Ispovijest Banjalučanke koja je preživjela strijeljanje 1944: Za grobovima majke i sestre traga već 73 godine

Datum objave: sreda, 3 maja, 2017
Veličina slova: A- A+

Banjaluka – Banjalučanki Živani Radosavljević (80), koja je kao sedmogodišnja djevojčica preživjela strijeljanje tokom Drugog svjetskog rata i istog dana ostala bez čitave porodice, tuga i bol za najmilijima i danas razdiru srce i dušu.

Živana Radosavljević
Živana Radosavljević

Sjećanja na stradanje roditelja i sestre decenijama su živa u srcu ove starice, a neopisiv bol je njen vjerni saputnik, jer ni do danas nije saznala gdje su sahranjene njena majka i sestra. Radosavljevićeva, koja već godinama živi u Beogradu, navodi da je ostvarila gotovo sve svoje snove, naglasivši da joj je jedina neostvarena želja da se pokloni najmilijima i nakon 73 godine konačno sazna gdje su sahranjeni.

– U januaru 1944. godine stajala sam ispred njemačkog nišana zajedno sa majkom, sestrom i komšijama u dvorištu jedne zgrade u blizini Narodnog pozorišta. Majka i sestra su ubijene, a ja sam bila ranjena na dva mjesta i preživjela zahvaljujući majci, koja je pala preko mene. Toga dana njih 19 je ubijeno – prisjeća se ova hrabra žena.

Navela je da su te zime Nijemci u Banjaluci zbog odmazde partizanskoj vojsci sprovodili masakr nad nedužnim građanima, upadajući u kuće i dvorišta i ubijajući žene, djecu i starije stanovništvo.

– Toga dana satima sam ranjena stajala ispred naše kućice. Spasio me jedan porodični prijatelj, koji me je odveo kod časnih sestara da me njeguju, a naš prvi komšija Nijemac, kojeg smo poznavali vrlo dobro, sa suprugom je stajao mirno naslonjen na plot i posmatrao me – priča Radosavljevićeva.

Dodaje da su je nakon ovog tragičnog događaja usvojili tetka i tetak, a priča o njenoj porodici bila je tabu tema.

– Ljubavi mi nije nedostajalo, ali niko od njih nikada nije pominjao moju porodicu i tragediju. Kada sam krenula u školu, počela sam sama svakodnevno nakon nastave da obilazim groblja po gradu i tražim grobove sa imenima majke i sestre. Međutim, traganja su bila bezuspješna – ističe ova starica, koja je 1941. posmatrala i očevo strijeljanje.

Godinama kasnije odlaskom u matičnu kancelariju saznala je da sestra i majka nisu ni upisane u knjigu umrlih.

– Raspredale su se svakakve priče da su bačene u Vrbas, zakopane u zajedničku grobnicu na vojničkom groblju u Boriku, u koju su bili sahranjivani svi za koje se nije znalo ko su. Ni poslije sedam decenija ne mogu povjerovati da komšije nisu identifikovale moje najmilije i da nas je takva sudbina zadesila – priča Radosavljevićeva i dodaje da je Banjaluka imala obavezu da obilježi mjesto stradanja 19 ubijenih građana, ali da to nikada nije urađeno.

Radosavljevićeva je zamolila sve koji znaju bilo šta o ovom slučaju da joj se jave i navodi da su imena njene majke i sestre Radmila i Ljubica Đurić.

– Iako ulazim u devetu deceniju života, nastaviću da tragam za njihovim grobovima, jer je porodica, bila živa ili mrtva, najvažnija. Kada bih našla mjesto gdje su sahranjene, to bi bilo veliko olakšanje za mene – kaže Živana Radosavljević.

Živanina pjesma majci

Majko,

Ti si najmilija osoba u mom životu.

Hvala Ti što sam Tvoje dete.

Nikada neću prestati biti.

Dala si svoj život da bi spasila

život Tvoje curice.

Ostavila si me samu.

Tražila sam Te i zvala noćima,

celo moje detinjstvo i mladost

da ti kažem koliko mi nedostaje

tvoja ljubav, nežnost, razgovor, osmeh.

Hvala Ti, majko,

za sve Tvoje patnje, ljubav,

strahove, žrtve, hrabrost

koje si preživela poslednje tri

godine tvoga života.

Hvala, draga majko,

za Tvoj poslednji zagrljaj, dodir i

držanje za ruku.

 

Autor: Anita Janković

Izvor: Glas Srpske




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top