HRVATSKA NA TEKOVINAMA NDH (2)

Upotrebu fašističkih pozdrava i pozive na gaženje prava manjina u Hrvatskoj kritikuje tek skromna manjina medijskih poslenika

TUMAČENjE USTAŠKOG POZDRAVA ZA “USTAŠKE JUNAKE”

I sad kad su se toliki političari, sportisti i priličan deo intelektualne elite podigli na noge ne samo zato da bi poništili mnjenja poput ovog koje je objavio politički portal Objektiv, nego da prvenstveno ubede javnost u nepravdu počinjenu Šimuniću i Hrvatskoj, isprečilo se pitanje – kako to najefikasnije postići? Onda su se dosetili objašnjenja “starodavnih” korena pozdrava koji je skandiran usred hrvatske prestonice, ali je uprkos tome nad Maksimirom ostalo da visi pitanje: ko je u pravu? Šta je tu istina, a šta obmana?

Nema tu naročite tajne, tvrdi novinar Vanja Deželić u tekstu Za zaboravne: Hrvatski branik: Tumačenje Ustaškog pozdrava za Ustaške junake, koji je objavila Politika plus. Za “zaboravne” i u istoriju “neupućene” portalPolitika plus je reprintao tekst iz broja 46. Hrvatskog branika, proustaškog glasila koje je “Poglavnika uspoređivalo sa kraljem Tomislavom i banom Jelačićem”.

Autor putovanja u mračnu prošlost Vanja Deželić podseća da “za ‘Hrvatski branik’ nema dvojbe – na stadionima popularni poklič svakako je ustaški”. Nedeljnik Hrvatski branik je bio zadužen za propagandu, pa je u cilju pridobijanja što više mladih 15. novembra 1941. godine objavio i podlistak Naš rad, namenjen edukaciji ustaške mladeži. Na trećoj stranici, nazvanoj Tjednik ustaške mladeži, objavljen je tekst pod naslovomTumačenje Ustaškog pozdrava za Ustaške junake. U tom priručniku za ustaše-šegrte, stoji i detaljno objašnjenje zašto je “Za dom spremni” izvorno ustaški pozdrav i šta tačno znači. Tu se ne pominju ni Zrinski, ni opere, ni ban Jelačić kao potencijalni koautori te kovanice. Politika plus je na svom sajtu omogućila čitaocima uvid i u originalnu verziju tumačenja ustaškog pozdrava. Hrvatski branik se ustašama početnicima obraća ovako: “Dragi ustaški junaci! Svakoga dana, prije svakoga sata u školi, prije i poslije svakoga sastanka, na ulici i kod kuće mi se pozdravljamo s našim lijepim ustaškim pozdravom: Za dom spremni. Taj je pozdrav lijep, pun smisla i sadržaja. Da bismo taj naš pozdrav mogli još više zavoljeti, da bismo ga s razumjevanjem i poštovanjem izgovarali, ja ću vam danas govoriti što znači taj pozdrav i zašto se mi ustaše baš tako pozdravljamo.”

Sledi detaljno objašnjenje da “za dom” predstavlja “lijepu Hrvatsku domovinu”, koja je “krvnim vezama” povezana u “ogromnu obitelj koja se zove narod”. A taj narod ima “svoje velikane”, od kralja Tomislava pa do Poglavnika (Ante Pavelić). Tjednik ustaške mladeži (u sklopu Hrvatskog branika) upozorava mlade ustaše da svakako “nikada nećete čuti pripadnika drugog naroda npr. Srbina, da bi te ljude nazvao svojim i da bi se s njima ponosio”. Priručnik završava pouku o ustaškom pozdravu definicijom pojma “spreman” i pozivom “ustaškim junacima” da izgovaraju “naš pozdrav s poštovanjem, da pokažete da razumijete što on znači” [28]. U potpisu: Logor ustaške mladeži. Na istoj stranici je štampano i prvo predavanje “za Ustaške junake” o dužnostima “đačke mladeži prema sebi i narodu”.

Hrvatski branik je samo jedan od sačuvanih svedočanstava o poreklu pokliča “Za dom spremni”. I Slavko Goldštajn u svojoj knjizi 1941. Godina koja se vraća navodi naređenje ustaškog poglavnika Ante Pavelića koje se završava sa “Za dom spremni!”, a ne sa “Za poglavnika i dom spremni!”, kako to simuliraju novodobni branitelji neoustaštva u Hrvatskoj. [29]

Ukratko, izvorna ustaška literatura ne ostavlja prostora za dilemu da li je “Za dom spremni!” ustaški pozdrav ili ne. U publikaciji Ustaša govori! iz 1941 godine [30] navodi se “poglavnikov” govor pod naslovom Hrvatski seljački narode!, koji je “dan u Glavnom Ustaškom Stanu” 1. maja 1941. godine i koji se završava: “Za dom spremni!” I zbornik govora Ante Pavelića pod naslovom Poglavnik govori dokazuje da su govori ustaškog vođe u NDH završavani sa “Za dom spremni!”.

Pavelić je i svoj poznati govor u centru Zagreba 21. maja 1941. godine okončao rečima: “Braćo Ustaše! U tome smo jedni budimo uvijek Za Dom (Tisuće glasova): Spremni!” [31]

Dakle baš na isti način kako je to izveo Šimunić u Zagrebu, na maksimirskom stadionu.

Pozdrav “Za dom spremni!” su u Hrvatskoj na kraju osudile neke – iako ne baš brojne – javne ličnosti. “U ustaškom simboličkom sustavu ovaj je pozdrav ekvivalentan nacističkom ‘Sieg Heil!‘, pa je dakle povijesno kompromitiran”, napisao je u svom obraćanju javnosti Ivan Zvonimir Čičak u ime Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) povodom Šimunićevog pozdrava “Za dom!” navijačima na Maksimiru. HHO, međutim, “ne želi ulaziti u elaboraciju povijesnog porijekla pokliča ‘Za dom spremni!’, primjerice u 19. stoljeću, budući da to u ovom trenutku nije relevantno za meritum stvari”.

“Nakon incidenta sa Šimunićem na utakmici Hrvatska – Island, na hrvatskoj javnoj sceni javila su se i stara apologetska tumačenja pozdrava ‘Za dom spremni!’. Uglavnom s ciljem odvajanja ovog pozdrava od njegovih fašističkih, odnosno ustaških konotacija. Činjenica je, međutim, da ga je ustaški pokret usvojio i redovito koristio kao stranački znak prepoznavanja, a za trajanja NDH nametnuo ga je i državnoj administraciji i široj javnosti. Nije bitno jesu li ustaše koristile već postojeće ili slične pozdrave, niti je važno što su i drugi pokreti koristili slične formulacije. Ovaj pozdrav povijesno je vezan uz ustaški pokret od samih njegovih početaka. Pavelić ga je koristio već 1932. godine, a vjerojatno i ranije. Ovim pozdravom završavale su i sve javne manifestacije za vrijeme ustaškog režima i nalazio se na svim službenim dokumentima NDH. Upravo zbog povezanosti s Pavelićevom diktaturom i negativnim iskustvom NDH, dio hrvatske emigracije pavelićevskog izvorišta napušta ovaj pozdrav već ranih 50-ih kao politički kompromitantan… Te činjenice morao bi, prije uporabe ovog pozdrava, biti svjestan svaki građanin Republike Hrvatske, pa i svaki Hrvat izvan domovine,” zapisao je izvršni odbor HHO-a. [32] I dodao da “koncentriranje medijske pažnje samo na Josipa Šimunića” jeste “nedostatno, i, u stanovitoj mjeri, površno i pogrešno” jer se poklič “Za dom spremni” čuo ne samo na pomenutoj utakmici na maksimirskom stadionu, nego i na drugim susretima hrvatske fudbalske reprezentacije poslednjih godina “uz gotovo prešutnu, da ne kažemo odobravajuću podršku dobrog dijela hrvatske javnosti”.

