Istina Kosanović Dušana i Stevana

U želji da istina o tragičnoj smrti mojih oca i strica (Kosanović Dušana i Stevana) ostane trajno zabilježena kao iskreno svjedočanstvo kroz moje skromno sjećanje dostavljam Vam kratak životopis za obojicu, te dešifrovane dopisnice koje je u ratnoj golgoti sačuvala moja majka.

Bit ću neizmjerno sretan ako Vam ovi dokumenti posluže u građi koju obrađujete  za eventualne potankosti uvijek sam na raspolaganju.

1. – školska sprema Dušana Kosanović djece: Simica šumarski tehničar; Samuilo dipl. ing. Šumarstva; Dušanka, osnovna škola; Dragomir dipl. ing. Šumarstva

2. Stric Stevan nije imao djece

Biografija

Kosanović Dušan rođen je 1892. godine u selu Kunić br. 56, općina Ploški Kotor, Ogulin, od oca Vladimira i majke Simice, a brat Stevo rođen je 1898. godine.

Oba brata završila su osnovnu školu, a Dušan poslije završava i trgovačku školu. 1909. godine Dušan odlazi u Ameriku na rad kao i mnogi ljudi iz ovih siromašnih krajeva. Već 1910. godine povlači i brata Stevu. Radili su u talionici čelika, a Dušan je bio vrlo marljiv te je uz rad učio engleski jezik.  Tako je 1912. godine postavljen za poslovođu u smjeni, a samim time povećana mu je satnica te je obavljao lakše poslove.

Kako je počeo I. Svjetski rat, već 1915. i 1916. godine počela je agitacija u SAD-u za regrutiranje i slanje dobrovoljaca na solunski front. Srpska vojska se je poslije teških borbi i gubitaka te povlačenja iz Srbije preko Albanije stacionirala na Krfu, gdje su također na ovom teškom putu pretrpjeli velike gubitke (glad, bolesti, napad tokom povlačenja).

Srbija je u ovim okolnostima van vlastite zemlje teško mogla popunjavati sa ljudstvom borbene jedinice. U pomoć su stizali dobrovoljci iz Sjeverne Amerike i Rusije. Potkraj 1916. godine stigao je prvi kontigent od dva transporta dobrovoljaca oko 2000 direktno u Solun i odmah su uključeni u borbene jedinice. SAD su zadržale neutralnost sve do 06.01.1917. godine, a do tada su dobrovoljci iz Sjeverne Amerike slati u sabirne kampove Sen Luj (možda Sant Luis) u Kanadi, a odavde brodovima prebacivani preko Atlantika u Sjevernu Afriku – Tunis – Bizertu. Ovdje su provodili oko 3 mjeseca na obuci, a nakon toga brodovima upućeni za Solun te odavde direktno u borbene jedinice na front. Do kraja rata kroz prihvatni logor u Bizerti prošlo je oko 9000 dobrovoljaca.

Sa tim dobrovoljcima u Bizertu stigli su Kosanović Dušan i brat mu Stevo.(P. u.Fotografija desno snimljena je u Bizerti)

Oba brata su prošli svu golgotu solunskog fronta preko Kajmakčalana do konačnog sloma Centralnih sila.

Po nama nepoznatim okolnostima, nakon kapitulacije Centralnih sila oba brata su se našla u logoru u Italiji. Dušan se iz toga logora vratio 1919. godine, a Stevo 1920. godine. Obojica su kao dobrovoljci dobili po 8 k.j. zemlje u Bačkoj – Senta.

Po povratku Dušan je obnovio staru pilanu potočaru u Kuniću, koja je mogla prozreti oko 5 m3 trupaca za 8 sati. Pored ove pilane postojala je i pilana u Plaškom, na vrelu rijeke Dretulje, a bila je u dioničkom društvu (tzv. Redovnici), gdje je Dušan imao 65% udjela (vlasništva). Ta pilana je bila kapaciteta 10-15 m3 dnevno. Brat Stevo je bio lugar (čuvar šuma). Dušan se oženio 1928. godine sa suprugom Marom, rođenom Bunjevac, imali su četvero djece: Simica 1931, Samojlo 1932, Dušanka 1934. i Dragomir 1936. godine. Brat Stevo se oženio sa suprugom Stamenom rođenom Radojčić, a djece nisu imali.

