O Oluji sam pisao
dok je još trajala. Neposredno kad je Oluja
završila poduzeo sam jedno veliko istraživanje o svim procesima događanja.
Hodao sam od sela do sela, od kuće do kuće, od zgarišta do zgarišta, od
neposrednih informanata do nadležnih organa vlasti, vojnih i civilnih. Pošto
sam uzeo za predmet sva ratom razorena naselja, srpska i hrvatska, jer su i
Srbi svojim etnobanditizmom razorili oko 300 hrvatskih naselja, a Hrvati oko 1.200
srpskih, bojao sam se da to nikada neću sam završiti. Našao sam iste metode i
iste posljedice razaranja s tom razlikom što su hrvatska naselja započela ili
dovršila obnovu, a srpska su dimila i bila u kompletnom razaranju. Srpska
naselja bila su bez ljudi, bez sredstava rada, bez institucija i bez pravih
informanata i mogućnosti da doznate
izvorno istinu što se sve događalo i koje je sve posljedice proizvelo, osim pljačkaša
iz svih dijelova Hrvatske u odorama i muško i žensko i naoružani. Bio je to pravi
pakao beščašća. Lavež preostalih pasa, lupa i dozivanje pljačkaša, brujanje
motora, motornih pila, lupanje čekića i tupi udari sjekira, dozivanje i
obavezno psovanje četnika i pravoslavaca. Bio sam neugodno iznenađen što nigdje
u srpskim naseljima, nigdje nisam mogao ptice
zamijetiti. Čak ni vrapca pokućarca. Rat je i njih protjerao. Spontano
organiziranu pljačku nije moguće opisati samo se je moglo doživjeti pa umrijeti
od stida kakva smo mi još jadna
plemenska pljačkaška horda. To sam opisao u svojoj knjizi „Etničko čišćenje –
ozakonjeni zločin stoljeća,“ Euroknjiga,
Zagreb, 2006. U posebnom poglavlju pod naslovom „Oluja“ str. 19 do 35.
Praktično govoreći tu i nije bilo nekog rata jer ga nije ni moglo biti.
Krajiška pobuna bijaše klasična seljačka buna. Koliko je meni poznato ni jedna
seljačka buna nije uspjela. Odnosno sve su završile odmazdom nad seljaštvom.
Dobro je bilo što nije bilo otpora, naročito gerilskih napada. Srbi su
konačno shvatili suštinu besmisla borbe
i da su instrumentalizirani. I to je dobro jer je rat s obje strane bio
besmislen a sa srpske strane posebno besmislen. Srbi su se nalazili u odnosu na
Hrvate 1:9. Prosječna starost srpskih vojnika u Krajini mogla se kretati između
40 i 50 godina, a hrvatskih oko 27 godina, da ne navodim naoružanje i brojnost.
Hrvatska je vojska krenula sa preko 200.000 vojnika po odobrenju NATO-a i
zapadnih zemalja uz odgovarajuću asistenciju oko uništenja nekih objekata.
Područje je inače bilo zaštićena zona UN i normalno bi bilo očekivati da tu
nije moglo ni smjelo biti nikakvih vandalskih masakara i razaranja, ali ih je
bilo preko svih granica. Da ne duljim, rezultat toga istraživanja sažeto
prikazujem u jednoj tabeli što je sve uništeno. Evo tih pokazatelja:
Ruralocid srpskih naselja u Republici Hrvatskoj
Donji sumarni pregled nekažnjenog ruralocida dobiven je mojim
neposrednim istraživanjem.[1]
On nije nastao kao izraz ratnih sukoba ili kao kolateralna šteta rata, nego
namjerno organizirano destrukcijom u funkciji etničkog čišćenja. Tamo gdje su
razaranja totalna, nema povratka Srba ili jedva dosiže 10% nekadašnjeg
stanovništva po naselju. Jer, sve su nadgradnje, kuće, gospodarski objekti,
institucije, inventar, stočno stado, voćnjaci, vinogradi, energenti, uništeni.
Nerijetko, posiječeno je sve plemenito drveće i privatni gajevi. To je sve ravno
istinskoj ekološkoj katastrofi. To se naročito vidi u naseljima oko Zadra, npr.
Ravnim Kotarima, Kistanju, Obrovcu, naseljima oko Knina, Gračaca i posebno naseljima
u okolici Donjeg Lapca, a dobrim dijelom i u ostalim regijama Hrvatske sa
većinskim ili znatnim udjelom srpskog stanovništva (Lika, Kordun, Banija,
Slavonija i dr.).
Razoreni objekti i broj |
|
Kuće |
24.752 |
Gospodarski |
12.341 |
Zadružni domovi |
182 |
Ambulante |
56 |
Crkve |
78 |
Muzeji |
29 |
Groblja |
181 |
Trgovine |
325 |
Vodovodi |
113 |
Trafostanice |
96 |
Industrijski |
167 |
Spomenici |
920 |
Krčme |
211 |
Zanatske radnje |
410 |
Skladišta |
118 |
Broj povratnika |
18.210 |
Broj obnovljenih |
2.734 |
Broj poginulih |
1.820 |
Broj nestalih |
3.700 |
Kako sam znao Norvalski program, Tuđmanov koncept rata do u
detalje, ništa me nije iznenadilo jer mu se sad tu u Oluji pružila golema prilika da realizira Pavelićevu strategiju:
pokrstiti, pobiti, prognati. Skoro pedeset posto populacije bilo mu je dano, na
raspolaganje da provede svoj teorem da je genocid korisna stvar za popravljanje
povijesti, kojeg smo ranije citirali (vidjeti citat na 353 stranici).
Evo što je o Tuđmnovom programu rata u jednom intervjuu
kazao E. Murtić:
“Bilo mi je strašno, mučilo me to što sam od Tuđmana čuo
nekoliko mjeseci prije izbora 1990. godine. Došao je u moj atelijer, misleći
valjda da će od mene napraviti svoga Augustinčića, i oduševljeno počeo pričati
o tome: ‘Da hrvatski narod krvlju mora dobiti svoju državu’, da ćemo mi (on s
HDZ-om) napraviti ono što Pavelić nije uspio napraviti 1941. godine, da će 50%
Srba morati spakirati kofere i odseliti, a ostalih 50% ili postati Hrvati ili
nestati!’. Rekao sam mu da je lud, da se mora liječiti i od tada prekinuo bilo
kakav kontakt s njim. A neposredni povod da počnem raditi ciklus “Viva la
muerte” kao odgovor Tuđmanu na njegov stravični cinizam i bešćutnost, bio je
jedan njegov govor majkama i udovicama hrvatskih branitelja 1993. godine, kojima
je posmrtno uručio odlikovanja uz riječi da trebaju biti ‘sretne i presretne’
što su im sinovi i muževi poginuli za Hrvatsku!”
