7. Partizanska bolničarka Milica Livada Mraović (1923-2012)

U našoj revoluciji su obični ljudi zbog neobičnog duha revolucije činili nesvakidašnja

i neobična djela. Među takove zasigurno spada i Livada Mraović Milica, partizanska instrumentarka u brojnim partizanskim bolnicama i prihvatilištima na ratištu. Nje se sigurno sjećaju stotine, možda i hiljade partizanskih boraca koji su vidali rane u Zbjegu, Drežnici, Bijelim Potocima, Živuljama, Vrelu Mrežnice, Perni, Glini, Kestenovoj i Petrovoj gori. Za mnoge, koji su bolovali od tifusa, bili teško ranjeni, doživjeli amputacije ekstremiteta, vraćali se u bolnicu kao ranjenici više puta, ona ostaje zasigurno nezaboravna medicinska sestra.

Kroz njene vidarske ruke u toku naše revolucije zasigurno je prošao najveći broj ranjenika koji je mogao proći kroz jedne ruke, ona je skrojila, smotala, peglom sterilizirala ili kasnije autoklavom i imobilizaciono iskoristila najveću količinu zavoja koja bi se vjerojatno mogla mjeriti sa dužinom ekvatora. Njezin ratni beneficirani staž mogao bi se mjeriti trostrukim, zbog bdijenja, priprema, dočeka i ispraćaja ranjenika, operativnih zahvata, dugih skoro neprestanih dežuranja. Ona se tokom četiri godine rata nagledala obilja raznolikih fraktura, ruptura, prostrijela, perforacija, trepanacija lubanja, amputacija ekstremiteta, incizija, gangrena, tetanusa, tifoidnih epidemičnih zaraza, komatoznih stanja.

Milica Mraović, rođena Livada, potječe iz siromašne željezničarske porodice. Rođena je 20.XI.1923. godine u selu Gornje Primišlje, općina Slunj, od oca Miloša i majke Anđelije. Kao najstarije žensko dijete od sedmoro u porodici, od rane mladosti je osjetila svu bijedu što je život donosi mnogoljudnoj, siromašnoj radničkoj porodici. Još od djetinjstva učestvuje u podizanju mlađe braće i sestara. U osnovnu školu pošla je u rodnom kraju i tu završila samo jedan razred, a ostala tri završila je u Zagrebu u Bogovićevoj ulici. Naime, otac joj je zbog službenih potreba kao željezničar bio premješten iz Srpskih Moravica u Zagreb i nastanjen u prigradskoj periferiji u Resničkoj Trnavi, Dubrava. Početkom 1940. godine naglo umire otac, kao jedini zaposleni u devetočlanoj porodici. Dakle, na raniju bijedu i siromaštvo nakalemila se nepremostiva bijeda ranog nadničenja. Život ju je odveo kao služavku u Križevce. To je bio rad za goli život. U predvečerje njenog punoljetstva izbio je rat. Naša zemlja je bila okupirana i zavladao je znani strah, neizvjesnost i ubrzo je započeo teror, progoni, vješanja, potjere, strijeljanja. Dakle, beznađe za mnoge pojedince i cijele društvene grupe tog suludog doba iz razvoja naše civilizacije 20. stoljeća.

