Gornji Jelovac kod Prijedora, mjesto stravičnog pokolja

U Gornjem Jelovcu, na Patriji, u zaseoku Macure, kod spomenika žrtvama Pokolja iz ljeta ’42. služen je 19. jula 2019. godine parastos Novomučenicima srpskim, među kojima je i 75 djece do 14 godina, čija su imena ispisana na spomeniku.

Sveštenik Željko Jevđenić, besjedio je poslije parastosa potresnu priču o stradanju djevojčice kojoj ni dan danas ne znamo ime.

Donosimo prilog autora Spasoja Aleksića o zločinu počinjenom u Jelovcu, napisan aprila 2012.:

Njive prekrivene leševima

Tog krvavog ljeta 1942. godine Kozara je jaukala za svojom djecom.

Livade, zrele pšenice, drveće, trava, putevi, proplanci, potoci, crvenile su se od srpske krvi. Selo Gornji Jelovac kao i zaselak Macure nisu tog Gospodnjeg ljeta bili pošteđeni. Ustaško-hrvatska- muslimanska horda, zvijeri i bezumnja krenuše u pokolj.
Bez i jednog ispaljenog metka, ubijali su čime su stigli, krampovima, kamama, bajonetima.

Rođen sam 24. maja (na Spasovdan) 1928. godine u selu Gornji Jelovac, opština Prijedor, od Oca Nikola i majke Stevanije Aleksić, rođene Popović.
Odarastao sam u mnogočlanom domaćinstvu, odnosno kućnoj zadruzi, koja je brojala 21 člana, a od uže porodice, osim oca i majke, imao sam 3 brata i 2 sestre.
Već sa 7 godina počeo sam da čuvam stoku, a od 12 godina da radim sve poljoprivredne radove.
U devetoj godini (1937.) upisao sam se u osnovnu školu, koju sam završio u Donjem Jelovcu 1940. godine. Početak rata 1941. dočekao sam kao četrnaestogodišnji dječak, dva brata bila su starija od mene, a jedan brat i dvije setre mlađi.

Prije početka velike ofanzive na Kozaru u ljeto 1942. moje selo je tri puta stradalo od napada, paljevine i pljačke od strane ustaša, i to: u avgustu i novembru 1941. i februaru 1942. godine, pri čemu je spaljeno više od 30 domaćinstava i pobjeno oko 40 mještana ovog sela.
U tom periodu moj stric, Vlado Aleksić, uhapšen je od strane ustaša i držan kao talac u zatvoru u Prijedoru, zajedno sa više viđenijih ljudi iz našeg sela.

Tokom velike ofanzive na Kozaru, juna i jula 1942. godine, ja i moja porodica proveli smo 24 dana u zbjegu u Kozari, tačnije Mlinskoj i Hrastovoj kosi.

Ni sam ne znam kako smo preživjeli strahote bombardovanja njemačke avijacije i ustaške artiljerije Kozare u ta 24 dana, svi osim mog đeda po ocu Jovana koji je poginuo dan uoči našeg hapšenja na Valikoj gredi u Kozari, možda srećom ili božijom milošću. Jer, kako objasniti da je jednog dana samo na nekoliko metara od naše kolibe, na Hrastovoj kosi, pala velika avionska bomba koja nije eksplodirala.
Potkraj ofanzive mene i 11 članova moje porodice zarobili su Nijemci, u jarku između Hrastove kose i Velike grede i poveli u Široku Luku, gdje je za nekoliko sati sabrano između 1 000 i 1 500 žena, djece i staraca iz kozarskog zbjega.

U toku tog i narednog dana provedeni smo niz dolinu rijeke Mlječanice, preko Mirkovca, Međuvođa (gdje smo prenoćili), Kruškovca, Bosanske i Hrvatske Dubice u logor Jasenovac.

Svašta sam se nagledao na tom strašnom putu, a posebno mi je ostao u sjećanju nailazak na pobijene ranjene partizane (iz partizanske bolnice na Kozari) u luci oko Kličkovića kuća, gdje su strpani u hrpu kao najveći plast sijena.
U Kozari je od 11 članova moje uže porodice ubijen i moj brat Pantelija od 19 godina, a brat Tihomir od 18 godina (inače zarobljen kao ranjen borac Kozarskog odreda) nikada nije pronađen.

U logoru Jasenovac ustaše su svakodnevno odvajali muškarce i mušku djecu i odvodili na smaknuće. Jednog dana ja sam izbjegao tu sudbinu zahvaljujući tome što što sam na glavu povezao dječiju pelenu pa su ustaše mislili da sam žensko. U loguru su umrla moja dva brata stričevića, Marijan od 3 godine i Sreto od godinu dana. Nakon nekog vremena preživjeli članovi moje porodice odvedeni su iz logora u hrvatsko selo Borovac, te raspoređeni u pravoslavne familije Petrović i Ljiljak, gdje smo proveli do potkraj septembra te godine.
Krajem septembra 1942. vratili smo se u Gornji Jelovac i na opljačkanom kućištu zatekli mog oca Nikolu, koji je nekako izbjegao zarobljavanje na Kozari.