Na drugom mjestu Tuđman ide i dalje: „Rata ne bi bilo da ga
Hrvatska nije željela. Mi smo procijenili da samo ratom možemo izboriti
samostalnost Hrvatske“ – dr Franjo Tuđman u govoru na Trgu bana Jelačića,
24.5.1995. god. Prema tome htio je rat i sad ga može realizirati. U konačnosti
bez velikih žrtava.
Dakle, ne samo što je Srbima prethodno oduzeta
konstitutivnost, nego Tuđman je i najavio još jedan apsurd da im treba oduzeti
i etničko porijeklo i nacionalitet.
„Srbe u Hrvatskoj treba proglasiti hrvatskim građanima i nazvati
ih „pravoslavnim Hrvatima“. Treba zabraniti odrednicu „pravoslavni Srbin“ –
Franjo Tuđman u veljači 1990. godine prema tekstu na 49. str. knjige i „10
odgovora Stjepanu Mesiću“ koju je napisalo 10 beogradskih autora 2008.
god. Zbog toga sam pažljivo istraživao sudbinu pojedinaca, njihovih sredstava
rada, stočnog fonda, institucija i svih obilježja konkretne toponomastike, da
bi se uvjerio da je doista u Hrvatskoj provedeno najčistije etničko čišćenje
bez ostatka koje je ikada igdje provedeno. Jer, Srbi su shvaćeni kao vanpovijesna
pojava bez i jedne odrednice koju su zajedno s Hrvatima stoljećima sticali na
ovim prostorima stoljećima.
Pa ipak u svom apsurdu hrvatskog talibanstva zločina,
najefikasniji su bili u uništavanju antifašističke memorije i knjižnog fonda.
Po onoj čuvenoj „kada čujem riječ kultura mašam se i za samokres“ da budem na
tragu pravog hrvatstva i Krležinog cinizma „hrvatska kultura“. Za ovo
povjesničar, državnik a kasnije i akademik Franjo Tuđman: ima “umno“
obrazloženje: „A što se tiče rušenja spomenika i uklanjanja spomen-obilježja,
to je samo gesta kojom je hrvatski narod izrazio svoj raskid s prošlošću“ (dr
Franjo Tuđman, predsjednik Republike nekoliko puta u izjavi za medije). Koja sramotna laž na štetu
vlastitog naroda i vlastite povijesti! Klasična kontrarevolucionarna bezumnost
„oca nacije i najveće povijesne ličnosti u Hrvata“, kako ga sljedbenici krste.
Čudan vođa zaluđenog naroda.
Ono što me iznenadilo to je ipak da ništa nije bilo
pošteđeno. Za zločine u Oluji nitko
krivično nije odgovarao. Nisam našao niti jedno naselje da netko nije poginuo
ili nestao. A u ponekim je naseljima ili je poginulo ili nestalo poveći broj
Srba. Evo samo nekih naselja s poginulim
od 1 i više njih. U Donjem Lapcu 66, Radljevac 12, Ošća 9, Mokrom Polju 20, Plavno
34, Grubori 30, Golubić 30 i tako bih mogao navesti još nekoliko desetaka
naselja. Uglavnom za zločine nema kazne niti procesa. Pitam se zašto je tomu
tako? Očito zbog monstruozne osvete jer u ime države, nije kažnjeno. Tu je
proradila pandemična mržnja jezuitske
naravi. Konačna osveta! Nije npr. pošteđen ni muzej neimara civilizacije
Nikole Tesle, ni neka groblja, ni obilježje na ploči 18 srodnika Nikole Tesle u
Smiljanu. Nije pošteđen ni muzej ZAVNOH-a ni spomeničko obilježje jedino te
vrste, od Bakića u legendarnoj Petrovoj gori, ni partizansko groblje preminulih
ranjenika u toj bolnici. Viđah ovdje da je
osveta kod nas „slađa od meda i šećera zajedno“. Taj tragizam pljačke,
ubojstava i razaranja trajat će narednih 15 godina i do danas nije prestalo,
Npr. odu pljačkaši u srpska naselja i pilama prepiljuju brvna preostalih
brvnara, kuća, svinjaca, štala, pčelinjaka i odvoze kao svoje, ili odu sa samoutovarivačima i tovare ruine razorenih
objekata za nasipanje svoje putne mreže. Od toga me još više iznenadilo što su
neposredno iza rata sjekli voćnjake, posebno plemenito drveće, orahe i trešnje,
javora i jasena. A u jesen su cijele srpske privatne gajeve opustjeli,
nekažnjeno. Učinili su mi se ti pljačkaši kao neka „greška prirode“ jer nisam
mogao vjerovati da to pod kraj 20-tog stoljeća hrvatski čovjek može činiti. Tim više što sam godinama
kao ruralni sociolog izučavao etničku distancu, migratorna kretanja, mješovite
brakove i međuljudske odnose u brojnim detaljima kod različitih zajedničkih
pothvata, posebno u samodoprinosom izgrađenim zajedničkim dobrima:
elektrifikacija, izgradnja domova, škola, skladišta, pogone putne mreže,
vodovoda i drugih objekata. Jednom u ratu sretnem Tuđmanova ministra pravosuđa,
mrzitelja nad mrziteljima. Osnovao je stranku i u program stranke napisao da
svaka Hrvatica mora učiti dijete u utrobi da mrzi Srbe iako to nije moguće.