Zbog takvog “pozdravljanja” je u Hrvatskoj od 2011. godine naovamo kažnjeno trinaest osoba, iako je “Za dom spremni!” praktikovao radikalno veći broj ljudi, naročito mladih. U 2011. je zabeleženo šest slučajeva pojavljivanja natpisa “Za dom spremni”, u 2012. četiri, a tokom 2013. godine – tri. Među njima je slučaj porodične kuće u Šibeniku koja je jula 2012. godine osvanula “okićena” natpisima “Ustaški dom (imena i prezimena članova domaćinstva), za dom spremni!” Policija je protiv glave porodice “ustaškog doma” podnela prijavu za prekršaj protiv javnog reda i mira.

Novinarka zagrebačkog Večernjeg lista Ivanka Toma imala je veliku dozu simpatija za sve osuđene: “Izvikivanje ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ u Hrvatskoj nije iznimna pojava, ali nije ni osobito učestalo. Iz konkretnih slučajeva zabilježenih u policijskoj praksi vidljivo je da su posrijedi trenutačni, emotivni istupi pojedinaca (bilo da je riječ o emocijama koje prati proslava Oluje, kakav sportski susret ili alkohol) koji se u pravilu prekršajno sankcioniraju.” [33]

Za Večernji list nije sporno ni to što je uprkos jasnim zakonskim odredbama sud u Kninu nedavno presudio da nema osnova da procesuira Zagrepčanina koji je na proslavi Oluje 2011. godine paradirao sa majicom na kojoj je bio natpis “Za dom spremni”. Prijavljen je za prekršaj po paragrafima Zakona o javnom okupljanju, ali ga je kninski Prekršajni sud oslobodio uz obrazloženje da tekst “Za dom spremni” ne predstavlja oblik mržnje, jer je to “pozdrav poznat kroz dugu hrvatsku povijest”.

Hrvatski helsinški odbor takvu presudu smatra sramnom: “Odbor smatra da je ova presuda zapravo odraz šireg stanja u društvu. Kako je moguće da bilo koji sud u Hrvatskoj donese drugačiju presudu kada cijelo društvo, sve institucije vlasti ne samo da toleriraju masovno skandiranje ‘Za dom spremni’ na sportskim natjecanjima, pogotovo nogometnim utakmicama, nego se od toga ne nastoje barem riječima i đelom ograditi.” HHO je javnost pozvao da se kloni reminiscencija na Pavelićevu NDH, jer ustaški pozdrav “Za dom spremni” nije ništa drugo nego “hrvatska inačica pozdrava ‘Sieg Heil‘, a njeno korištenje je manifestacija fašizma”. [34]

Na portalu Politika plus se tim povodom javio i sociolog Žarko Puhovski: “Ta presuda je neodgovoran postupak suda i protiv sutkinje bi trebao biti proveden stegovni postupak. Taj pozdrav potiče iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, a uzvikivali su ga ustaše. Nema to veze sa starim hrvatskim pozdravom koji vuče korijene iz vremena Šubića i Zrinskog. Primjerice, u Njemačkoj je zabranjen pozdrav ‘heil‘, iako znači dobro zdravlje. No, budući da ga se dovodi u kontekst s Hitlerom – zabranjen je. Baš kao i dizanje desne ruke prilikom pozdrava ‘ave’ u Italiji zato što se to smatra fašističkim pozdravom. Svi ti pozdravi se ne smiju interpretirati na drugi način.” [35]

Kad se sve sabere, iz reakcija na sajtovima hrvatskih medija, ubedljivo je pobedilo uverenje da nema ničeg problematičnog u reinkarnaciji ustaškog pozdrava “Za dom!” – jer je to “starohrvatski a ne ustaški pozdrav”. Sociolog Slaven Letica, nekada lični savetnik hrvatskog predsednika Franje Tuđmana (1990-1991), izjavio je u osvrtu na izvikanu “kninsku presudu” da ona “nije loša kao presedan jer potiče na slobodu izražavanja i govora, kako i propisuje 38. članak Ustava”. Pravdajući odbranu “Za dom spremni” potrebom po zaštiti slobode govora, Letica se mlako “ogradio” od ustaškog pozdrava rečima da on sam o njemu misli “sve najgore”. A onda je poentirao tvrdnjom da je “sloboda govora i izražavanja dobra vijest za svaku demokratsku zemlju”. [36]

VELIČANjE USTAŠTVA U HRVATSKOJ: DUGOTRAJNA BOLEST IZ MRAČNE PROŠLOSTI

U javnosti sve očitije i sve manje skrivano veličanje ustaštva, koje prate i sve otvoreniji ataci na prava Srba koji žive u Hrvatskoj, imaju zajedničku crtu – to je mržnja prema manjinama, rečju, netrpeljivost prema onome što nije “hrvatsko”. Neki od simptoma za nastanak takvog stanja u hrvatskom društvu su analizirani i u samoj Hrvatskoj. Masovno skandiranje ustaškog pozdrava pred očima sveta posle fudbalske utakmice Hrvatska – Island, bilo je uzrok sednice saborskog Odbora za nacionalne manjine i ljudska prava. Poslanici su se složili da je čin reprezentativca Josipa Šimunića “posljedica šireg fenomena” i da “je hrvatsko društvo bolesno”. Na sednici se čulo i upozorenje da je ođek ustaških pozdrava “neizostavni dekor domaćih stadiona, oko kojeg se malo tko uzbuđuje”. Predsednik Odbora za nacionalne manjine i ljudska prava u hrvatskom parlamentu (Sabor) Furio Radin je podsetio prisutne da Šimunićev potez nije usamljen niti izdvojen incident.

“To je samo posljednji čin jednog fenomena koji kod nas traje mnogo godina i zbog kojeg smo mi do sada platili oko milijun eura kazni”, rekao je Radin. Sankcionisanje krivaca zbog izražavanja netrpeljivosti zatražio je u ime Saveta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer. “Postalo je apsolutno društveno prihvatljivo da se ruše ćirilične table, da se po Zagrebu dijele plakati ‘srpsko porodično stablo’ koji prikazuje ljude obješene na drvo. Polako smo došli do ‘Za dom spremni’ i sve će to postati normalno”, negodovao je Tolnauer. Sve masovnije javno veličanja ustaštva u društvu koje je nastalo na temeljima antifašizma, uznemirilo je Nedžada Hodžića, saborskog zastupnika bošnjačke manjine. On je postavio “dijagnozu” hrvatskom društvu: “Ovo društvo je, po mom dubokom uvjerenju, poprilično bolesno od opake bolesti. Ovo društvo treba terapiju, a ona će vjerojatno trajati dugi niz godina.” [37]

Sednici saborskog Odbora za nacionalne manjine i ljudska prava prisustvovali su i predstavnici Hrvatskog nogometnog saveza, Hrvatskog olimpijskog odbora i Hrvatske radio televizije (HRT). Svi su, odreda, izrazili mišljenje da je skandiranje ustaških pozdrava neprihvatljivo. Ali niko od njih, kako je javio portal index.hr, nije iskoristio priliku da “za godine nečinjenja koje je dovelo do uobičajenog dekora na sportskim terenima i tribinama – preuzme odgovornost”.

Svi pobrojani incidenti koji su u Hrvatskoj eskalirali poslednjih meseci, posledica su i velike podrška javnosti koja ima razumevanja i štiti one koji javno pokazuju simpatije prema tekovinama ustaške NDH. Takvo stanje nije moguće razumeti izvan istorijskog konteksta hrvatskog osamostaljenja. Nova hrvatska vlast, pre svega početkom 90-tih godina prošlog veka vladajuća HDZ na čelu sa Franjom Tuđmanom, našla je snažno uporište u hrvatskoj emigraciji koja je decenijama posle Drugog svetskog rata idealizovala NDH i svom podmlatku prikazivala tu tvorevinu u pozitivnom svetlu. Predsednik HDZ Franjo Tuđman je već na Prvom općem saboru HDZ 25. februara 1990. godine rekao: „Nezavisna država Hrvatska nije bila samo puka ‘kvislinška tvorevina’ i ‘fašistički zločin’, već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom i spoznaja međunarodnih čimbenika. Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir Osovinskih sila, već je bila posljedica određenih povijesnih okolnosti”.

