Ili pod zemlju ili u nebo

Logoraši grade zid oko logora (Fotodokumentacija Politike)

Jezik mi je bio suh, zavezan, a mozak prazan, dok me samo neka vatra palila po utrobi. Jede me, ždere me i grize vatreni otrov muke, očaja, mržnje, bijesa i tuge. Užas nemoći, što nismo u stanju spriječiti besprimjerne zločine. Paklene nas muke sapinju.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 17. novembra 2015. godine.

U bolnicu uleti naš drug Brnčić strahovito blijed.

Kako se usuđuješ? – Svi su bili uznemireni njegovom hrabrošću.

Počelo je klanje, maljevanje i bradvanje. U tili čas likvidirali su dvije tisuće. Ne čuju se vrisci, samo pokatkad dječji plač! Vješto ih ubijaju. Zvijeri, zvijeri, zvijeri ljudske! Zvijeri kakove ne poznaje ni paleozoologija! Ljudske zvijeri!

Šutjeli smo i samo ga nijemo gledali otvorenih usta. Htio bih vrisnuti, riknuti. Nismo daleko od pomrčine ludila. U raljama smo najstrašnije zvijeri, što je pozna historija životinjskog svijeta, u raljama smo fašističkih zvijeri!

Ubijaju svakoga tko imalo pobudi sumnju da bi mogao biti znatiželjan. Odlučili su pobiti i zapaliti cijeli logor, prosto ga sravniti sa zemljom, ako samo osjete jače komešanje. To im nije teško. Sve stoji u pripravnosti. Naoružali su i agente i kriminalce. Ovi jedva čekaju.

Još su nam ostala samo dva puta: ili pod zemlju ili u nebo! – zaklima Brnčić glavom i pogleda smrknut na nebo.

Iz vjetra se razvila oluja. Prokleta oluja! Prašina je u mlazevima šibala kroz otvoren prozor, „periskop”. Savo obrisa staklo. Gledamo u grozno začarano „caklo”, kako ga Savo nazva. Mase su se još dobro nazrijevale. Vidimo narod kako se mirno, kao stado janjadi, pomiče sve bliže do rijeke, smrtonosne rijeke Save, dok se prve stotine sunovraćuju bez glasa, neopaženo, u ponor fašističkog pakla.

Savo iza mene bulji u „caklo”. Iako mu naviru suze na oči, on ipak drži uzde svojim živcima. Još nije provalilo iz njega. Učini mi se da napinje posljednje svoje snage. Satler se nervozno vrti i gricka usne.

Na „caklu” uvijek isti odraz, kao da su se svi skamenili, kao da im je mozak skuhan, uklet. Stoje ljudi. Idu u smrt! Ništa ne slute, ništa ne vide.

Uleti Mile osmatrač, usplahiren i široko otvorenih zjenica.

– Ubijaju ih na tisuće, a nitko od njih ništa ne vidi. Jednom sam uspio kroz tarabe iz ekonomije pokazati znakom, da će ih zaklati. On se nasmijao, odmahnuo rukom, zavrtio prstima pred čelom. Biva, ko hoće da kaže, kako sam ja lud. Tada sam ja njemu odgovorio, da je on lud, te sam opet ponovio kako će ga tu brzo zaklati. Tada se namrštio, počeo sukati brkove, gledajući, sad u zemlju, sad u mene. Pokazao sam mu da to prenese i kaže drugima, a on raširio ruke, isprćio usta, izbečio oči i slegnuo ramenima, kaobajagi, vala, ne zna što da počne. Živ sam se izjeo, jer je on bio jedini komu sam mogao to pokazati, a vrijeme leti. I dok se domišljao, skanjivao i premišljao, uguraše ga jadnika na skelu.

I ništa nije prenio na ostale?

Nešto je šuškao onima iza sebe.

Učini mi se, kao da je ipak u posljednji čas obavijestio, jer se je svijet nekako uzbudljivo migoljio, a i ustaše su se počeli derati na njih.

Na pregradi izbijaju signali.

„Prelaz!”

Brzo prijeđosmo u prednji dio barake.

Situacija neizdrživa! Svakih pola sata upadaju iznenada i odvode nekog, a nisi u stanju da ne gledaš i da ne čupaš kose. Nešto nas neodoljivo vuče! Nešto čekamo! Svi očekujemo da će se nešto dogoditi, neki deus ex machina! Zar će zaista svi biti poklani?

Popeh se na boks. Ne mogu više da gledam, poludjet ću od muke. Ispod boksa je ležao zagrebački advokat dr Žarko Jarković, Srbin iz Hrvatske. On je još prije prilično izgubio živce, a danas se je sklupčao i samo teško dršće. Od njegova drhtanja tresao se već sav raskliman naš boks. Nagnuo sam se na stranu i promatrao ga iz ptičje perspektive. Oči je sad zaklapao, sad izbuljivao, a disao je brzo i nejednako, uzdišući u intervalima.

Zovnu me tiho.

Još se više nagnuh na stranu i pogledah ga iz paklenih mojih nebesa. Zašto me zove, što hoće? Već je sve toliko užasno jasno, da ti glava izgleda kao kotao, u kojem vrije i ključa, ne mozak no rastopljeno olovo. „Što još hoće, sve je otvoreno, bez komentara!”

Spusti se dolje! Nešto bih imao… – i poče skupljenim prstima mahati po zraku.

„Nešto ima da kaže!” Za nas nema sad ništa neposrednijeg od ovog užasa ovdje! Što hoćeš?! S osjećajem mučenja spustih se niz boks kod susjeda dolje ispod mene.

Što je! Što je to „nešto”? Vidiš, da to nije nešto, nego ćuskija u glavu!

Nešto mi predložiše inženjeri iz „Građevinske grupe” i Hercler. Nude mi dalekozor i zovu me da pogledam s gornjeg kata ciglane „što se radi tamo u Gradini”. Čekaju me da se uspnemo skupa na ciglanu i da gledamo. Što misliš?!

-Diži se i osmotri pomno!

Nastaviće se

Piše: Nikola Nikolić

Izvor: Politika, srijeda 09. septembar 2015., str. 14

Vezane vijesti:

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (1)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (2)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (3)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (5)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (6)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (7)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (8)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (9)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (10)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (11)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (12)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (13)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (14)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (15)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (16)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (17)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (18)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (19)

Jasenovac – Jadovno 1941.