Vođena prirodnim težnjama sjetne djevojke, 1941. godine odlazi u rodni kraj u posjetu tetkama, baki, ujacima i stričevima, bratićima i sestričnama. Međutim, tamo nailazi na barbarske progone, masovna hapšenja, odvođenja, ubojstva mnogih rođaka. Suočena s tim brutalnim činjenicama, s jedne strane i organiziranim nastojanjem relativno snažne partijske organizacije, koja u tom kraju nastoji da osmisli otpor bestijalnim nasiljima i genocidalnim progonima, s druge strane, ona se svom snagom priklanja pokretu. Ona je spremna od početka, ne samo na suradnju, solidarnost, nego na pravo martirstvo. To je bio osnov da odmah 1941. biva primljena u SKOJ. Kao radničko dijete, ugodne vanjštine, pravilnih crta lica, gracilnog i krhkog tijela, pokazuje neobičnu prilagodljivost. Svi je prihvaćaju i najčešće zovu naša Milica. To što je zadesilo taj narod (česta bježanja, sumnje i strahovanja, nova nasilja na bijedne ekonomske osnove putem pljačke), stvara u njoj revolucionarni revolt. Kao skojevka bila je spremna svim bićem za najteže napore koji su slijedili. Svi smo u njoj gledali, posebno Kotarski komitet KP Slunj, buduću terensku političku radnicu. Zbog toga je u prvoj polovini 1942. godine bila upućena u Skrad na skojevski kurs. Međutim, vrativši se s kursa ona ne prihvaća terenski rad i rad s masama, jer ocjenjuje da je premlada za takav poziv, bojažljiva i stidljiva. Osim toga, ona nema tu svog doma, nego je gošća kod rođaka, koji su također izgubili domove, jer je sve bilo popaljeno. Dakle, uvjerena da na tom polju ne može dati sve od sebe, jednostavno odlučuje, dakle protiv volje organizacije, da ide u bolnicu. To

je bio neki unutarnji zov, koji se kasnije doista potvrdio, kao s njene strane ono pravo.

Ranjenika je bilo svakim danom sve više, a prostora i smještaja malo, uslovi nepovoljni, materijalna osnova oskudna. Sve se to moglo kompenzirati samo nadljudskom voljom, ljubavlju, iznad svega predanim radom i ljudskom snalažljivošću. Iako krhka, Milica je imala neočekivanu snagu volje, sposobnost organizacije i neočekivanu izdržljivost. Samouka i uz oskudni sanitetski kurs, primjeren tadašnjoj ratnoj traumatologiji, začinje predan rad. Zamislite složenu ratnu traumatologiju s jedne strane, i prizemne, jednodjelne seoske kućerke, sjenike, štaglje i razne nadstrešnice kao naše bolnice i kliničke centre. Takav je bio Zbjeg gdje je Milica započela svoju sanitetsku karijeru instrumentarke. U to doba nije bilo liječnika, tehničara, medicinskih sredstava ni priručnih apoteka. Mnoga današnja domaćinstva raspolažu sa većim sanitetskim priborom nego tadašnja bolnica. Već je tada počela da upotrebljava Braunove šine, longete za udlage, kroji zavoje, mota ih i sterilizira. U to doba analgetici, narkotici, dezinfekciona sredstva, pekli su se samo u rakijskim kotlovima, a sterilizatori su bili poznata partizanska burad. Naša ratna medicina gusanoj pegli na žar imala bi razloga da digne spomenik, zbog njezinog svesrdnog steriliziranja imobilizacionih zavoja. A zavoji su bili tkani čaršavi od lana i konoplje. U tim okolnostima Milica je postala medicinska sestra – instrumentarka i istovremeno nabavljač bolnice, ekonom, higijeničarka, tehničarka, nosač ranjenika, dežurna, snabdjevač vodom, palilac lampe i pomoćnik pri složenim operacijama, za koje se toliko osposobila, kao da je znala zakone balistike, ili bila učeni anatom, pa je intuicijom sugerirala kuda treba biti usmjeren operativni zahvat da bi se izvadili projektili, geleri, razdrobljene kosti. Dakle, jednom riječju, doista je bila u partizanskoj bolnici u njenim prvim počecima djevojka za sve. Svugdje je stizala, uglavnom vedra, ali nadljudskim naporima. Ona uči i odmah primjenjuje. Dakle, radi doslovno sve poslove iz proste i jednostavne ljudske ljubavi prema čovjeku u nevolji. To joj jača snagu i udvostručuje napore. Ubrzo od improvizacije stvara metodičnost i rutinu. Tako se rađa nova bolnica i novi medicinski kadar, čiji etos stvara istinski nove odnose pacijent – osoblje. Taj odnos danas je praktično nemoguće opisati, on se mogao doživjeti samo u partizanskoj bolnici, jer ona traumatologija i ona bijedna osnova, dakle gotovo nemogući uslovi, s jedne strane, i oni uspjesi, s druge strane, demantiraju našu sadašnju kuknjavu zbog neimanja sredstava. Organizirati bolnički život na puškomet od jakog neprijateljskog garnizona, koncentrirati se na složene operativne zahvate, kao da je istinska bolnička tišina, mogli su samo medicinski kadrovi poput Milice. Treba znati da se u to doba nije oskudijevalo samo u sanitetskim sredstvima, nego u prostoru, hrani, vodi, posteljini, nerijetko i čistom zraku u slučaju kad se moralo u zemunice stješnjavati ranjenike i osoblje tješnje nego što su sardine nabijene u konzervi. Dakle, neimarski duh i nadljudski napori nadvladali su sve nepovoljne uslove u kojima je radilo medicinsko osoblje u partizanskim bolnicama.