Tuđmanovo vađenje NDH sa đubrišta istorije ponukalo je tadašnjeg predsednika Centralnog komiteta saveza komunista Hrvatske (CK SKH) Ivicu Račana da HDZ nazove „strankom opasnih namjera”, jer ona „zaziva avet NDH”. Račanov napor da ukaže na neprihvatljivost vaskrsavanja tekovina NDH – nije pao na plodna tla; veći deo hrvatske javnosti, bar ako je suditi prema velikoj podršci koju je dugo godina uživala HDZ, nije odbacio Tuđmanove reči niti je prepoznao išta loše u njegovoj ideologiji. [38] Za književnika i izdavača Slavka Goldštajna je, s druge strane, “ustaški režim bio neuspjeli privid pravne države, loše organizirana kombinacija drakonskog legaliteta i divljeg kaosa”. Goldštajn se nije složio sa Tuđmanovom procenom NDH kao “izraza težnji hrvatskog naroda”.

“Iz razumljivih razloga u povijesnom sjećanju srpskog naroda ustaška NDH nikada nije bila i nikada neće biti ništa drugo nego fašistički zločin, klaonica Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini,” podsetio je Goldštajn. [39]

Hrvatska nikada nije istražila gde odnosno kod koga su u NDH završili zlato i dragocenosti opljačkani tokom progona i pogroma Srba i Jevreja. [40] Sudbina svojine progonjenih Srba i Jevreja nije utvrđena niti je neko to pitanje uspeo da nametne hrvatskim vlastima posle 1991. godine. A upravo tih godina je prvi hrvatski predsednik Franjo Tuđman intenzivno radio na projektu revitalizacije, tolerisanja i veličanja ustaštva u današnjoj Hrvatskoj. Suzan Vudvard (Susan Woodward) je u knjizi Balkanska tragedija tako došla do zaključka da je “revizionistička istorija hrvatskog voditelja Franje Tuđmana u vezi genocida sprovedenog nad Srbima, Jevrejima i Romima u vreme Nezavisne države Hrvatske u periodu 1941–1945, postala politički opasna u momentu kada je izbor Tuđmana za predsednika finansijski podržan u najvećem delu od strane desničarskih emigranata iz tog vremana, koji su sa sobom doneli državne simbole, kao i kada su uvedeni posebni porezi za Srbe koji su imali vikendice u Hrvatskoj (ali ne i za druga lica iz nekih drugih republika)”. [41]

Tuđmanov plan da se oda počast žrtvama ustaškog terora u Jasenovcu, a ujedno i žrtvama komunističkog terora nakon Drugog svetskog rata, tako što bi svi oni bili pokopani u zajedničku grobnicu, izazvala je metež i zgražavanje i u međunarodnoj zajednici. U medijima je taj projekat nazvan ‘mešanjem kostiju’. Izrael i jevrejske zajednice u svetu, a posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, dočekale su tu Tuđmanovu ideju na nož. To je podstaklo prisećanje na ranije Tuđmanove tvrdnje (koje je izneo u svojoj knjizi Bespuća) da je broj ubijenih Srba, Jevreja i drugih u Jasenovcu i drugim stratištima u NDH bio višestuko manji nego što su to utvrdile jugoslovenske vlasti po okončanju rata, kao i da su mnogi “kapoi” u Jasenovcu i drugim ustaškim logorima bili – Jevreji.

Takvu reviziju istorijskih fakata su oštro osudile sve jevrejske organizacije u svetu. Tuđmanov “esejistički manevar” značajno je ugrozio imidž Hrvatske u svetu, a bio je i glavna prepreka diplomatskom priznanju Hrvatske. [42]

Neposredno posle nove izborne pobede HDZ i Franje Tuđmana, Njujork Tajms je aprila 1997. godine u uvodniku pozvao vodeće sile Zapadnog sveta – SAD, Francusku, Britaniju i Nemačku – da primene odlučne i neodložne mere kojima bi se zaustavilo povampirenje ustaštva u Tuđmanovoj Hrvatskoj. A. M. Rozental u autorskom tekstu piše da je američki ambasador Piter Galbrajt u više navrata optuživao Tuđmanovu vladu zbog etničkog čišćenja preostalog srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Rozentalove osude Tuđmanovog režima bile su neobično oštre. “Franjo Tuđman i njegovi fašistički štićenici svaki put dosad su odbacivali te Galbrajtove proteste, vređajući pritom samog ambasadora,” pisao je Rozental, završivši tekst pitanjem nije li možda “i Zapad postao i sam toliko bolestan da će dozvoliti hrvatskom fašizmu za zaživi svoj zagrobni život?”.

Ubrzo Njujork tajms u redakcijskom uvodniku (krajem aprila 1997. godine) traži od administracije predsednika Bila Klintona da Hrvatskoj blokira pristup MMF i ostalim finansijskim institucijama sve dok Zagreb ne obezbedi punu saradnju sa Haškim tribunalom, slobodu štampe, normalizaciju odnosa u Mostaru i pronađe i odluči se za druge političke lidere. List konstatuje da je, “dok je pažnja usmerena na Slobodana Miloševića u Srbiji, hrvatski nacionalizam, verovatno, još opasniji po mir na Balkanu” [43].

Tuđmanovim stopama je išao i potonji hrvatski predsednik Stepan Mesić, koji je tokom skupljanja novčanih priloga od pripadnika emigracije u Australiji 1991. godine rekao da su u Drugom svetskom ratu Hrvati “dva puta pobedili”: “To što traže od Hrvata – ‘Ajde, idite kleknuti na Jasenovac, kleknite ovde…’ – mi nemamo pred kim zašto da klečimo, mi smo dva puta pobedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobedili 10. aprila kada su sile Osovine priznale hrvatsku državu, i pobedili smo jer smo se našli posle rata opet za pobedničkim stolom…” [44] Taj govor je mnoge šokirao jer je Mesić do tada u međunarodnoj zajednici proklamovan kao zagovornik antifašizma i čovek koji oduvek osuđuje ustaški režim. Ili, kako je razvoj događaja pre i posle raspada SFRJ opisao Miša Gleni: “Hrvati su tražili da se priznaju žrtve blajburškog masakra. Ujedno su započeli i proces rehabilitacije ustaške države.” [45]

Da se na ustaštvo, ustaše i njihov doprinos “u stvaranju savremene Hrvatske” u dobrom delu tamošnje javnosti gleda sa odobravanjem, dokazuje i izjava prvog ministra unutrašnjih poslova Republike Hrvatske Josipa Boljkovca. Boljkovac, koga kod kuće čeka suđenje zbog odgovornosti za zločin partizana nad civilima kod Duge rese 1945. godine (tada je bio šef kotarske Ozne), tvrdi da “ustaštvo i dalje živi u Hrvatskoj”. Tvrdi da to “mora biti velika opomena” i da je “tragično da se u Hrvatsku vraća ustašluk, pa se sudi SKOJ-evcima koji su protiv fašizma dizali ustanak 1941.” [46]

Za zločine koje su ustaše počinili u Hrvatskoj – hrvatsko državno tužilaštvo nije pokrenulo proces protiv ijednog počinioca.

Na sve te činjenice je 2009. godine upozorilo i slovenačko Državno veće (Državni zbor), drugi dom slovenačkog parlamenta, koji je u vezi negovanja tekovina HDH u susednoj državi usvojio čak i posebnu izjavu, koja je u Hrvatkoj izazvala brojne oštre reakcije. Naime, tokom rasprave o ratifikaciji pristupanja Hrvatske u savez NATO, slovenački Državni savet je na svojoj 13. sednici usvojio izjavu da bi Hrvatska morala biti svesna odgovornosti za poštovanje osnovnih vrednosti koje se očekuju od članstva u NATO. Susednoj zemlji je kao otežavajuća okolnost za ulazak u NATO prebačen “odnos Hrvatske prema tradiciji NDH”, s obzirom da je “NDH i dan-danas konstitutivan deo hrvatske nacionalne svesti”.

Slovenački parlamentarci su kao izuzetno problematičnu podvukli i činjenicu da “Hrvatska nikome nije platila ratnu odštetu, a nije se ni izvinila oštećenim državama i narodima”.