Uz ove poslove oba brata bavili su se poljoprivredom i stočarstvom vrlo intenzivno za ono vrijeme i na oskudnoj zemlji. Obnovili su i izgradili nove stambene i gospodarske zgrade, te nabavili sve poljoprivredne strojeve i alate. Kroz sve ono što su prošli i ovakav rad, oba brata su postali napredni i poštovani na širem području ovih krajeva. Gospodarstvo i poslovi vidno su napredovali sve do 1941. godine kada je počeo II Svjetski rat. Iz dnevnika Kosanović Dušana čitamo:

…6/IV (1941 p.a) U Plaškom – jutros je rano po njemcima nami objavljen rat, daje radijo – ta nas nesreća nije mogla mimoići, opet žrtve i krvariti se za tuđe interese, sve je po srijedi taj prokleti kapital da se čovječanstvo neće moći riješiti ti okova. Čujem danas Beograd bombardirali i da njihove trupe nadiru od Slovenije i Bugarske. Sređujem svoje važne račune jer očekujem svaki čas poziv za ratni raspored. Imam tvrdo uvjerenje da ćemo mi, naša zemlja poslje ovog nesretnog rata izaći pobjednostno i postaće jedan novi život kroz sve slojeve našeg naroda, jer tolike žrtve moraju donijeti ploda…

… 9/IV u žagi u Kuniću, poslje otišao u Vrelo – pili se i u njoj, sređujem razne svoje zabilješke, nema čovjek volje ni za rad kad vidim ovo zlo nezapamćeno, ovo je zbilja bič i pokora svijeta…

…14/IV štijam u vrtu rano, poslje obrezujem živicu ceo dan – moji sade krumpir u Jeliku i kod žage, vjetar puše, ova nesretna vojska kreće sa sviju strana provlači se kroz šume, lutaju, basaju, neznaju puta, žalosno što se dogodi sa jednom vojskom, koja je smatrana za nepobedivu.

…3/V subota u Plaškom u žagi Kunić, preko Vulića u Vrelo žaga se i tamo, u Plaški na sajmu obavijo razne poslove pojedinačno dao kaparu za gratus i predujmove, kiša pada jako, kući na najvećem pljusku, odmorijo se, poslije u žagu otišao, obijao javor i pomagao, konji i voli u Kapeli svezli 1 balvan…

..19/V Obavijo poslove i zaključio sa Biottijem i drugim prodaju sve robe, koju sad imam ispiljenu po cijeni od 875 pstavno stanica Plaški  – a za ostalu robu u iznosu od m3 80 napravićemo cijenu prema prilikama, koje budu vladale, večeras putujem natrag kuću, puni vlakovi stalno talijanska vojska brzo ide u svim pravcima…

23/V Hteo sam sinoć ići u Karlovac pa sam odustao, u šumi pregledao sječinu, imam nepriliku sa …… ……., uzeo od njegova pok. oca m3 6 gratusa a sad mi vraća novac.

Dušan je odmah u početku rata, 28.05.1941. godine uhapšen po ustašama u Ogulinu i zatočen u kuli u Ogulinu.  Brat Stevo uhvaćen je kod kuće 10 dana nakon Dušanovog hapšenja i takođe bačen u kulu u Ogulinu. Tu su sa ostalim zatočenicima mučeni i nakon mjesec dana prebačeni u zloglasni logor Danica u Koprivnici. Ovdje su bili do sredine jula mjeseca 1941. godine, povremeno se javljajući dopisnicama.

Na jednoj dopsnici piše: Draga Maro!

Sigurno ste list i karte primili od mene, postupite kako sam vam rekao, hrane što imate štedite i trošite u najmanjoj mjeri jer ne znate šta vas čeka, trošite više mliječne hrane a kruh u najmanjoj mjeri. Radi nas tamo u nedjelju ako bi mogla kuma Steve žena donijeti u korpu kruha, malo sira i putra ili smoke , naočale, cipele, hlače i bluzu – tebi mogla natrag odnijeti što nije potrebno, isto nek donese krpan jedan i deku, u pogledu. Slanine nasolite jer je nemate štedite novac. Građa ispiljena u Vrelu i kod kuće nek se čuva i dobro pokrije, sad je uopće neće prodavati. Pišite što je sa konjem, po njega šaljite. U pogledu drugog rada uradite kako najbolje znate, pazite na sve, budite pametni. Pozdrav svima. Djecu grle i ljube Dušan i Stevo.  

20. jula prevezeni su željezničkim  transportom u teretnim vagonima, koji su bili zatvoreni i strogo čuvani, u Gospić. Odatle su sprovedeni do zloglasne jame Jadovno na Velebitu i živi bačeni u jamu.

Poslije ove tragedije od pokojnog Dušana ostala je supruga Mara sa četvero djece koja su spomenuta a od pok. Steve supruga koju su 18.12.1944. godine zaklale ustaše. Sva imovina je bila spaljena.

Ovo je tužna istinita priča, ne ponovila se nikom i nikada na ovoj planeti.

Kosanović Dragomir