Pojedini portali forsiraju priču o akciji „Una“ koja je pokrenuta krajem septembra 1995. Priča je klasična propagandna, bez imalo želje da objektivno prikaže događaj.
Piše: Igor Premužić
Mutan je razlog poduzimanja ove akcije i njenog cilja. Službena verzija je poštivanje dogovora Izetbegović – Tuđman, ali svjedoci tog vremena znaju da to nema veze s onime što se događalo.
Nakon VRA „Oluja“ promijenio se odnos snaga, HV i vojska iz Bosne su imale inicijativu, srpske snage su bile u rasulu, ofenziva je išla prema Banja Luci koja je bila pred padom. Čim su stvorene sve pretpostavke da se izvrši osvajanje tog grada, Amerikanci su – iz svojih interesa i razloga – tražili da se stane s vojnim operacijama. HV i snage suprotstavljene srpskim snagama nisu imale dozvolu i potporu da tako okončaju sukob u BiH.
U tom trenutku poduzimati ofenzivne operacije na Uni, odnosno brzoplet prelazak nabujale rijeke, teško je razumjeti. Nisam vojni stručnjak, ali se dobro sjećam tog vremena i tragedije pogibije velikog broja ljudi, potpuno nepotrebno i suludo.
Jednom prilikom sam prolazio tim krajem i zastao kraj spomenika ljudima iz tog kraja koji su poginuli prilikom akcije „Una“. Radi se o ljudima koji su poginuli u svojim domovima, spavaćim sobama i kućama, te srpskim pripadnicima vojnih snaga.
Priča, skraćena, lokalnog čovjeka ide otprilike ovako, citiram po sjećanju:
„Rano ujutro su upali vojnici s HV oznakama i počeli ubijati po kućama. Vidjeli su da su to civili. Dok se vojska snašla, već je bilo puno pobijenog naroda. Nakon što su se skupili, uspjeli su potisnuti HV prema Uni. Postavili su na vrh brda (pokazuje uzvisinu) protuavionski trocijevni top s kojim su tukli po njima dok su bježali.“
Na spomeniku je 37 imena civila, od čega dvoje djece od deset godina, i 20 osoba koji se navode kao srpski vojnici. Hrvatska vojska je imala pedesetak poginulih vojnika (prema službenoj verziji).
Čemu tolike žrtve na kraju rata, na kraju tog užasa, niti danas nemamo odgovor.
Ludilo morona, a toliki ljudi pobijeni, tolika mržnja posijana…
Ne ponovilo se nikada.
Autor: Igor Premužić
Izvor: Fejsbuk profil autora