Milica je započela rad, na sreću, u Zbjegu s legendarnim partizanskim liječnikom dr Franzom Kleinhappellom. Kasnije je nastavila rad s također legendarnim dr Kajfešom u Živuljama. Radila je kao instrumentarka u brojnim bolničkim prihvatnim punktovima neposredno gdje su se odvijale najveće bitke, npr. u Veri, prilikom naše opsade važnog strateškog čvorišta Ogulina. Bila je usred ratnih okršaja. Radila je u bolnici na Bijelim Potocima koju mnogi zbog dobre organizacije smatraju partizanskom klinikom, naravno, prema Zbjegu. To je bio klinički centar, dobrim dijelom zahvaljujući neimarskom duhu medicinskog osoblja poput Milice. Zatim, radila je u Partizanskoj Drežnici. Konačno, radila je sa brojnim liječnicima partizanskog podneblja Gorskog kotara, Like, Korduna i Banije, kao i jednog dijela Bosanske krajine. Tako npr. sa stomatologom dr Vajsom, dr Gvidom, dr Novoselom, dr Špicerom, dr Pravdicom i dr Vajs Milanom, ali najviše sa čuvenim partizanskim liječnikom Franzom Kleinhappellom. Poznaju je sva bolnička središta težih ranjenika, rekonvalescenata i tifusara u Zbjegu, Veri, Drežnici, Bijelim Potocima, Živuljama, Kestenovoj i Petrovoj gori, Perni itd.

Milica je najduže radila u Petrovoj gori. Kad je zavladala epidemija tifusa, u vrijeme IV neprijateljske ofanzive, poslana je da se bori sa tom najvećom zdravstvenom pošasti u našoj revoluciji. I tu je pokazala zavidne uspjehe. Međutim, uskoro i sama obolijeva od tifusa i umalo ne umire. Svi su govorili: „Spasimo Milicu radi ranjenika“, jer u ono doba više se na druge mislilo nego na sebe. Da ne priskoči njezina rođena tetka, koja posljednje oskudne predmete priloži i sve vrijeme probdi kod nje, Milica bi zasigurno umrla. Nju spasi, zarazi se sama tifusom i ubrzo umire. Milica u febrilnom stanju, bunovna, uvijek je govorila: „Spašavajte ranjenike“, jer je u visokoj temperaturi proganjana žurbama, evakuacijama i bježanjem.

Bio sam njezin pacijent. U prihvatnoj bolnici na vatrenom položaju, u Veri kraj Plaškog, zatim u Petrovoj gori i znam mnoge pacijente koji su je poznavali i često govorili da im je život zadužila. Razgovarao sam kasnije sa mnogim partizanskim liječnicima kao poratni pacijent i svi se slažu da je Milica po rođenju medicinska sestra i nadarena instrumentarka. U mnogim sredinama smatraju, da ne bi bilo onog uspjeha koji je postizan, bez Milice. Evo što kaže za Milicu 89-godišnji general, dr Franz Kleinhappell: „Na nju se nikad ni u čemu nije čekalo. Uvijek je sve bilo spremno, operaciona sala, sterilizirani instrumenti, peglom sterilizirani zavoji, upaljena petrolejka ili kasnije osvjetljenje električno, spremna nosila, sve pripremljeno i za eventualnu evakuaciju, spremljeno ono što će se ponijeti i ono što će se zakopati i sakriti. Spremala je i pripremala i zemunice. Ona je doista na sve mislila. To što je ona uspijevala i što je danonoćnim radom stizala, danas je nezamislivo, jer za to je potreban cijeli tim. Ona je bila u središtu borbe protiv infekcija, gangrena, tetanusa. Ona je bolnici značila život. Zamislite, kad nam je nešto izuzetno ponestajalo, neki specijalni instrument, kateter ili lijek, šprica i slično, Milica je preko veza odlazila u okupatorske garnizone i to donosila.