Poslije ofanzive na Kozari ustaše su u našem selu, na pojedinim mjestima, podigle svoja uporišta, dobro ukopana, odnosno utvrđena i ograđena bodljikavom žicom. Na njima su dočekivali i likvidirali Srbe koji su se iz Kozare pokušali vratiti, pa je samo u zaseoku Macure u Gornjem Jelovcu na taj način pobijeno 312 ljudi,žena i djece iz više potkozarskih sela, odnosno kozarskog zbjega.
Ono što nisu odveli u ustaške logore i poklali u ljeto 1942, ustaše su dovršile u jesen te godine, u oktobru i novemru, jer samo u pokolju 23. i 24. oktobra 1942. ustaše su u selima Gornji Jelovac i Palančište na zvjerskij način pobile više od 400 mještana.
Ubijani su uglavnom sjekirama, maljevia i koljem, „da zlikovci ne bi „trošili municiju“ i da drugi, iz komšiluka, ne bi čuli jauke onih koji su ubijani, te pobjegli pred ustašama.

Ubijene i poklane nije se smjelo od ustaša, a nije imao ni ko da sahrani. Kada se moja porodica vratila iz logora, odnosno iz Zapadne Slavonije u jesen 1942. godine, po gotovo svim njivama i šumarcima po Jelovcu ležala su raspadnuta tijela od ljeta te godine.
Krijući se od ustaša, pokušao sam pronaći tijela svog rođenog brata – Pantelije i brata od strica – Radovana, nadajući se da ću ih prepoznati po odjeći, naročito košuljama izvezenim merkom.
Tražeći ih, pregledao sam i nabrojao 217 leševa, uglavnom partizana, ali i srpskih civila, jer su fašisti svoje poginule pokupili.
Najviše ovih leševa nalazilo se na prostoru Patrije, Goljaka, Dolova, Vila i do Čičića, a u manjem broju bilo ih je na cijelom području – od rijeke Mlječanice do Kneževića, odnosno Bukove kose.
Između ostalog, vidio sam kako su fašistički tenkovi pregazili i smrvili kosti sedmorice partizana na potezu današnjeg puta Jelovačka zadruga – Mlječanica, između zaseoka Vile i Patrije.

Tek u martu i aprilu 1943. godine, uglavnom jelovačke žene i djeca sahranili su leševe stradalnika, donošenjem njihovih kostiju u sepetima i zavežljajima u najbliže rovove – kojih je bilo po cijelom selu, pri čemu je pronađeno i sahranjeno njih 246, dok su ostali sahranjeni kasnije, kada su ustaše napustile Gornji Jelovac.
Kada je, 1953. godine, formirano Partizansko groblje na Puarinama – za tadašnju opštinu Palančište, pronađene su samo kosti 74 ovih stradalnika i prenesene u ovo groblje, dok ostale, poslije 11 godina od zakopavanja, nisu uspjeli pronaći.

U toku Drugog svjetskog rata stanovništvo Gornjeg Jelovca je prepolovljeno, a gotovo sve kuće i imanja popaljeni. Trideset četiri kompltne jelovačke familije, sa 139 svojih članova, nestale su, a 50 jelovačkih majki ubijeno je sa 158-ero svoje djece.

Kada se ovome dodaju žrtve ustaškog genocida u logorima Jasenovac, Gradiška, Jastrebarsko i drugim, kao i njemačkim logorima, ukupno su kao žrtve fašističkog terora iz ovog sela stradala 464 njegova mještanina, od kojih su njih 226 bila djeca mlađa od 15 godina. Dodali se ovome 59 poginulih boraca NOR-a – selo Gornji Jelovac ukupno je u Drugom svjetskom ratu izgubilo 523 svoja stanovnika, ili 45,16% od stanja na početku rata.
Gotovo sve sposobno, preživjelo i punoljetno,stanovništvo ovog sela uzelo je aktivnog učešća tokom ovog rata u borbi protiv okupatora i njegovih sluga, a 27 od njih su nosioci „Partizanske spomenice 1941. godine“, a još 30 njih – prvoboraca – da su preživjeli bili bi nosioci ovog odličja.

Zbog svega ovdje rečenog, koristim svaku priliku da sadašnjim generacijama pričam o tim strašnim događajima i opominjem: da sve učine da se takvo što srpskom, ili bilo kojem drugom narodu, nikada više ne ponovi, a posebno ne našem selu – Gornjem Jelovcu, kao što se desilo zle 1942. godine, kada je za samo nekoliko mjeseci nestalo pola ovog sela.

Ima jedna poslovica koju sam čuo od starijih ljudi u selu: „Srbina može tri puta da ujede zmija iz jedne iste rupe.“
Tome bih dodao:
Ustaše ostaju ustaše, što su dokazali i u prošlom ratu.

Mučenici naši, molite se za nas grešne!

Priredila: Sandra Blagić, sekretar UG jadovno 1941. Banja Luka

Vezane vijesti:

Pokolj u selima Palančište i Jelovac kroz dokumenta i …

U Donjem Jelovcu obilježeno stradanje Srba u Drugom …