Dobro smo se poznavali. U prethodnom režimu kao pravnik obogatio se prodajući
stanarska prava. Rekoh mu: “Toliko si propao da niti si sposoban da voliš ni da
mrziš.“ “Istina je“, dodade mu supruga
Od takvih domoljuba treba pobjeći . Nisam otkrio ni kod jednog od vas po
građanskom „Volimetru“ domoljublja da može ovu domovinu voliti više od mene
koji je bolje poznajem od vas, a vi to negirate lišavajući nas života i
zavičaja, a nigdje nemamo rezervnu ni domovinu ni zavičaj. Pravniče, jade,
uzeli ste mi državljanstvo, a ja sam ga stekao prije, upravo ovdje, prije nego
što ste vi rođeni, i svi moji pređi su rođeni tu, nesretniče. Dođem kući,
nazove me: “Mislim da si u pravu“, reče. Odgovorim: „Ti ne možeš ništa misliti,
jer nemaš aparat za mišljenje.“ Imajte vazda na umu da, biti nacionalista pod
kraj 20. stoljeća i početkom 21., može biti samo pomračeni um bezumnika kakovi
su nas došli glave sveopćim porazom građanske strane rata. A spoznao sam –
jednom nacionalista, vazda antičovjek. Dovoljno je da vas podsjetim na konclogore,
mučilišta u Kulinama, Lori, Gospiću, Sisku, Kerestincu i da ne ponavljam naše
„Abu Graibe, Gvantaname i druga mučilišta azijatske torture. Avaj! Kad je došlo
do kolonizacije Hrvata iz Bosne, žrtava iste prirode rata onda je destrukcija
ubrzana jer su pisali jedni drugima: „Rezervirao sam ti dvije ili tri kuće pa
ćeš od njih napraviti bolju nego što je tvoja.“ Ne zaboravite da je država
nacionalizirala sve „novooslobođene prostore od ljudi“ i nazvala to – „sve je hrvatsko“.
To me prisililo da sakupim od izbjeglih Srba preko 1.000
adresa srodnika u inozemstvu i zamolim jednog otpravnika poslova da ih pošalje
adresantima u inozemstvu da im je napadnut tzv. alikvotni dio, jer kod nas
poznato je nisu provedene ostavinske rasprave o svojini i svaki pripadnik po
primagenituri ima jedan dio naslijeđa. Kad je to počelo stizati iznenadili su
se i otac iuris prudensa postavio je pitanje:
„Pa koji se idiot ovoga dosjetio?“ Ubrzo je Vijeće sigurnosti ovakvu odluku
suspendiralo. Međutim, kako smo mi pljačkaški i osvetnički narodi naš
mentalitet nitko nigdje i nikada ne može suspendirati, jer samo povijest to
može promijeniti. Ono u što me terensko istraživanje uvjerilo to je da o građanskoj
strani rata moram progovoriti. Dakle, o tome u jednoj posebnoj knjizi treba
pisati. Riječ je o tzv. građanskoj strani rata koji spada među najgore ratove.
Kad sam završio rukopis ove knjige došlo je do oslobođenja Ante Gotovine i Ivana
Markača. Nastupilo je frenetično slavlje pobjedonosaca. To je neka vrsta
političkog ludila. S jedne strane postoji povijesni zločin koji se golim okom
vidi sa Mjeseca, a s druge nigdje, nigdje krivca za tolike ljudske žrtve i još
veća materijalna razaranja. Novonastala „Mjesečeva površina“ iza Oluje nagnala me na pitanje o kakvoj se
to državi radi, što se ovim vandalskim destrukcijama hoće. Svi su razarali,
a sada nitko nije kriv ni za odluku
razaranja ni za masakre ljudi a radi se o hrvatskoj baštini u vlasništvu Srba.
Kako su Srbi živjeli stoljećima u 1.107 naselja gdje su bili većina tim
naseljima je posvećena u destrukciji posebna pažnja. Tu je vandalizam
trijumfirao. No, kako su ta naselja bila kolijevka antifašizma uz goleme žrtve
ljudske i materijalne bio sam zaprepašten da ništa od te žrtve antifašističke
hrvatske baštine, ništa nije pošteđeno. Nestali su svi zavičajni muzeji, sva
obilježja, a nisu pošteđena ni neka starodrevna groblja koja zbog značajnih
kolonizacija Srba iz ovih prostora nisu ni imala novoukopanih. To da netko uzme
groblje kao strateškog neprijatelja to me nagnalo na razmišljanje da se radi o
posrnulom plemenskom rezonu diluvijalnih opsega i rezona. No, znao sam za
sintagmu „da Hrvat u Domovinskom ratu ne može napraviti zločin“ izrečenu od
predsjednika Vrhovnog suda. Sreo sam ratnog druga, Hrvata s kojim sam bio
izuzetno dobar, bio je mlinar, navraćao sam kod njega češće, donosio mu
dijelove za mlin iz Italije i Austrije. Nađem ga jedanput u pljački pilane,
upitam ga: “Pa, Jože, nije li te sram?“ „Nije, bil sam kod velečasnog i
ispovjedil sam se i on mi je rekel da su oni komunisti antikristi i da ništa
nije sramotno njima delat.“ Preneražen imam predstavu da je bezumlje ušlo u sve
bezumne, da doista građanski rat je najgori od svih koje sam kao povjesničar po
obrazovanju poznavao.
Kasnije sam nalazio opravdanje da sve što je rađeno da je
rađeno po oktroiranim zakonima. Tako se i predsjednica vlade branila da je
oteti stan dobila po zakonu zbog čega se jedan nekadašnji stanar iz očaja ubio.
Dobila je ona i čin brigadira. Čuvena je izreka o ratu: “nekom rat, nekom brat“.
Uvelike me to podsjetilo na suđenja Eichmannu u Jeruzalemu. On se svugdje
pozivao da je radio po zakonu, što je kasnije Anu Arendt koja je prisustvovala
tome suđenju nagnalo da skuje pojam „banalnost zla“. Sada se postavlja pitanje:
Što je Oluja? To je programirani
povijesni zločin prenesene stihije prirode na socijalno polje života
ljudi.Ogleda se iz svih citata ideologa i kovača strategije rata Franje Tuđmana.
