Ilija Mamić: Znam gdje je sakriveno ustaško zlato! Četrdeset godina čuvao sam tajnu, ali sad sam sve otkrio nadležnim tijelima

Kada smo prije nešto manje od deset godina prvi put pisali o Iliji Mamiću, čovjeku koji zna lokacije na kojima se nalazi skriveno židovsko zlato, koje su ustaše oteli i na svojem bijegu iz države skrivali putem, izazvali smo pravu senzaciju.

Nije bilo, doslovno, ni jednog medija koji priču nije prenio. Od tada do danas nije se mnogo toga promijenilo u životu Ilije Mamića, osim što iskreno priznaje:

– Volio bih da mi se sve ovo nije dogodilo!

A dogodilo mu se. Podsjećamo da je kao mladić, krajem sedamdesetih godina prošloga vijeka, otišao u posjet rodbini u Australiju. Pozvali su ga Vera i Ahmet Hadžić, teta i tetak mu, poslije je shvatio – s jednim razlogom – da mu Frane Zagorac, nekadašnji tjelohranitelj poglavnika Ante Pavelića, prenese znanje o lokacijama na kojima je skriveno krvavo zlato.

– Među ostalim, kazao mi je i kako se zlatne poluge nalaze u zidu potkrovlja jedne zgrade u Palmotićevoj ulici. Nedugo nakon povratka u Zagrebu su me dočekali agenti ondašnje Službe državne bezbjednosti. Sve su znali. I koga sam sreo i s kim sam pričao. Tada sam im rekao za tu lokaciju i u mojem je prisustvu ovo zlato u Palmotićevoj pronađeno. Nakon toga su me pustili i više me niko nije ništa pitao – pripovijeda nam Mamić.

Udba našla poluge

Veli kako nije ni sam puno vjerovao u Zagorčevu priču sve do tog trenutka, kada su pred njim agenti (macolama, op.a.) razbili zid i kada su ugledali naslagane poluge. Čak je, priznaje, za starog ustašu jedno vrijeme i mislio kako ovaj nije “sav svoj”.

– Agentima nisam spominjao saznanja o lokacijama u Republici Sloveniji, gdje je zakopan ostatak, to sam namjerno prećutao, kazuje, prisjećajući se posljednje rečenice koju mu je u Australiji uputio stari Zagorac: Nemoj misliti da te lažem!.

No, osamdesete su pruhujale, Ilija je o tom krvavom blagu prestao razmišljati, zasnovao porodicu, radio, podigao na noge četvero djece, a onda se zahuktao Domovinski rat. Bio je vozač u sanitetu, pri tomislavgradskoj ratnoj bolnici, 1992. je teško nastradao kada je vozeći ranjenika s prve crte bojišnice naletio vozilom na granatu. Danas, u svojoj 66. godini, više ne može na duši nositi ono što mu je nametnuto, ono što nije tražio, ni želio znati.

– O svemu što znam govorio sam pred Županijskim državnim odvjetništvom, ali od juna do danas nitko mi se od njih nije obratio – veli.

– Nudio sam informaciju i slovenskoj policiji u Murskoj Suboti, no niko me ozbiljno ne shvata, žali se i dodaje:

– Sve što vam govorim je istina, a postoji mogućnost i da sam nešto zaboravio!

Prije možda kojih pet godina stupio je u kontakt s jednim visokopozicioniranim pripadnikom klera. Odlučio je pokazati mu jedno od tri mjesta za koje zna gdje je pohranjeno oteto (i prokleto) zlato.

– Prije svega morate znati da me novac ne zanima, to je krvav novac. Kada se cijela ova priča razriješi – spreman sam pred vlašću, državnom i crkvenom, pred pripadnicima Jevrejske zajednice i medijima, otkriti preostale dvije pozicije za koje znam – pripovijeda nam Ilija, iznoseći nevjerovatne detalje iz proteklih godina.

Zajedno sa spomenutim svećenikom, a mi zbog zaštite ličnih podataka ne smijemo govoriti o kome je riječ, no svi su podaci poznati redakciji, otišao je u jednu kapelicu, nedaleko od Šentilja. U prisutnosti još jednog svećenika koji je tamošnji župnik, obišli su oltar detektorima metala.

Kada je uređaj „veselo“ zacvrkutao – sva trojica muškaraca ostala su bez teksta. Nakon toga dana Ilija je nastavio živjeti po starom, a onda – budući da mu se niko nije javljao, na svoju je ruku odlučio ponovno obići to mjesto.

– Kamen oko oltara je bio izmijenjen. Tamošnji mi je svećenik kazao kako su ga zbog dotrajalosti morali promijeniti, a ja znam da su sigurno izvadili poluge, škrinje, što li je već bilo pod oltarom – uvjeren je Ilija.

Podli postupak

– Zbog tog podlog postupka, meni iza leđa, sada tražim da mi se za sve što otkrijem, uključujući i taj dio, isplati naknada za poštenog nalaznika – ljut je Ilija Mamić. Inače, prema zakonu, Mamiću bi pripalo deset odsto.

Razgovarali smo i s predsjednikom Jevrejske opštine Zagreb, uglednim hrvatskim ljekarom Ognjenom Krausom, koji nam je potvrdio da je s Ilijom Mamićem u kontaktu i da je upoznat s njegovim saznanjima.

– Jedno vrijeme se uistinu radilo na rješavanju ovog problema, no sada je sve zamrlo – kazao nam je.

U ponedjeljak je bila Roš hašana, jevrejska Nova godina, to nije samo vrijeme slavlja, nego i pogled unatrag na sve ono što je učinjeno u staroj, protekloj godini. U isto se vrijeme i promišljaju i donose nove odluka za ono što je pred nama.

Znakovito? Nama jest, pa podsjećamo na 35 hiljada ugašenih duša na području nekadašnje NDH. Je li došlo vrijeme da počivaju u miru? Je li došlo vrijeme da se jednom zauvijek raščiste tajne, koliko god prljave i krvave bile?

Sanduci sa zlatnim polugama

Kada je poglavnik Ante Pavelić u maju 1945. godine s ostacima svoje vojske bijegom preko Slovenije tražio spas od partizana u Austriji, navodno je sa sobom ponio i desetak limenih sanduka u kojima su se nalazile zlatne poluge. Priča o zakopanom blagu potpiruje maštu mnogima, premda su od tada prohujale 73 duge godine.

Poglavnikov tjelohranitelj odao tajnu

Tajnu o NDH blagu usmenom predajom Mamiću je ostavio Frano Zagorac, jedan od Poglavnikovih pratilaca pri povlačenju. Frane, zvani Franc, kazuje nam Mamić, nakon rata je novi dom stvorio u Australiji, uz njega su u tajnu o zlatnim polugama bila upućena još dvojica, no ti su nakon dolaska u Argentinu podlegli bolesti i svoju tajnu odnijeli u grob.

Piše Milena Budimir

Foto Braco Ćosić

Izvor: Slobodna Dalmacija