Slovenija je odapela ovakav stav put Zagreba i Brisela i zahvaljujući drugačijem gledanju na prošlost nego što je to slučaj u Hrvatskoj. Za razliku od žitelja Hrvatske, većina građana Slovenije gleda na partizane i antifašističku borbu kao na tekovinu na koju se mora biti ponosan, na baštinu koja nije upitna i svakako je pozitivna. [47] Sudbina Slovenije je u Drugom svetskom ratu bila bliže sudbini Srbije, a to su isticali i ustaški pamfleti. Tadašnja predsednica hrvatske vlade Jadranka Kosor je 2009. godine pomenutu izjavu Državnog veća slovenačkog parlamenta ocenila kao “vraćanje na neke momente iz istorije”, stoga je iskorak slovenačkih parlamentaraca za nju bio “nedopustiv i skandalozan”, iako je upravo ta izjava posle mnogo decenija prećutkivanja izrazila očekivanja mnogih žrtava nekadašnjeg ustaškog režima. [48]

Da je ideologija ustaštva duboko ukorenjena u hrvatskom društvu otkrivaju i opservacije nekih od poznavalaca prilika na “Zapadnom Balkanu”, među kojima ima diplomata, novinara i istoričara. Ustaška ideologija je bila, nesumnjivo, jedan od uzroka za sukobe tokom raspada SFRJ. Njene posledice su primetne i danas. To je uočio i švedski diplomata Karl Bilt: “Posle Aušvica, Jasenovac je u Drugom svetskom ratu bio verovatno najužasniji koncentracioni logor smrti. Ubijanje je ovde pretvoreno u mašinski proces, a u pucnjima u Jasenovcu nije nestao samo velik deo jevrejskog stanovništva ovog dela Evrope nego i veliki broj Srba… I nije samo u Jasenovcu zlo bilo stavljeno u pogon. I ime Kozarac je bilo povezano sa masakrima nad Srbima. I s oca na sina, s majke na kćerku, prenosile su se priče o crkvama koje su, ispunjene narodom i molitvama, spaljivane, o deci koja su masakrirana, o hrvatskoj ustaškoj zastavi i o muslimanskim SS-jedinicama… Ali, ono što je bilo potiskivano u javnom životu, očuvalo se u pamćenju pojedinaca i u porodicama, i ubeđen sam da je upravo to oficijelno potiskivanje svireposti počinjenih između Srba, Muslimana i Hrvata – u kojima su Srbi bili stradalnička strana – igralo veliku ulogu u brzom prerastanju bosanske krize početkom 90-tih godina u konflikt i otvoreni ratni sukob.” [49]

I američki geopolitičar Semjuel Hantington (Samuel P. Huntington) je upozorio da je ustaško nasilje bilo ključan faktor koji je uticao na reakciju srpske manjine i tako predodredio i razvoj događaja tokom raspada SFRJ. “Konflikti između Srba i Hrvata, na primer, ne mogu se pripisati demografiji a samo delimično istoriji, jer su ti narodi živeli relativno miroljubivo jedni pored drugih, sve dok hrvatske ustaše niso pobile Srbe u Drugom svetskom ratu,” ocenjuje Huntington. [50] Netolerantan odnos prema Srbima je u to vreme uživao podršku značajnog saveznika ustaške NDH – nacističke Nemačke. Prilikom susreta Ante Pavelića i Adolfa Hitlera, a povodom “srpskog pitanja”, Hitler je izrekao rečenicu koja je verovatno bila unapred pripremljena i stoga naročito istaknuta: “Ako hrvatska država želi biti istinski čvrsta, moraće 50 godina provoditi nacionalno netolerantnu politiku, jer od prevelike tolerancije u tim pitanjima nastaju samo štete.” [51]

U pojedinim delovima Hrvatske i Bosne tekovine i posledice “netolerantne politike” koju su sprovodile ustaše, ostavile su duboke korene ne samo u doba Drugog svetskog rata, nego sve do danas. U to su se tokom nedavnih ratova uverili i brojni strani reporteri. “Uporište bosanskih Hrvata je bila zapadna Hercegovina. Ta oblast je spadala u najsiromašnije regione u bivšoj Jugoslaviji, a bila je poznata po tome što je Ante Pavelić iz nje regrutovao izuzetno veliki broj ustaša, kao i po podršci koju su tokom Drugog svetskog rata davali Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Kao što je novinar Rojtersa Andrej Gustinčič otkrio 1992. godine, hrvatski ruralni fašizam je ponovo procvetao. Na godišnjicu osnivanja Pavelićeve države, 10. aprila, ovog novinara su u jednom malom mestu u zapadnoj Hercegovini probudili pucnji iz pištolja i artiljerijskog oruđa, kojima je stanovništvo proslavljalo taj događaj iz davne prošlosti. Pucnji su se čuli na udaljenosti od nekoliko kilometara. Na brdima preko puta kućice u kojoj je odseo Gustinčič, video je tri ogromna slova napravljena od zapaljenih guma – NDH. Prema rečima jednog od stanovnika zapadne Hercegovine: ‘Ovde uspevaju samo tri stvari: zmije, kamenje i ustaše.’“ [52]

U Hrvatskoj je poslednjih decenija uočena još jedna pojava: to je štancanje raznih istorijskih ili pseudoistorijskih knjiga, u kojima se vreme ustaške NDH opisuje sa velikim poštovanjem i uz minimalizovanje neprijatnih činjenica, ili čak uz apsolutnu glorifikaciju te zločinačke tvorevine. To se odnosi naročito na razne feljtone, poput feljtona o “Ustaškoj vojnici”. [53]

Feljton (nastao na osnovu dve knjige posvećene „ustaškoj vojsci” i „problemu ‘divljih ustaša’“ koje su potpisala četiri autora), objavio je sa mnogo pompe početkom jula 2013. godine zagrebački Večernji list, pod firmom Vojna povijest. Treći nastavak Odnos Ustaške vojnice i nemačkih snaga, objavljen 5. jula 2013. godine, počinje konstatacijom da su se “snage NDH, pa tako i snage vojnice, od 1942. godine našle u različitim stupnjevima operativne podčinjenosti njemačkim snagama”. Autori opisuju kako je ustaškoj stranačkoj vojsci bio nenaklonjen „Njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj” Glaise von Horstenau, kome je smetalo što je „Ustaški pokret bio kompromitiran počinjenim pogreškama, zločinima i pojavama korupcije, ističući ‘osobito loš uticaj’ grupe iz emigracije”. Kao kontrapunkt Horstenauovom cepidlačenju su iscrpno navedene (ustašama naklonjene) izjave tadašnjeg “poslanika Njemačkog Reicha u NDH” Siegfred-a Kasche-a.

U feljtonu [54] vrvi od pohvala na račun “ustaške vojnice”, njene “borbene snage” i njenog “doprinosa pri novom uređenju evropskih snaga”. Nasuprot tome, Horstenauovi izveštaji sa terena o ustaškim zločinima – opisani su kao “opasno pretjerivanje”. Jake simpatije koje je nemački ambasador u NDH Kaše gajio za ustaše, iskorišćene su za pravdanje ustaškog nasilja, jer su “izgredi počeli nasiljem pojedinih pravoslavaca ili pripadnika bivših jugoslavenskih jedinica”, a tek potom je usledio “udarac ustaša” koji je bio, “svakako, vrlo radikalan”.

Ambasador Zigfrin Kaše je u svojim beleškama napomenuo tim povodom da “se ne poznaju druga načela pri suzbijanju bandi”. Nekritičnost ovakvog poduhvata uperenog u retuširanje istorije od strane hrvatskih “novoistoričara”, proizilazi i iz reklamne kampanje za prodaju prethodno feljtoniziranih knjiga. Večernji list je hrvatskoj publici toplo preporučio štivo koje sadrži “neobjavljene i neviđene fotografije Ustaške vojnice”, uz napomenu da “monografije imaju i partizani i domobrani, pa zašto ne i ustaše”.