To što se Oluja opravdava legalitetom
je formalni pravni konstrukt. Mogao bih navesti desetine primjera iz povijesti
koji su se pravdali legitimitetom, a ispali su među najveće povijesne zločine
brutaliteta, npr. Križarski ratovi, spaljivanje vještica, pokrštavanje
Indijanaca u Latinskoj Americi, bacanje iperita u Prvom svjetskom ratu, bacanje
atomske bombe u Japanu ili bombardiranje Drezdena, ili najzad, a ne posljednje,
spaljivanje Đordana Bruna, a ostala je samo izreka: „ipak se kreće“. To što je
nešto legalno i legitimno doista ne znači da je točno, istinito, pravično i
najmanje moralno. Dakle, u pitanju je metodologija izvođenja Oluje ratom krvi i tla i spaljena
zemlja. Ponavljam, građanskom stranom rata. Plemenskom odmazdom!
Kod revalorizirane povijesti to više nigdje ne prolazi jer
moderna povijest zločine ne prašta. Zbog toga će se Oluja mnogo duže spominjati kao državotvorni zločin protiv Srba,
nego što se u sadašnjem trenutku može pretpostavljati, jer će o tome stoljećima
svjedočiti povijesna fakta i artefakta. Srpska pobuna bila je klasična seljačka
pobuna, a u pravilu ni jedna seljačka buna u povijesti nije uspjela, to smo već
konstatirali. Srbi su bili instrumentalizirani i ne aboliram ih ni u čemu jer
su svojim etnocentrističkim brutalitetima svoje povijesno pamćenje pretvorili u
zlopamćenje i činili su užasne zločine kao pobunjenici. Nitko ih nije priznao
nitko im ne može zločine priznati i oprostiti. Ali to su činili pojedinci. Zločin
je vazda konkretan. Međutim, neki Hrvati iz države koju su sve države
priznale napravili su programirani
zločin i do sada oni nisu procesuirani. Tu postoji velika razlika između države
i paradržave. U pitanju je regularna država i njeno nelegitimno i neregularno
ponašanje. Pozivanje, na kakova su nama Srbi zla činili ničim ne opravdava da mi
Hrvati njima to činimo. To niti je državnički čin niti je moralno.
Po čemu je Oluja
povijesni zločin? Po tome što je pogodila golem broj ljudi, institucija,
nadgradnju i što je po svojoj prirodi rata „spaljena zemlja“ ostavila
neizlječive posljedice. Evo što o tome pouzdan svjedok i arbitar u sukobu
lapidarno tvrdi: “U Hrvatskoj je, koliko znam, na djelu najčišće etničko
čišćenje koje je ikada igdje izvršeno. To je etničko čišćenje koje je obuhvatilo
čišćenje povijesti, kulture, znanosti, ali i gruntovnica; čišćenje na
razini
toponomastike i onomastike. Nekoliko desetaka imena sela, mjesta i gradova je
zamijenjeno, kao i nekoliko tisuća imena ulica. Najmanje nekoliko tisuća ljudi,
vjerojatno i nekoliko desetaka tisuća, promijenilo je – na raznim stupnjevima
nedragovoljnosti – svoja osobna imena ili prezimena. Promijenjeni su ne samo
službeni simboli staroga režima, nego su uništene i tisuće spomenika ili
obilježja na kojima se nalazila zvijezda petokraka, ili su reinterpretirana
imena onih koji su sudjelovali u povijesnim događajima. Jednostavan simbolički
primjer: pred zagrebačkim Glavnim kolodvorom nalazi se – što je običaj u mnogim
gradovima – stara parna lokomotiva na kojoj piše HŽ (Hrvatske željeznice). To
je tipična hrvatska laž. Nikada u povijesti nije postojala lokomotiva na kojoj
je pisalo HŽ. Postojalo je JDŽ (Jugoslavenske državne željeznice), postojale su
mađarske željeznice, postojala je – za NDH – HDŽ (Hrvatska državna željeznica).
Ali, vlastodršci ne mogu izdržati ni ono što je bilo; moraju izmišljati
povijest po mjeri sadašnjosti. Dakle, nisu samo očistili sadašnjost nego i
prošlost. Jednako su tako radikalno očistili jezik, pa, konzekventno i načela
javnoga
komuniciranja. I dogodilo se je, dakle, da više nema one sredine iz koje su
ljudi otišli, da bi se u nju mogli vratiti. Osim ako se ne misli na onaj
degutantni frazealni stih koji se stalno pojavljuje u prozi – povratak na
ognjišta. No, obilne repatrijacije nema, jer je ne može
biti.
I to je ono s čime, po mojem sudu, treba početi želi li se ozbiljno razgovarati.”
(Vidjeti opširnije: Srbi u Hrvatskoj jučer, danas, sutra, HHO, Zagreb, 1998.,
str. 105).
Uvijek se spominje samo 600 ubijenih u Oluji
koje je identificirao u to doba revni, a u nemogućim uslovima HHO. Međutim,
prema mojem istraživanju na terenu u svim prostorima broj poginulih prelazi 1.800
i preko 3.000 nestalih. Kasnije od tih nestalih konstatirao sam da su neki živi
i neka im je sretan život. Bilo je tu i megazločina od kojih posebno ističem
jedan. Traženi najveći zločin na jednom mjestu prema Srbima dobio sam iz Arhive
Haškog suda izjavu jednog zaštićenog svjedoka. Riječ je o zločinu u selu
Januzi. Kako sam ispovijed dobio pod odgovarajućim kondicijama zamolio sam
naputak kako mogu s njom izići u javnost. Rečeno mi je da pod istim osnovama
mogu i novinari o tome pisati. Evo toga opisa
novinara pod naslovom „Zločin i šutnja“.
Gospodin T. M. je svjedok koji bi se uskoro trebao pojaviti
pred jednim od sudova što se bave prostorom bivše Jugoslavije. Prethodni
dogovor sa zvaničnim posrednicima u ovom razgovoru obavezuje nas da, zasad, ne
navodimo o kojem je sudu riječ, da ni po koju cijenu ne otkrivamo identitet
svjedoka, da ne iznosimo detalje koji bi ga mogli učiniti prepoznatljivim
eventualnim progoniteljima ili osvetnicima za ubojstva nedužnih žrtava…
U takvim okolnostima, autorima ovih redaka nametnula se
temeljna dilema: da li uopće pristati pisati pod ovakvim rigoroznim uvjetima?