Svi koji je poznajemo, uvjereni smo da je sve rane boraca odbolovala, propatila, a sve zacijeljene istinski srcem otpjevala. Naime, lijepo je pjevala i u bolnici organizirala diletantski život. Nezaboravna je njena uloga u jednočinki „Neupućene starice i revolucionarni pionir-skojevac“.

U poratno vrijeme, nakon udaje, rodila je dvoje djece i do šezdesetih godina radila je kao medicinska sestra u Vojnoj bolnici u Zagrebu, sa mnogim partizanskim i drugim poznatim liječnicima na opće zadovoljstvo bolnice.

Mnogi se je sjećaju kao uzorne medicinske sestre i izvanrednog čovjeka. Interesantno je zapaziti kako se u njenom slučaju nije vodilo računa o tome, da tako kažem u suvremenom žargonu – o nagrađivanju prema radu.

Ne znam čijom greškom ‘Partizansku spomenicu 1941.’ nije dobila, oficirskog čina nema, iako je istinski invalid revolucije, invalidnine nema a niti nekih drugih priznanja osim fotografije u Spomen-bolnici Petrova gora – da je radila u tom timu. Iako se približava zalazu života, uvjerena je, da je radila sve ono što bi svaki častan i dostojanstven čovjek morao da radi u okolnostima revolucije. Naime, ranjenici su za nju ‘poseban soj ljudi’ čiji život ovisi doista o sudbini odnosa prema njima. Zbog toga je ona vodila svoju ‘bitku za ranjenike’.

Kad je i sama postala pacijentica – boluje od Parkinsonove bolesti, započeše ratne nevolje 1991–1995. godine. Najprije joj umrije suprug. Sin bi prisiljen da pobjegne iz Zagreba s porodicom. Ubrzo joj umre mlađa sestra, također medicinska sestra. Kako joj je suprug bio oficir JA, po toj osnovi dobio stan, započe drama da joj ga oduzmu. Kad to ne uspješe, nametnuše ‘na višak prostora’. Reducirane mirovine, dokinuta stečena prava veterana dovedoše je na egzistencijalni minimum, naročito one koji troše skupe lijekove. Međutim, njen asketski realizam, skromnost i razboritost nadahnjuje: „Sve je to život! I njih čeka starost, nepredvidiva budućnost, neizvjesna konačnost“ – običavala je govoriti.

Beščašće elite vlasti cijelim generacijama bešćutno pomjera biološki sat, što se ogleda u oduzimanju minulog rada, tekućih primanja, pa te generacije tri i pol godine umiru ranije (računato po tzv. degresivnoj skali mortaliteta). U literaturu će ući osveta nacije antifašistima kao jedinstven primjer ne samo brisanjem memorije antifašizma nego nasrtaja i na antifašiste. Jedan njen pacijent, učeni bošnjak, običava reći: „Milice, sestro, prati te fatum!“

Svaki pokret nose obični, rekli bismo ‘mali ljudi’. Oni su po snazi volje i pregalaštva udarna snaga održanja i razvoja tog pokreta. U slučaju Milice – medicinske sestre imamo samarićansku žrtvu za ranjenike.

Ona živi i radi po devizi ‘sve od čovjeka, sve za čovjeka’! Toliko se sa ranjenicima identificira da s njima bol boluje, strahove strahuje i sve čini da do njihova ozdravljenja dođe. Istinski je bila spremna na svaku žrtvu za ranjenike. Ističem dva primjera: godine 1944. nude joj da ide u Moskvu na studij medicine, ona lakonski odbija: „Pa kome ću ostaviti tolike svoje

ranjenike?“, a bilo nas je mnogo više nego improviziranih ležaja u natkrivenim skloništima, barakama i po kojem šatoru. Neki su ležali i pod strehama brvnara. Ubrzo, nakon ponude slobode i učenja, pristaje na rizičnu žrtvu i odlazi u okupirani Plaški da donese drenažne cijevi i transfuzijske sisteme, toliko potrebne legendarnoj bolnici Petrova gora.