Opisano izjednačavanje ustaša i partizana, zajedno sa preciznim opisom najrazličitijih kadrovskih rokada u ustaškoj zločinačkoj vojsci (kao da se radi o nezaobilaznom i važnom prikazu života značajnih istorijskih ličnosti a ne o najokorelijim krvnicima prošlog veka), postalo je uobičajeno u današnjoj Hrvatskoj. Pomenute knjige se bave “ratnom istoriografijom” oslanjajući se na izdašne citate iz dopisa koje je Zigfrid Kaše slao svojim nadređenima, a iz kojih se vidi koliko je bio naklonjen Paveliću i ustašama. Zauzvrat, Pavelić je ambasadora Nemačkog Rajha u Zagrebu “obilato darivao”, kako bi mu “pojačao simpatije za ustaški eržim i njena osobno”. Tako je brutalnost ustaških postrojbi zabeležio Glaise von Horstenau, opunomoćeni predstavnik Vermahta u NDH do 1944. godine; on u rezimeu svojih dnevničkih zapisa zaključuje da je “Pavelić aprila 1941. zakoračio na tlo domovine s namerom… da ognjem i mačem sasvim zatre 1.800.000 pravoslavaca”.

Čak je i Hajnrih Himler (Heinrich Himmler), ozloglašeni komandant Gestapoa, jedan od najmoćnijih ljudi Trećeg rajha i jedan od idejnih tvoraca Holokausta) navodno bio zgrožen kada mu je Pavelićev tesan saradnik (ustaški krvnik) Eugen Dido Kvaternik prilikom prvog susreta u maju 1941. godine raspredao o planovima Pavelićevog poglavarstva da zatre dva miliona Srba u NDH [55]. Pogled na bližu istoriju koju publici nude mediji poputVečernjeg lista, opterećen minimalizovanjem zasluga partizana i glorifikacijom ustaša i NDH, nije usamljen, već je uočljiv i u hrvatskim istorijskim čitankama, ali i u javnom prostoru Hrvatske, gde je Savez antifašističkih boraca poslednjih godina pobrojao čak 2.964 srušenih ili uklonjenih antifašističkih spomenika, dok je ostalo oko 3.000 oštećenih [56].

Ne treba zaboraviti ni na činjenicu da hrvatski državni arhiv licima koja su bila deo ustaške mašinerije izdaje potvrde o učešću u oružanim snagama NDH. Molbu za izdavanje takve potvrde je do sada podnelo1.683 građana iz Hrvatske i BiH. Prema podacima hrvatskog Zavoda za mirovinsko osiguranje to su nekadašnji “pripadnici ustaških jedinica, pripadnici Poglavnikova tjelesnog zdruga, domobrana i oružnika, ili članovi njihovih obitelji koji nakon njihove smrti nasljeđuju mirovinu”. Za penzije pripadnicima nekadašnjeg zločinačkog režima Hrvatska izdvaja 348.000.000 kuna.

Građani podnose zahtev za izdavanje kopija dokumenata o učešću u oružanim snagama NDH zbog sticanja različitih prava – a pre svega penzije. Hrvatski Sabor je naime 1993. godine usvojio izmene i dopune Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, kojima je pripadnicima oružanih snaga NDH (u rečenom zakonu su nazvani “domovinska vojska”) omogućeno da im se svaka godina provedena u oružanim formacijama NDH računa kao dve godine radnog staža; jednak kriterijum je primenjen i na godine koje su ustaše provele u zarobljeništvu posle 16. maja 1945. godine. Sve te zakonske izmene nose potpis tadašnjega predsednika Zastupničkoga doma Sabora Stjepana Mesića. Tako su vojne formacije NDH a pre svega ustaše čak i nagrađene u Hrvatskoj za svoj “minuli rad” u kvislinškim jedinicama, [57] iako hrvatski Ustav izričito navodi da je istorijsko pravo hrvatskog naroda na samostalnost zasnovano na “uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hrvatske (1941)”, plus što se kao temelj prava hrvatskog naroda na državotvornost u Ustavu navode i “odluke Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”. [58]

Netačne, snažno ulepšane predstave o ustaškom pokretu šire se i pomoću Interneta, pa i Vikipedije (jednostavne internet enciklopedije), putem koje pojedinci serviraju mlađim generacijama sasvim suprotne podatke o NDH od onih koji su istorijski validni. [59] Pod pojmom “ustaša” se, na primer, na tim stranama može saznati da je to “revolucionarni borac koji se dobrovoljno i svjesno bori za uzvišene ciljeve potpune slobode i samostalnosti hrvatskog naroda i hrvatske države u njenim povijesnim i prirodnim granicama na temelju Hrvatskog državnog prava” [60], a uloga ustaša u Drugom svetskom ratu svodi se na borbu protiv “ozloglašenih srpskih četnika” i “otpor Draži Mihailoviću” [61]. O ustašama, partizanima i režimu Ante Pavelića su publikovane potpuno netačne tvrdnje, na primer da ustaški pokret nije bio “svjesno desno-radikalan, rasistički i totalitaran”, da su za pojavu ustaške ikonografije u modernoj Hrvatskoj “krivi masoni”, da je antifašizam “ograničavanje svih osnovnih ljudskih sloboda”, da je “partizanskih zločina bilo triput više nego ustaških”, i slično.

Ustaški zločinci su listom prikazani kao humaniste, istinski borci za slobodu, veliki rodoljubi i poštenjaci. Ni Jasenovac nije izbegao novo tumačenje, pa je, prema autorima hrvatskih strana Vikipedije, tamo stradalo samo 481 ljudi, a i njih su pobili – partizani. Prema proceni urednika hrvatske Vikipedije, položaj Srba u Hrvatskoj se u vreme NDH čak “poboljšao, posebice u urbanim dijelovima”, dok je jedan od najgorih ustaških zločinaca Vjekoslav Maks Luburić opisan kao čovek “koji se na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku, spašavao desetke pravoslavne siročadi i smještao u institucije koje o svom trošku održava Ustaška obrana” [62].

Ako na neposredno uređivanje Vikipedije hrvatska država možda nema uticaja, to se svakako ne može reći za finansiranje 1.205 organizacija hrvatskih “branitelja”, od kojih na desetine njih na svojim internet prezentacijama ili u svom javnom delovanju nekažnjeno upotrebljava ustaške simbole NDH. Protiv takve prakse državnog izdašnog finansiranja organizacija koje se diče ustaštvom i koje tako neometano šire i propagiraju ustaške simbole, protestvuju malobrojne mirovnjačke i organizacije za zaštitu ljudskih prava, ali bez naročitog uspeha. [63]

Istovremeno se prilikom svakog obeležavanja značajnih datuma iz “novije hrvatske povijesti” u medijima širom Hrvatske objavljuju prilozi i članci u kojima se u tradiciji Franje Tuđmana tvrdi da su “Srbi prvi napali Hrvate u NDH”, te da su se stoga “ustaše samo branile”, i slično. [64] Moderni hrvatski istoričari su otišle i korak dalje, pa su sad mnjenja da su komunisti tokom Drugog svetskog rata počinili 89 odsto zločina, a ustaše svega 0,13 posto. [65]

Sve te jednostrane i pogrešne predodžbe o ustaštvu dodatno su učvrstili i usidrili u svesti široke populacije i koncerti Marka Perkovića Tompsona, kao i drugi javni događaji na kojima se masovno ističu fašistički simboli. Javna i nekažnjena prodaja svih mogućih ustaških relikvija i simbola (koje hrvatska policija smatra “suvenirima”, pa počinioce ne goni) prilikom najrazličitijih godišnjica i svetkovina dodatno učvršćuje uverenje da su te tekovine s pravom ugrađene u temelje nove države, koja je od 1. jula 2013. i nova, 28. članica Evropske unije. I sve to uprkos pregnuću nekih čelnika hrvatske političke scene da javnim osudama fašizma i ustaštva osujete vraćanje “tekovina ustaštva” u hrvatski javni prostor. Koliko je pojava uzela maha i ukorenjena, vidi se i po tome, upozorava novinar Marinko Čulić, što 1941. godine ustašama na zagrebačkom stadionu nije uspelo razdvojiti jevrejsku i srpsku decu od hrvatskih vršnjaka, dok se 2013. godine takvo, makar virtuelno razdvajanje posle Šimunovićevog usklika “Za dom spremni!” – ipak dogodilo. [66]

NAPADI NA MEDIJE KOJI SE SUPROTSTAVLjAJU ILI UPOZORAVAJU NA USTAŠTVO: EFEKAT “OHLAĐIVANjA”

Teško je osujetiti prodiranje ustaštva u pore hrvatskog društva danas ako mediji i stručna javnost ćute. A oni koji ne ćute najšeće aktivno učestvuju u potiranju istorijskih činjenica za račun veličanja ustaša. Tu posebnu pažnju treba pokloniti progonu novinara koji upozoravaju na opasnost oživljavanja ustaške ideogije i njenih simbola. Oni koji su još početkom 90-tih godina prošlog veka upozoravali na opasnost ekstremizma u Hrvatskoj, sistematski su ućutkivani još od zametaka uspostavljanja nezavisnosti Republike Hrvatske. Državni tužilac se, na primer, nekoliko puta tokom 1992. godine pozivao na član 197 KZ, u vezi sa članom 75 za klevetu državnih zvaničnika koje su mediji kritikovali zbog njihovih proustaških stavova. Član 197 Kaznenog zakona je bio osnov za gonjenje novinarke Jasne Tkalec, koja je 3. juna 1991. godine objavila članak u lokalnom karlovačkom listuNokat.