Da li prihvatiti nečiju cenzuru? Da li je novinarski korektno prešutjeti dio
podataka koji će nam biti dostupni, ne objaviti detaljne skice mjesta događaja,
autentične fotografije koje se mogu vještačiti, pospremiti pod tepih neke od
dokaza, precizne podatke o drugim učesnicima, časnički čin i zvanje zaštićenog
svjedoka, broj njegove vojne pošte, ime jedinica u kojima je službovao, njegov
identifikacijski broj…? Na kraju je, ipak, prevagnula novinarska radoznalost.
Pristali smo.
Sastali smo se u stražnjoj sobi jednog starinskog
secesijskog ureda čiji su zidovi bili prekriveni umjetničkim slikama s kraja
prošlog stoljeća. Kad je nakon nesigurnog kucanja T. M. ukoračio u sobu bili
smo iznenađeni: izgledao je znatno mlađi u odnosu na svoju dob. U nelagodnoj
tišini sjeo je, krzmajući se, nasuprot nas. Za svaki slučaj, zamolili smo ga da
se identificira. Nevoljko je iz unutrašnjeg džepa izvadio sve svoje osobne
dokumente i dao nam da ih pregledamo. Na naše pitanje da li se slaže da
razgovor magnetofonski snimimo, šutke je slegnuo ramenima i promrmljao:
„Ma, radite sve što mislite da treba. Meni je svejedno. To više nije moja
stvar. Uostalom, mogu me ubiti samo jednom.“ Tokom jednosatnog razgovora
T. M. bio je vidno uzbuđen. Prsti su mu podrhtavali, glas treperio, nervozno je
ispod stola tresao nogama. Kad se malo oslobodio treme, progovorio je metalnim,
monotonim glasom skladištara što glasno nabraja robu u inventuri. Tekst, koji
slijedi, u cijelosti je njegova ispovijest.
„Tiha
srbizacija“ brigade
Rođen sam u Zagrebu sredinom 60-ih godina. Po nacionalnosti
sam Hrvat. Odmah na početku Domovinskog rata aktivno sam se uključio u obranu
Hrvatske, pa sam ubrzo promaknut u časnički čin. U ratu sam učestvovao do konca
1995. godine. Početkom 1994. godine premješten sam u 2. gardijsku brigadu
„Gromovi“ koja je bila stacionirana u vojarni Petruševac. Da biste
shvatili kontekst događaja o kojima ću vam govoriti, moram se vratiti godinu
dana unatrag, kako bih vam objasnio atmosferu u brigadi. Tijekom 9. mjeseca
1994. godine satnik SIS-a Vinko Zadro počeo je otvoreno govoriti o procesu
„tihe srbizacije“ naše gardijske brigade. Krenuo je istraživati
personalne dosjee pripadnika brigade, i tražiti po krsnim listovima vojnika i
časnika one, koji među precima imaju ponekog Srbina. Kako isprva nije našao ni
jednog Srbina u brigadi, osim Milorada Kečena iz Siska, on je zajedno sa svojim
zapovjednikom SIS-a u brigadi, Slavkom Galićem, počeo „dubinsko“
istraživanje. Sve dosjee pripadnika „Gromova“ razvrstavali su po
općinama, pa su preko matičara i matičnih knjiga prekopavali etničko porijeklo
svojih vojnika – ima li netko kakvog djeda, ili babu, koji su srpske
nacionalnosti. Na taj su način dobili oko 500 pripadnika brigade čije je
etničko porijeklo bilo „sumnjivo“. Među njima sam se našao i ja. S
tim su upoznali i stožernog brigadira Božu Kožula iz „Tigrova“. Za
detalje o ovim njihovim „istragama“ se ubrzo pročulo, pa se među
vojnicima i časnicima proširio paničan strah. Znate kako je: kad ti dovedu u
pitanje nacionalnu podobnost, kada te zbog nje počnu politički sumnjičiti, a ti
si vojnik u ratu – koža ti jako malo vrijedi. Cijela je brigada bila prožeta
strahom, paranojom, međusobnim sumnjičenjima. U takvoj atmosferi krenuli smo u
„Oluju„. Kad je ta
vojno-redarstvena akcija otpočela, naša je brigada dobila zadatke pokrivanja
pravaca: Slana – Pecka (1. bojna), Sunja – Petrinja (2. bojna), i Slana – Marinovići
(3. bojna). Odmah na početku uočio sam da je najveći dio od petstotinjak
etnički sumnjivih pripadnika brigade koncentriran u 2. bojni. Kasnije smo
saznali da je od dvjestotinjak u „Oluji“
nestalih „Gromova“ najveći broj bio upravo iz ove „nacionalno
sumnjive“ grupacije… Kako je netko mogao „nestati“ kad brigada
prilikom nadiranja nije nailazila gotovo ni na kakav otpor? Ali, to je sad
druga priča. Bio sam stacioniran u 3. bojni. Na samom početku „Oluje“ pozvao me moj zapovjednik
Franc Slako, i rekao da je formirao jednu specijalnu grupu od 15 ljudi izvan
svih formacija, jer nema povjerenja u pripadnike minobacačke bitnice u svojoj
jedinici. Dao nam je četiri minobacača da artiljerijski podržavamo njegovu
bojnu tijekom napredovanja. Dao nam je i dvije neispravne motorole. Uočio sam,
da je većina pripadnika ove naše „specijalne grupe“ sastavljena od
ljudi koji su prethodno apostrofirani kao „nacionalno nepouzdani“:
zapovjednik Zlatko Dujmić, Srbin Stipica Puškarić koji je 1991. godine
promijenio ime i prezime, Dragan Matić, Darko Rukalo, Dražen Pikanac kojem je
majka Srpkinja… Kad smo izlazili iz vojarne uočili smo da je u našoj
motoriziranoj koloni išlo i 35 do 40 kamiona-hladnjača. Tada nam je to bilo
čudno, ali se kasnije objasnilo čemu su ove hladnjače služile.
Tko je naredio:
„Pucaj?!“
„Oluja“
je počela paljbom našeg dalekometnog i kratkometnog topništva po Petrinji. Vrlo
brzo sam ustanovio da mi ni jedna veza ne radi. Dobili smo usmeno naređenje da
bez ikakvog navođenja tučemo u pravcu groblja u Marinovićima. Ispalili smo
15-ak granata kalibra 82 mm. Oko 14 sati sam otišao kamionom u zapovjedništvo,
kako bih uspostavio vezu. Na izlasku iz Slane, 100-200 metara, susreo sam
vojno-putničko vozilo „Defender“ na kojem je bio relej koji je nama
pravio radio-smetnje. Kako tu nije bilo nikakve neprijateljske vojske, shvatio
sam da prave radio-smetnje rasutim grupama „nacionalno nepouzdanih
Gromova“, kako ne bismo čuli što se dešava prilikom probijanja
neprijateljskih linija.
