1.1. Rezime (bijedna bilanca)

Da zaključimo, niti jedan projekat novonastalih država iz Jugoslavije nije uspio.

Naprotiv, tri su područja pod protektoratom: BiH, Kosovo i Makedonija. Ostala četiri su
na posmatranju kao psihijatrijski slučajevi. Republika Slovenija je ušla u Evropu, ali se
urušava do bankrota. Republika Hrvatska je pred ulaskom, ali je pod posmatranjem zbog
pravnih i mnogih drugih problema, također pred bankrotom. Crna Gora započinje proces
pregovora, ali ne zna što će od sebe, nego se proglasila ekološkom državom, a ni
elementarne pretpostavke nije napravila. A Srbija je na čekanju – Godoa. I dalje se nastavlja da se ništa na ovim prostorima ne događa bez trećeg. Sada je to Brisel i liberalna Evropska unija. Postajemo, dobrovoljno pod moraš, kolonija. Svi su prostori  opterećeni militantnim antikomunizmom, kojeg nigdje nije bilo. Traže lustraciju protivnika ovog bezumlja, nakon jednoumlja. Niti jedna država nema jasno razgraničenje sa svojim susjedima. Svi prema svima imaju sukcesijske pretenzije naslijeđa Jugoslavije, i to sa stanovišta imovine, pravnih ujdurmi kao i brojni pojedinačni privredni i organizacijski potraživači. Mnoge institucije koje su bile zajedničke ne mogu se podijeliti kao zavađena braća.

Kako je državljanstvo u SFRJ bilo ranije republičko, to se u toj domeni dogodilo čudo „drugom i drugačijem“, tj. nacionalnim manjinama su redom oduzeta državljanska prava, i postali su manje ljudi. Bačeni su u košmar egzistencijalnog beznađa. Njihova drama, pa i tragedija je postala ozbiljan problem za stvaranje osnove dokumenata identiteta, zapošljavanja, liječenja, školovanja itd. Država je terorom svojih zakona bezakonito lišila ljude prava na identitet, a nisu uspjeli stvoriti ni apatridne dokumente. Taj očaj pritišće drugog. Nastala je nova socijalna kategorija izbjeglica, kao prijeteći eksploziv, jer novonastale države izgona i države prijema sporazumijevaju se na štetu žrtava i time proizvode osnove za novonastajući terorizam koji samo što nije počeo.

Komunikacije telefonske, zračne, putne, željezničke su minorne. Trgovina međusobna je reducirana. Migratorni tokovi su zaustavljeni.

Korupcija, klijentelizam, nepotizam, povezanost vrhova vlasti sa mafijom su stvorili užasavajuće kanale materijalnog poderivanja življenja. Ekonomija razvoja odvojila je socijalnu politiku kao zaseban faktor prostom logikom uništavanja elemenata socijalne solidarnosti.

Države terorom zakona uništavaju društvo nemilice. Šanse mlađih naraštaja su neizvjesne, sve su pred demografskim slomom. Stanovništvo ubrzano stari. Brakovi se uvećano odgađaju zbog neizvjesnosti ili raspadaju. Obrazovani bježe svugdje gdje mogu, a kad uđu u Evropu, neki od njih, onda ostaju bez strateških konjunkturnih kadrova. Postali smo poznati po tzv. Balkanskoj ruti proliferacije droga, kao prijetnja Evropi, a ne samo ovim prostorima. Takozvanom pretvorbom društvenog vlasništva u privatno, doveli smo do apsurda, da nikad na ovim prostorima nije bila takva razlika između onih na vrhu i onih na dnu. To već ima biološke posljedice. Posebno na ranjive skupine. Prema tzv. degresivnoj skali mortaliteta najproduktivnije generacije zbog oduzimanja minulog rada i redukcije tekućih primanja umiru i do tri godine ranije. Siromaštvo raste geometrijskom progresijom. Treći stalež je uništen, deindustrijalizacija se dovršava, nezaposlenost raste i oni koji imaju formalno obrazovanje teško se zapošljavaju. Nijedan sektor nije profitabilan. Uostalom, ni jedna od novonastalih država ne može da prehranjuje stanovništvo iz svojih resursa, čak ni one koje imaju velike subvencije za proizvodnju hrane. Izvoz ili uvoz, jedan drugi potiru. Ni jedna od ovih zemalja nema ni monetarnu suverenost vlasti. To beznađe stvorilo je apatiju i širenje brojnih oblika socijalnih tenzija i patologija. Prema tome, sve govori da koncept države, kakav su zamišljali integralni nacionalisti, postao je koban, za mnoge.

Falsifikacija vlastite povijesti ide organizirano sa vječitim prokazivanjem drugih i drugačijih, susjeda, komunizma i sl. Najbanalniji.povodi političara nastalih na valu rata, povod su za nova sučeljavanja. To sveukupno beznađe još više usložnjava. Država je postala sama sebi svrha, ili osnovno sredstvo za uništavanje vlastitog društva. Samoskrivljena nezrelost elita vlasti razara vlastito društvo negativnom kadrovskom selekcijom. Dominira malograđanski mentalitet skorojevića. Iako su ovo laičke države crkve se kao najkonzervativniji dio društva upliću u sve. Drži se kulta pagoda – što je siromašniji crkva je bogatija i veća. U nekima su crkve najveći investitori i građevinari. Nekima su vraćeni i feudalni posjedi. Kao zaključno da ilustriram: pred početak bratoubilačkog rata Jugoslavija je bila dužna devetnaest milijardi dolara. Međutim, zbroj dugova svih novonastalih država danas iznosi oko 210 milijardi eura. Time su opterećene i naredne generacije. Prema tome, zločini građanskog rata devedesetih godina dvadesetog stoljeća sa svojim raznim posljedicama zasigurno će se prevaliti duboko u dvadeset drugo stoljeće. Dakle, kako vidite riječ je o povijesnom zločinu.