Njen članak ne bi objavio nijedan tiražniji list (osim možda tada nezavisne Slobodne Dalmacije) zbog njegove izuzetne kritičnosti prema hrvatskom rukovodstvu, a posebno prema njegovoj rehabilitaciji ustaške ideologije i progonu hrvatskih Srba. “Očito je da je svaka nada u demokratiju zauvek nestala,” pisala je Jasna Tkalec, “baš kao i nada u mirno rešenje (jugoslovenske) krize, što još uvek ne znači da će ustaše i neoustaše prevladati u hrvatskom narodu. Jedino Hrvatsko rukovodstvo želi da (nas) uveri u to i uputi nas u tom pravcu.” Novinarka je upozoravala da je oko 130 srpskih vikendica u okolini Zadra uništeno u “kristalnoj noći”, te da se razaraju spomenici u Dalmaciji. Tkalecova je uz to zapisala i da je “hiljade Srba uklonjeno sa rukovodećih položaja, iz škola, bolnica, firmi i ustanova, konačno ‘čišćenje’ poslednjih komunista i Srba”.

Suđenje Jasni Tkalec na osnovu optužbi da je prenosila lažne informacije, održano je 29. juna 1993. godine u Okružnom sudu u Zagrebu. Ona je u svoju odbranu istakla da su prozvani vladini ministri priznali kako uspon ustaške ideologije u Hrvatskoj, tako i da se Srbi neopravdano otpuštaju s posla. Tvrdila je da je ministar unutrašnjih poslova Josip Manolić naveo dve tendencije u vlasti – partizansku i ustašku – a da je Živko Juzbašić, ministar bez portfelja, govorio o “kristalnoj noći protiv Srba u Zadru”. Sudija je osudio Jasnu Tkalec uprkos dokazima koje je u svojoj odbrani iznela; u presudi je glasilo da je kriva po članu 197, a u obrazloženju presude piše da je ona “imala nameru… da podstiče neprijateljstvo” i da su “njene smišljene laži” i “ratnohuškačka propaganda” bili “šireni radi uznemirenja građana”. [67]

Slična sudbina je zadesila i urednike i novinare koji su na HTV objavili već pominjan, autentičan snimak govora Stipe Mesića u Australiji (gde je juna 1992. izjavio da je Hrvatska “dva puta pobedila” odnosno da je “pobedila” i 10. aprila, kada je na Hitlerov rođendan stvorena NDH). Odlukom uredništva Hrvatske televizije, urednici centralnog dnevnika i programa Danko Družijanić i Goran Rotim su spendovani jer su pustili u etar 30-sekundni snimak spornog govora Stjepana Mesića od pre 14 godina. Uredništvo HTV-a je došlo do zaključka da je u prilogu o spornim Mesićevim izjavama načinjeno više propusta, odnosno da je informacija preuzeta nekritički, da je neprofesionalno obrađena i senzacionalistički plasirana. [68] Novinari su kažnjeni umesto da budu pohvaljeni za profesionalno postupanje i novinarsku odvažnost u istraživačkom radu i traženju istine.

O posledicama takvih postupaka i nastalog stanja možda najbolje svedoči primer novinara HTV Matija Vukšića, koji je juna 2008. godine sa ustaškom kapom na glavi “špancirao” Zagrebom, tako “izazivao” prolaznike i pomoću skrivene kamere testirao kakva je spremnost javnosti ali i hrvatske policije da reaguje na takvu “pojavu”. Njegov trud se iskazao uzaludnim. Na kraju, pošto baš niko nije reagovao, bio je prisiljen da priđe dvojici policajaca ispred Prve policijske postaje na Zrinjevcu kako bi ga “uočili” iz prve ruke i – uhapsili. Posle tri sata je pušten na slobodu uz prekršajnu prijavu zbog “remećenje javnog reda i mira”. U prijavi nije ni pomenuto nošenje niti isticanje fašističkih simbola. Naprotiv, umesto da kažnjava one koje nose fašističke simbole, Hrvatska proganja one koji su se suprotstavili neofašistima. Policijski inspektor Josip Gašparac je, na primer, suspendovan u policijskoj stanici Črnomerec jer je želeo da podnese kaznenu prijavu protiv Marka Perkovića Tompsona zbog isticanja fašističkih simbola na zagrebačkom koncertu. [69]

Član vladajuće koalicije Josip Friščić je tom prilikom prkosno poručio da su “davno prošla vremena kad se nekoga zbog nošenja ustaške kape trebalo proglašavati ustašom”. Tadašnji ministar policije Berislav Rončević je izjavio da će se tek “stručnom analizom utvrditi ima li u ponašanju bilo koje osobe na (Tompsonovom) koncertu elemenata kaznenog đela”, dok je tadašnja potpredsednica hrvatske vlade Jadranka Kosor podsetila kako je “Vlada na čelu s premijerom Sanaderom nebrojeno puta nedvosmisleno osuđivala koketiranje s ustaštvom”. Uprkos deklarativnom izjašnjavanju potpredsednice hrvatske vlade protiv ustaštva, sve do pre tri godine niko osim novinara Matije Vukšića nije priveden (a još manje kažnjen) zbog isticanja ustaških simbola. Proteklih par godina je sankcionisano samo 13 slučajeva, iako je isticanje ustaških simbola i povik “Ubij, ubij Srbina!” – u Hrvatskoj učestala pojava.

Uredništva, odnosno urednici, postižu zastrašivanje novinara (koji kritikuju isticanje ustaških simbola ili se suprotstavljaju tihoj podršci netrpeljivom odnosu prema manjinama) putem neosnovanih optužbi na račun profesionalnog rada onih koji na te pojave ukazuju, ili premeštanjem nepoćudnih, nacionalno “nedovoljno osvešćenih” medijskih poslenika sa poslova koje su obavljali na druge, manje ispostavljene poslove. To sa sobom nosi “učinak hlađenja” odnosno unosi u hrvatsko novinarstvo pojavu samocenzure. Na tu pojavu nisu imune ni države sa dobrom zaštitom slobode govora i slobode štampe. Najbolji primer su SAD, gde novinari mogu da se pozivaju na mnoga prava, ali uprkos tome su i u Americi česte neosnovane tužbe (teške stotine hiljada dolara, koje protiv novinara ili medija podižu poznate javne ličnosti) već postigle negativan efekat na slobodu javne reči. Evo kako je to opisala Dona A. Demac u Liberty Denied: “Iako je trend autocenzure teško izmeriti, nema sumnje da je ona javnost već uskratila za važne vesti i informacje. Već puka pretnja tužbom zbog uvreda, zastrašila je mnoge predstavnike ‘četvrte grane vlasti’ a atmosfera, koja je tako stvorena, premestila je diskusiju o kontroverznim pitanjima iz javnih foruma – u sudnice. Ta ‘hladna’ klima na kraju postiže jednu vrstu imuniteta za snažne političke figure. Zajednički rezultat je paraliziranje slobodne i otvorene rasprave.” [70]

HRVATSKI MEDIJI: ZA DOM SPREMNI?