Prve noći „Oluje“
prenoćili smo u Graberju, a drugog dana krenuli prema Donjoj Bačugi.
Neprijateljska vojska je već bila razbijena. Ono što je od nje ostalo povuklo
se i koncentriralo na Zrin gori. Tijekom prijepodneva prošli smo Bačugu, i
krenuli prema prijevoju Vratnik. Kada smo prošli Januze, da bismo zauzeli
glavne pravce, kolona se uputila prema Dvoru na Uni. Neposredno nakon izlaska
iz Januza, oko 12 sati, naišli smo na veliku grupu srpskih civila koji su nam
zašli iza leđa. Bili su na 150 – 200 metara od nas, i lagano se kretali prema
nama. U grupi je bilo najmanje 500 ljudi. Vjerojatno ih je bilo više, ali u
svakom slučaju nije ih bilo manje od 500. Među njima je bilo dosta žena, a
mogli smo jasno vidjeti starce i djecu. Naša je kolona malo usporila, ali nas
je u taj čas sustigao žuti kamiončić, i zaustavio cijelu kolonu. Iz njega je
izašao meni nepoznati časnik u odori Hrvatske vojske, i izbacio na cestu mrtvo
tijelo satnika Hrge iz 1. bojne, koji je također bio među onim „nacionalno
nepouzdanim Gromovima“. Počeo je nad njegovim tijelom vikati kako su
„Hrgu prije par minuta ubili ovi isti srpski civili u blizini“, te da
je „konačno došlo vrijeme da im se možemo osvetiti i za satnika Hrgu, ali
i za sve one koje smo izgubili tijekom rata“.
Kad sam prišao bliže, vidio sam da je Hrgino tijelo već
ukočeno, da mu je koža posivjela i da je gotovo crna, iz čega mi je bilo sasvim
jasno kako je mrtav već duže vrijeme, vjerojatno od prethodnog dana, te da je
riječ o vještoj inscenaciji. Civili su nam se počeli približavati. Naime, u
međuvremenu su iza tih civila naišla još neka vojna vozila, pa pretpostavljam
da su ih oni natjerali u našem pravcu. Vjerujte, bilo mi ih je strašno gledati.
Vidio sam da im se sprema likvidacija, a nisam mogao ništa učiniti.
Između 1. i 3. bojne „Gromova“ bio je razmak par
stotina metara, a civili su u nedoumici stajali na livadi pokraj ceste, 100 do
150 metara udaljeni od nas. Netko je jakim glasom naredio „Pucaj!“
Tada su obje bojne otvorile unakrsnu vatru iz svih raspoloživih oružja po
okupljenoj grupi civila. Ne znam tko je izdao naređenje. Vojnici su se bojali
ne pucati jer bi i u tom slučaju i oni pali pod sumnju, ali vjerujem da je
veliki dio njih pucao u zrak ili mimo njih. Vidio sam da su pucala sva četiri
tenka 1. i sva četiri tenka 3. bojne, pucalo se iz pušaka, otvorena je rafalna
paljba iz puškomitraljeza…
Moja grupa nije stigla pucati, jer sam se upravo u tom
trenutku vraćao do Dujmića, da pripremim elemente za gađanje. Kad sam stigao do
svoje bitnice, sve je već bilo gotovo. Leševi civila bili su razbacani po
polju, neki su se micali, drugi jaukali. Nekoliko je njih uspjelo pobjeći u
obližnju šumu, pa su se za njima sjurili vojnici. Ne znam, da li je na kraju
netko od te grupe uspio pobjeći i preživjeti. Cijela ova stravična scena
trajala je dvadesetak minuta. U meni se kasnije probudio strah, jer sam saznao
da je u dosjeu SIS-a upisano kako je po ovim civilima pucala moja grupa, pa ako
bi kada došlo do kakvog suđenja mogli bi kazati: „Zločin nad Srbima su
učinili srpski pripadnici Gromova.“
Gdje su nestali
leševi?
Predvečer tog dana, između 19 i 20 sati, pozvali su me da
sa svojom grupom dođem u zapovjedništvo. Brigada je već prošla Radanoviće i
kretala se prema šumi Maji. kad smo naišli cestom do mjesta masakra, vidjeli
smo na cesti poredano oko devedesetak leševa civila. Posebno me je potreslo kad
sam među pobijenima uočio četvero – petero djece. Ostalo su, uglavnom, bile
žene i starci. Pokraj leševa je stajao zapovjednik satnije Josip Jančić. On nam
je „objašnjavao“ kako su to naše, hrvatske civilne žrtve. Valjda nije
znao da smo sve to gledali, da smo prisustvovali pokolju? Međutim, svi ostali
leševi, a bilo ih je najmanje pet stotina, nestali su. Naprosto, nigdje ih nije
bilo. U širokom krugu 100 – 150 metara oko mjesta likvidacije, pa do ceste, sve
je bilo prepuno krvi. Trava je bila krvava. Urezala mi se ta scena duboko u
svijest. Ali, gdje su nestali ostali leševi?
Poslije smo došli do zaključka da su ih morali odvesti
kamioni-hladnjače, koji su dan ranije izašli s nama u koloni iz vojarne.
Siguran sam, da vozači tih hladnjača znaju gdje su leševi ostalih civila. Među
bojovnicima se spekuliralo, kako su ih odvezli negdje daleko od bilo kakve zone
vojnog djelovanja, vjerojatno u Zagorje Ali, to su spekulacije. Čuli smo i za
još jednu masovnu likvidaciju kod Žirovca, no ja tome nisam prisustvovao i
nemam nikakvih konkretnih dokaza. Ali, gdje je nestalo više od 400 leševa iz
Januza?
Nisam sa tim sjećanjima mogao nastaviti mirno živjeti.