Zahvaljujući toj životnoj žrtvi martirke – instrumentarke jedan sam od nekoliko stotina teških ranjenika uspio preživjeti.

Dakle, to su ti ‘mali ljudi’ koji za svoj predani rad ne traže posebne nagrade i priznanja, nego su zadovoljni i ponosni na sve ono što čine za opće dobro i ispunjavaju svoj dug prema drugom u nevolji. Njih ne brine nezahvalnost društva, jer njih cijelog života nosi credo vlastitog etosa samosvijesti – ‘da se ponovo rodim, isto bih činio!’. Eto, takva je bila ‘izuzetna

ličnost moga zavičaja: partizanka–martirka–instrumentarka’ – Livada Mraović Milica.

U ime njenih mrtvih i živih pacijenata dugujemo joj vječnu zahvalnost.

Ono što ne bih smio zaboraviti. Pred njenu smrt zapodjenem razgovor s povjesničarom Danijelom Ivinom kako je devastiran memorijalni centar Petrova gora, a on će odjednom: “Znaš li ti da se slika tog objekta nalazi u povijesnom Londonskom  muzeju?“. Pretpostavljam o kojoj se slici radi, jer pod kraj 2012. godine dolazila je jedna grupa kolonističke skupine, uglavnom potomci kolonista iz Čonoplje i Kljajićeva i u smeću je moja netjakinja našla pored bolnice sliku Miličinu i zamolila domaćina da je ponese, a kako vidite naši talibani ništa od antifašističke memorije nisu poštedjeli da ostane.

Sasvim na kraju ove tužne priče. Rat ima dugoročne posljedice za generacije, za društvene institucije, a posebno za sudbinu pojedinca dok traje. Milici umire kćerka i bi prisiljena da iz Zagreba preseli u Beograd, da se pridruži porodici sina. Sin to svojski prihvati. Međutim, kako zet sinove kćeri, kao vlasnice dijela kuće, nehuman i neodgovoran, prisili ženinog vlastitog oca sa bakom da napuste stan. Oni iznajme drugi. Uz asistenciju jedne medicinske sestre, Milica započe normalan život, klasičan za sve nevolje oboljelih od parkinsa. Hoteći obići grob umrle kćeri na Mirogoju, u Zagrebu padne pred taksijem i prelomi kuk. Bi izvršen regularni zahvat, i sve krene dobro. Međutim, starost, oslabljeni imunitet i već poodmakla dob, napravi neočekivani obrat. Jednostavno, srce nije moglo izdržati. Dakle, nenadano umre. Pred samu smrt posjetim je i u šali priupitam: „Kako si samarićanko kada si i sama pacijentica?“ Lapidarno odgovori kao obično: “Dobrano smo poživjeli kroz što smo prošli!“ Zaključim: „Kakova skrušena samosvijest o svojoj ulozi u životu.“ Kad sam to saopćio jednom dobrom i učenom Bošnjaku koji je bio njen pacijent u Petrovoj gori, da je preminula, jednostavno reče: „E moj druže Svetane! To ti je „fatum“, kažem ti ja.“ Dakle, ni starost, ni bolest, ni stav zeta nisu nikakav presudni činilac koliko je to, „fatum“ kako reče ovaj dobri i privrženi zahvalni njen pacijent. Uvijek sam se divio lakoći naših Bošnjaka, Bosne poharane, s kakvom trpeljivošću i tolerantnošću definiraju i najteže nevolje.

Milice, za nas koji smo te poznavali ti si jedinstvena i dugujemo ti vječnu zahvalnost na ovom i onom svijetu. Počivaj mirno legendarna instrumentarko iz legendarne partizanske bolnice „Petrova gora“!