Nešto slično se dogodilo i u Hrvatskoj. Što nam može natuknuti i odgovor na pitanje zašto je ustaštvo u Hrvatskoj ponovo tema i zašto Hrvatska ima ozbiljnih problema prilikom osiguravanja zaštite manjina ali i prilikom ispunjavanja međunarodnih obaveza koje je preuzela kada je priznata kao država.

Neoustaški ispadi i proganjanje manjina u današnjoj Hrvatskoj su posledica kako velikih propusta u prošlosti, tako i neodlučnog odziva državnih organa u suzbijanju takvih ekcesa. Hrvatske vlasti ustaštvo i propagiranje simbola i prakse NDH osuđuju deklarativno (iako u poslednje vreme ipak nešto odlučnije) [71] dakle samo naizgled, formalno, ali izostaje odlučna akcija. Država je dopustila da se ne sankcionišu oni koji šire govor mržnje u javnom prostoru jer toleriše isticanje ustaških simbola i parola a kažnjava one koji pokušavaju to da spreče. Sve to je posledica i prakse zahvaljujući kojoj se ućutkuju novinari koji tako nemaju mogućnost da u javnom prostoru objave priloge koji bi prikazali pravu prirodu ustaškog režima.

Novinari, koji su se u Hrvatskoj okušali u kritičkim osvrtima na takve pojave – postali su meta koju ne samo neposredna okolina nego i država godinama proganja ne samo tužbama, nego i udaljavanjem sa radnih mesta i drugim šikaniranjem. Poseban je problem što javne ličnosti o svim pobrojanim pojavama uglavnom ćute. Na prste jedne ruke se mogu nabrojati oni koji se usude da “podignu glas u ime savesti”, dok većina intelektualaca i javnih ličnosti promovisanje ustaštva ne osuđuje, nego čak i (prećutno) odobrava. To je najvidljivije i prilikom pravdanja ustaškog pokliča “Za dom spremni!” (pokliča koji je za hiljade Srba, Jevreja i drugih naroda u NDH značio smrt) – kvaziteorijama da se radi samo o “starohrvatskom pozdravu”.

Ili, kao što je to u (nepotpisanom!) tekstu nedavno zapisao portal Index.hr: “I tako dolazimo do zanimljivih zaključaka. Vlada ne tolerira ustaštvo, ali tolerira ljude koji ističu ustaške simbole. Vlada ne tolerira govor mržnje, ali tolerira ljude koji pozivaju na mržnju… Pa ipak, upitajmo se još jednom: Ako Vlada kaže da ne tolerira ustaštvo, zašto isticanje ustaških simbola ne kažnjava po zakonu?” [72]

To i slična pitanja bi morali sebi da postave mnogi novinari u Hrvatskoj jer je očito da neprihvatljivu upotrebu fašističkih pozdrava, kao i javne pozive na gaženje prava manjina – u Hrvatskoj otvoreno kritikuje tek skromna manjina medijskih poslenika. Čini se kao da na tom osetljivom području većina hrvatskih medija i novinara, umesto da slede univerzalne principe Minhenske deklaracije i drugih kodeksa novinarske profesije, još uvek poštuju uputstva hrvatskog Poglavnika, koji je u Zagrebu 24. jula 1941. godine prilikom susreta sa hrvatskim novinarima rekao sledeće:

“Molim vas i siguran sam u vašu najodlučniju, vašu najspremniju i najzdušniju suradnju na velikom djelu izgradnje Hrvatske Države, na izgradnji novog duha u novo vrijeme, u novom poretku. Onako, kao što ste do ovog časa, znadem da ćete i naprijed još više učiniti, da naša Nezavisna Država Hrvatska postane čvrsta zaštita i trajna zaštita cjelokupnom hrvatskom narodu, da ona, skupa s vama, s velevlašću tiskom osigura zauvijek osebujnost hrvatskog naroda i osebujnost Nezavisne Države Hrvatske, za koju smo bili i bit ćemo uvijek. ‘Za Dom!’

– ‘Spremni!’, prihvatili su jednoglasno prisutni novinari.” [73]

__________

Napomene:

[28] Hrvatski branik: “Tumačenje Ustaškog pozdrava za Ustaške junake”, Politika plus, 21.11.2013, dostupno preko:

http://www.politikaplus.com/novost/91797/

[29] 1941. Godina koja se vraća, Slavko Goldstein, Novi Liber, 2007, str. 317.

[30] Publikacija “Ustaša govori!”, Hrvatska državna tiskara, Zagreb, 1941, str. 8.

[31] “Veliki govor Poglavnika dr. Ante Pavelića, održan na Markovom trgu u Zagrebu 21. svibnja 1941”, Poglavnik govori, Ured za promičbu glavnog Ustaškog stana, Tiskara matice hrvatskih akademičara u Zagrebu, Zagreb, 1941, str. 18-25.

[32] “Pozdrav ‘Za dom spremni’ ekvivalent je nacističkom ‘Sieg Heil!”, Večernji list, 22. 11. 2013, dostupno preko:

http://www.vecernji.hr/hrvatska/ustaski-za-dom-spremni-je-ekvivalent-nacistickom-sieg-heil-904408

[33] “Zbog ‘Za dom spremni’ dosad podignuto 13 prekršajnih prijava”, Večernji list, 22. 11. 2013, dostupno preko:

http://www.vecernji.hr/hrvatska/zbog-za-dom-spremni-dosad-podignuto-13-prekrsajnih-prijava-904498

[34] “’Za dom spremni’ je isto što i ‘Sieg Heil’!”, Danas.hr, 9.1.2012, dostupno preko:

http://danas.net.hr/crna-kronika/za-dom-spremni-je-isto-sto-i-sieg-heil

[35] Reakcije “Puhovski: ‘Za dom’ spremni je ustaški pozdrav! Čičak: Sutkinji nije mjesto u sudstvu!”, Politika plus, 9. 1. 2012, dostupno preko:

http://www.politikaplus.com/novost/49127/puhovski-za-dom-spremni-je-ustaski-pozdrav-cicak-sutkinji-nije-mjesto-u-sudstvu

[36] Reakcije “Letica: Presuda nije loša jer potiče na slobodu izražavanja i govora”, Politika plus, 9. 1. 2012, dostupno preko:

http://www.politikaplus.com/novost/49127/puhovski-za-dom-spremni-je-ustaski-pozdrav-cicak-sutkinji-nije-mjesto-u-sudstvu

[37] “Šimunićev ustaški pozdrav tema i u Saboru: ‘Hrvatsko je društvo bolesno’“, Index.hr, 27. 11. 2013, dostupno preko:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/simunicev-ustaski-pozdrav-tema-i-u-saboru-hrvatsko-je-drustvo-bolesno/713643.aspx

[38] “NDH nije bila samo puka ‘kvislinška tvorevina’ i ‘fašistički zločin’, već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”, Hrvatski fokus, 21. novembar 2010, dostupno preko:

http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php?option=com_content[&]view=article[&]id=1556:prije-dvadeset-godina-ivica-raan-hdz-je-stranka-opasnih-namjera-10[&]catid=22:feljtoni[&]Itemid=46

[39] “1941. Godina koja se vraća”, Slavko Goldstein, Novi Liber, Zagreb, 2007, str. 373

[40] “Misterija zlata koje su ustaše oduzele od Srba i Jevreja”, Vesti online, 9. 2. 2014, dostupno preko:

http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/380808/Misterija-zlata-koje-su-ustase-oduzele-od-Srba-i-Jevreja

[41] Susan L. Woodward, “Balkan Tragedy”, The Brookings Institution, Washington, 1995, str. 229

[42] Živorad Kovačević, Amerika i raspad Jugoslavije, IP Filip Višnjić/Fakultet političkih nauka, Beograd, 2007, str. 204.

[43] Isto.

[44] YouTube, dostupno preko:

[45] Miša Gleni, “Balkan 1804-1999”, Samizdat B92, Beograd, 1999, str. 329.