Bojao sam se za život. Znao sam što su sve ti ljudi u stanju napraviti. Otišao
sam u inozemstvo, i posjetio nekoliko zapadnih konzulata. Rekao sam im:
„Vi imate satelite, razne službe, znate sve o nama. Kako možete tvrditi da
tijekom „Oluje“ nije bilo
masovnih ubojstava, kad smo mi na jednom mjestu prisustvovali likvidaciji više
stotina srpskih civila, i kad to možemo dokazati? Nema tog političkog interesa
u ime kojeg bi se tako nešto smjelo zataškati.“
Ništa mi nisu odgovorili. Šutjeli su, slijegali ramenima.
Monotoni glas T. M. je utihnuo, ugasio se. U starinsku
secesijsku sobu prodirali su izvana zvukovi velegrada. Minutu, dvije, gledali
smo tupo pred sebe. Šutjeli smo. Vidjeti: Boris Pavić, Ivan Klobučar, Zločin i
šutnja, Identitet, broj 51 juni 2001.
Opet imamo legalnu državu iza koje postoji u ovom slučaju megazločin neprocesuiran
s morbidnim brutalitetima a prešućen i sakriven.
Ovaj slučaj me je sablaznio, jer njegov broj žrtava iznosi
skoro dva puta koliko zbroj ubijenih u Škabrnji i Ovčari zajedno. Dok se ovim
svake godine kondolira sa pontifikalno-koncelebralnim misama, govorima,
muzikom, vijencima, svim počastima koja dolikuje nevinoj žrtivi, i moja im
vječna sućut, jer nevini vape za sućuti i za pravdom jer nisu mogli ni goli
život spasiti. Međutim, za ove se žrtve ne zna, ni mrtve gdje su završili, da
li u nekim jamama, jarugama, kavernama, seoskim bunarima, udaljenim grobljima
ili Siemens-Martinovim pećima Sisačke željezare. Iz morbidne ispovijesti sve bi
se lako moglo doznati samo kad bi se htjelo, ali ovdje je čuvena sintagma u
funkciji „mrtav Srbin najbolji Srbin“. Tu me sablaznila da se referiram na
Krležu, hrvatska „grobljanska kultura“. Naravno, za drugog i drugačijeg.
Nažalost, ratu se i dalje tepa, oslobodilački, časni, domovinski,
čist ko suza itd. Čak se novooslobođeno područje od ljudi zove cinično
„Područje od posebne skrbi“. Avaj! Tu je državni cinizam postigao svoj vrhunac
osvete jer jedna trećina teritorija zjapi prazna i ne samo da nema održivog
razvoja nego je gotovo cjelokupna populacija na tim prostorima teret društva, a
značajni resursi zjape bez upotrebe. A nigdje zločinca. Ali poznato je:
naručilac ne progoni izvršitelja. Kako priroda ne trpi prazno zločin se uvećava
(degradacija prostora čini svoje denudacije, korov, vododerine i druga kalanja
itd). Dakle, Tuđmanova falanga riskirala je demografski slom populacije,
žrtvujući skoro 8% stanovništva, iako država uopće nije bila upitna. Na drugoj
strani sama je opravdala svoj povijesni zločin pogrešnom metodologijom izvođenja legitimiteta integracije prostora
brutalitetima izvođenja ratom plemenske odmazde koji dokida svaki legitimitet.
To je mogla prije svega mirnije s malo ili nimalo žrtava. Ponavljam, to je bila zaštićena zona OUN i svjetska
zajednica nije nevina. Dapače, duboko umiješana! To je uostalom dokazano mirnom
reintegracijom istočnog dijela Slavonije – da se može drukčije… Zato su danas
Zapadna i Istočna Slavonija kao dva svijeta. Međutim, u Zapadnoj Slavoniji neki
Hrvati su za vrijeme “Bljeska“ kao generalne
probe obračuna sa srpskom populacijom dosegla svoju praktičnu strategiju. U ime
države uništenje srpskog korpusa. Nepotrebno su masakrirali jedan dio
stanovništva, a druge protjerali. Bio sam među 500 integratora humanitaraca, i
jedan mi se ranjeni izbjeglica požalio: „U Savu je nas nekoliko stotina skočila
i zaplivalo, a samo sam ja isplivao, ali sam u plivanju najviše ronio“. Sam
ministar oružanih snaga Šušak je rekao da je bilo preko 1.000 ranjenih, uz
urnebesni aplauz sa ustajanjem u Saboru ali nigda, nigdje nisu nađeni ti
ranjeni. Niti u jednoj bolnici.
Zatvorili su u jednom trenutku ratište kod naselja Nova
Varoš i tri dana prali tragove, sve je to prošlo nekažnjeno. Da ilustriram
jedan posebni tragizam. Odlukom saborskog zastupnika i jednog od glavnih
pregovarača časnika izdat je nalog za 26 slavonskih sela da se isele. Sva su naselja
najprije temeljito opljačkana sa svim dobrima, ubijeno je oko 50-tak
ljudi i danas je to klasična pustoš, bez ikakvog osnova za održivi razvoj. Puno
puta sam se pitao koji je to interes, korist i potreba nagnalo hrvatsku državu
da kod očitog demografskog sloma tako se vandalski odnosi prema stanovništvu,
pripadnicima ljudskog roda, kršćanskog svjetonazora, stoljetno prisutnog ovdje
i nemam odgovora osim brutalne neofašističke odmazde.
Prema tome, možemo mi sebi laskati što god hoćemo kako smo
uzvišena zajednica, „regionalna sila“, lider u regiji, kako smo dio Evrope,
iako Evropa još uvijek ovdje ne stanuje, vraćamo se kući, (ne)djela nas
demantiraju. Ovdje se pridružujem Andriću „nikoga ne mrzim osim one koji druge
mrze“. Mi smo sami sebi došli glave bez stida i kajanja. Osim toga zatrovali smo prostor mržnjom prema drugom i
drugačijem, ali i među sobom, jer političke protivnike tretiramo kao klasne
neprijatelje. Živimo u kompletnom anarhoidnom bezumlju kaosa bez ikakvih
koncepata. Uostalom ne možemo da se hranimo iz vlastitih resursa. Razlika između
onih na vrhu i onih na dnu nikada veća. Demografsko stablo nam je u rasulu,
ubrzano starimo, brakovi se raspadaju, mlađe generacije su u beznađu, vire
preko granice. Kada Hrvatska uđe u Evropu, čemu se radujem, izgubit će
najprofitabilnije kadrove, a već danas deficitarne – dnevno ćemo gubiti (medicinske
sestre, kirurge profesore, kibernetičare, laborante biologe, pravnike, a nigdje
na pomolu koncepta obnove demografskog korpusa.
