Draže Mihajlovića…“. I o ovoj tezi gospodina Pavlovića bi mnogi bili spremni da polemišu. Roman bi napisali. Makar bi dokazali da mu je pokret bio anti-fašistički. Da su ga trovali u vrijeme suđenja meskalinom, da su mu arhivu sakrili, itd. A za roman „Ko je ubio Katarinu“, dr Pavlović okrivljuje Srbe da su najveći krivci za raspad Jugoslavije, a Draškovića označava jednim od „ubica“.

Ovakve stvari i stavovi naučnika nam se dešavaju kada istorija postane ideologija, a ne faktografija. Još kad se istoričari uvuku u igru u kojoj su Srbi krivi za sve, pa i ono što im možda valja – ne valja!

Izvor: IN4S