[46] “Boljkovac: Ustaštvo i dalje živi u Hrvatskoj”, Glas Istre, 6. 1. 2014, dostupno preko:

http://www.glasistre.hr/vijesti/hrvatska/boljkovac-ustastvo-i-dalje-zivi-u-hrvatskoj-436319

[47] U ustaškoj propagandnoj brošuri “Ustaša govori!” o sličnoj sudbini Slovenije i Srbije svedoči i ovaj pasus: “Dok je Srbija potpuno uništena i razorena, dok je sloboda srpskog naroda i na najmanju mjeru svedena, ne kao država nego kao neprijateljska zemlja, dok je slovenska zemlja razdeljena, dotle je naša hrvatska domovina uzvišena na najveći stupanj što ga jedna zemlja može imati, ona je proglašena i priznata kao nezavisna država… Srbi i Slovenci vodili su protuhrvatsku politiku, radili su o glavi cijelom hrvatskom narodu… Nu Hrvatska ustaška borba spasila je od propasti hrvatski narod i hrvatsku zemlju. Da toga nije bilo, Hrvatska bi danas bila nesretna ruševina stvarna i politička, kao što su to Srbija i Slovenija, čija je sudbina za duge vjekove zapečaćena a čiji će narodi pod teškom sudbinom teško stradati, jer su ih njihovi vodje upropastili.”, brošura “Ustaša govori!”, Hrvatska državna tiskara, Zagreb, 1941., str. 5

[48] “Hrvaška: Gre za škandalozno obtožbo”, 24ur, 24. 01. 2009, dostupno preko:http://www.24ur.com/novice/svet/hrvaska-gre-za-skandalozno-obtozbo.html

[49] Karl Bilt, “Zadatak mir”, Radio B92, Beograd, 1999, str. 24-25.

[50] Samuel P. Huntington, “The Clash of Civilizations”, Simon [&] Shuster, New York, 1996, str. 261.

[51] “1941.Godina koja se vraća”, Slavko Goldstein, Novi Liber, Zagreb, 2007., str. 120.

[52] Miša Gleni, “Balkan 1804-1999”, Samizdat B92, Beograd, 1999, str. 345.

[53] Ustaška vojnica: Vojni ogranak Ustaškog pokreta, aktivna na prostoru NDH tokom Drugog svetskog rata; iako je nastala kao ustaška stranačka vojska, Ustaška vojnica kasnije je postala regularni dio oružanih snaga NDH.;1944. je zajedno sa Hrvatskim domobranstvom ujedinjena u Hrvatske oružane snage. Više na:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Usta%C5%A1ka_vojnica)

[54] Više na:

http://www.vecernji.hr/hrvatska/treci-dio-feljtona-odnos-ustaske-vojnice-i-njemackih-snaga-579693

[55] “1941.Godina koja se vraća”, Slavko Goldstein, Novi Liber, Zagreb, 2007, str. 91.

[56] “1941.Godina koja se vraća”, Slavko Goldstein, Novi Liber, Zagreb, 2007, str. 278

[57] Jutarnji list, Milijuni za vojnike NDH, 21. 10. 2013, dostupno preko:

http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/milijuni-za-vojnike-ndh

[58] Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, dostupno preko:

http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/232289.html

[59] “Ovo je čovek koji na hrvatskoj Vikipediji promoviše ustaše”, Kurir, 13. 09. 2013.

[60] “Uloga ustaše u hrvatskoj terminologiji”, portal Kamenjar.com, 1. 12. 2013, dostupno preko:

http://kamenjar.com/uloga-ustase-u-hrvatskoj-terminologiji/

[61] Ili, kao što piše na stranici “Hrvatske čiste stranke prava”: “Jer da nije bilo NDH i njezinih oružanih postrojbi, danas na ovim prostorima zasigurno ne bi bilo hrvatskog naroda kao samosvojnog čimbenika, budući da je Draža Mihailović kao vođa zločinačkog četničkog pokreta i ministar vojske izbjegličke jugoslavenske Vlade planirao u suradnji s Mussolinijevim fašistima istrijebiti Hrvate iz Herceg-Bosne, Like i Dalmacije, što bi se zasigurno i dogodilo da se tome nisu suprotstavile oružane postrojbe NDH s ustaškom kapom.” Objavljeno 25. 5. 2011, dostupno preko:

¨USTAŠE ZAPRAVO NIKOM NE SMETAJU¨

[62] “Hrvatska nije bila totalitarna, a žrtve u Jasenovcu pobili su partizani”, Jutarnji list, 10. 09. 2013, dostupno preko:

http://www.jutarnji.hr/radikalni-desnicari-preuzeli-uredivanje-hr-wikipedije–ndh-nije-svjesno-bila-totalitarna–a-antifasizam-se-bori-protiv-svih-sloboda-/1125398/

[63] Država financira: “Za dom spremni!”, H-Alter, 14. 01. 2014, dostupno preko:

http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/drzava-financira-za-dom-spremni

[64] Daran Bašić, “Što je Hrvatima NDH”, drugi dio, 9. 10. 2013, dostupno preko:

http://www.dragovoljac.com/index.php?option=com_content[&]view=article[&]id=20623:to-je-hrvatima-ndh-2dio[&]catid=3:nikad-zaboraviti[&]Itemid=10

[65] Jurčević: “Komunisti počinili 89 posto zločina, ustaše 0,13”, Tportal.hr, 30. 5. 2012, dostupno preko:

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/196958/Komunisticke-vlasti-pocinile-89-posto-zlocina-NDH-0-13.html

[66] Ili, kako primećuje Marinko Čulić: “Ovaj put nije bilo nikoga da pruži otpor i cijeli je događaj protekao u znaku velike zamjene uloga. Oni koji su u NDH razdvajali i sortirali srednjoškolce po krvnim zrncima danas su heroji, a oni koje se na taj način segregiralo, etnički su otpad koji ništa bolje nije ni zaslužio. To je onda dobilo odraz i izvan maksimirskog stadiona, jer su osude Šimunićevog performansa bile nesrazmjerno male, a nogometne i druge sportske organizacije čak se i otvoreno sprdaju s očekivanjima da poduzmu oštre kaznene mjere. Očito im je draže da to obavi FIFA, kao desetljeće-dva unatrag, kada se radije ‘ponosno’ podnosilo međunarodne batine nego svojom voljom mijenjalo politiku prema Srbima i ostalim manjinama. Ali to nije najgore u ovoj priči, jer ona zrcali i ukupni saldo hrvatske države nakon dvadesetak godina postojanja. Kada je Tuđman došao na vlast, mnogo toga je obećao, kapitalistički ekonomski prosperitet, političke slobode… a samo je jedno odmah ostvareno – pravo na mržnju prema Srbima i drugim manjinama. I sada, kada je jasno da je od obećanog malo ili nimalo ispunjeno i da je Hrvatska neuspješna zemlja, ta mržnja, to jedino što je ostvareno, buja kao nadomjestak za sve ostalo.” Marinko Čulić, “Povratak ustaša”, Peščanik, 3. 12. 2013, dostupno preko:

http://pescanik.net/2013/12/povratak-ustasa/

[67] Mark Thompson, “Proizvodnja rata, Mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, Medija centar, B92, Beograd, maj 1995, str. 142.

[68] Media-Croatia: “Journalists Suspended over Some Old Quotes”, Vesna Perić Zimonjić, 12. 12. 2006, dostupno preko:

http://www.slobodan-milosevic.org/news/ips121206.htm

[69] “Tolerira li vlada ustaštvo?”, portal Index.hr, 13. 06. 2008, dostupno preko:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/tolerira-li-vlada-ustastvo/390893.aspx

[70] Donna A. Demac, “Liberty Denied, The Current Rise of Censorship in America”, PEN American Center, New York, 1988., str. 24.

[71] “Milanović: Do osnivanja NDH u Europi nije bilo masovnih egzekucija”, Večernji list, 27. 01. 2014, dostupno preko:

http://www.vecernji.hr/hrvatska/milanovic-u-govoru-kritizirao-crkvu-zbog-izostanka-biskupa-917466

[72] Isto.

[73] “Poglavnikove riječi hrvatskim novinarima”, iz brošure “Poglavnik govori”, Ured za promičbu Glavnog Ustaškog Stana, Tiskara matice Hrvatskih Akademičara u Zagrebu, Zagreb, 1941, str. 61.

Kraj

SVETLANA VASOVIĆ MEKINA / IGOR MEKINA

Izvor: UNS / NOVI STANDARD

Vezane vijesti:

HRVATSKA NA TEKOVINAMA NDH (1)