Nismo bili u stanju na vrijeme dovršiti strateški projekat popisa
stanovništva čiji su rezultati suma sveukupnog poraza. Da ne lamentiram,
povijesne činjenice Oluje nitko ne
može izmijeniti. One su se dogodile i žrtve svaki rat ocjenjuju. One nisu samo
optužujuće nego nose u sebi jednu od najvećih opasnosti, razvoj i osnovu da
prognani započnu brutalni terorizam, Ako
do njega dođe, a očito će doći jer na
povijesni zločin ne tražimo povijesni odgovor, on će biti sofisticiran jer su
naše socijalne strukture rasle na zapadnim industrijskim licencijama. Naš je
mentalitet izvan građanskih rezona. Nismo imali građanske revolucije ali smo
zato u životu jedne generacije imali dva krvava građanska rata. Osvetu na
žalost slutim! Dovoljno je navesti činjenicu da je samo Zagreb imao 11% industrijskih
potencijala cijele Jugoslavije a danas
u Zagrebu mikroskopom ne možeš naći proporcionalno zaposlenih Srba a bili su
prisutni u svim industrijskim pogonima, a kako je tek u provinciji? Avaj „Ubij
Srbina!“ Samo u Srbiji živi preko 50.000
onih kojima je oteta penzija i preko 40.000 onih kojima je oteto stanarsko
pravo. Prisustvovao sam činu gdje djed unuka zaklinje na osvetu. Sva nam usmena
i pisana kultura vrvi od osvete. Današnja centralizacija u teritorijalno-političkoj
podjeli i odvojena ekonomija od socijalne politike ništa ne obećava. Na
socijalnu državu se puca iz svih oružja. Mi živimo kulturu smrti kao najveći
doseg uzašašća duha. Obraćamo se jedni prema drugima i drugačijem „kulturom
niskog broja.“ Svoje žrtve uvećavamo, a tuđe umanjujemo ili potpuno
zanemarujemo. Svi smo zahvaćeni amnezijom do umobolnosti kada treba da
svjedočimo o nedjelima a tek kako lažemo kao ministar unutrašnjih poslova da je
za Medački džep doznao iz novina. To je antiljudsko stanje duha. Mi od žrtve tražimo da takse državi plaća za
ubijene srodnike. Od srpskih
predstavnika da slave beščašće Pirove pobjede. To ne može podnijeti 21.
stoljeće, jer sve se zna, a naročito za ovakve male narode i prostore gdje se sve zna što je tko kome
učinio. Država koja izdiže svoj život iznad života čovjeka i građanina nema
nikakve perspektive, ma u kakve saveze ulazila. Zaboravlja se rimska poslovica;
„Gdje mi dobro, tu mi domovina“. Međutim, kod nas se domoljublje izdiže iznad
svakog rodoljublja. To u modernoj povijesti i građanskim vrijednostima ne može
da prođe.
Na samom kraju ovaj je narod za čuđenje kada pristaje na
organiziranu kulturu laži o sebi. Da u
ratu „ne može činiti zločina“. Što znači da su njegovi ratnici “nadljudi“ da je
i Bog postao „Hrvatina“ a Majka Božja „Kraljica Hrvata“ s dugom himnom koju
frenetično pjevaju zborno. Da im se pojavila Gospa i najzad Isus. Zatim, da je
njihova “vjera u Hrvata“ i katolički
odgoj nadprofesija. Iako nema zločina i torture koju nad drugim i
drugačijim nisu prakticirali uvjerava ih se da zločine nisu činili a plivaju u zločinu i zločincima među sobom.
Međutim, notorne zločince su u ratu tako hvalili, nagrađivali, činove im
prišivali, tuđa dobra im poklanjali da
su se osilili pa su dobra vlastitog naroda otimali i to ozakonili tzv.
pretvorbom, čitaj organiziranom pljačkom. Međutim, ti isti falangisti dok su domoljubljem državu do divinizacije
slavili istovremeno su je krali, pljačkali, varali, a jedan premijer “lagao je
državu i svijetu na pet jezika.“ Ratne rentijere pretvorili su u kastu
nedodirljivih i privilegiranih sa cijelom srodstvenom linijom. Sada su
zahvaćeni pobjedonostvom da je na to antologijski svjedok bezumlja ratnih
zločina Viktor Ivančić, u srpskim Novostima
nadahnutim cinizmom zavapio u podugom eseju „ubrizgajte mi u vene te kolektivne
laži… lobotomijom mozgova prepravite stvarnost ….. urličite svim
….. decibelima zvonjavom svih crkava….. sirenama svih tvornica i famfara
muzičkih zborova vratite devedesete, stvarnost nećete preokrenuti! Rekoh kada
sam to pročitao: “Evo čovjeka!“
Međutim, u ovoj zemlji nitko se ne raduje životu. Ne mogu
naći čovjeka od formata da „klikne“. Odustanimo od glorifikacije Pirove pobjede
svi smo poraženi! Jer to okrutna stvarnost potvrđuje posvuda oko nas. Ne samo
da nema političara i državnika, nego nema intelektualca, akademika, profesora
biskupa, pravnika, filozofa, etičara, povjesničara, učenog kršćanina, književnika,
pjesnika, moraliste itd, itd. A od kuda da ih bude kada su građanski rat
pripremali i opsluživali ga, u njemu bili žrtve i zločinci. Izdali su sebe, profesije,
zvanja, očekivane uloge i narod. Avaj jadnika! Osim rijetko posijanih i
nemoćnih pojedinaca. Sve je politika konzumirala….“Nikog nema!“ da tu istinu
kaže i ostane živ. Organizirana laž nadvladala evidentnu istinu. Avaj! po
tisući put avaj. Nalazimo se u stanju
duha čuvene dosjetke Diogena s upaljenom svijećom na trgu usred bijela dana s
pokličem: “Tražim čovjeka?!“
[1] Dokumentacija o ovom istraživanju nalazi se u mojoj osobnoj arhivi
(napom. autora).