fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Glas Rusije: NATO, UNMIK i EULEKS miniraju istinu o trgovini organima kidnapovanih Srba

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2012/zuta-kuca33.jpg

Sada kada je za slučaj crne transplantologije na Kosovu ponovo prikovana pažnja kako javnosti, tako i mnogobrojnih istražiteljskih struktura, čini se važnim da se vratimo onome od čega je sve počelo – tajnom referatu UNMIK-a koji je 2004. godine bio predstavljen tadašnjem Glavnom tužiocu Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju Karli del Ponte.

U dokumentu stoji da je tokom 1999. godine od 100 do 300 stanovnika Kosova bilo oteto, prebačeno na sever Albanije, između ostalog u zloglasnu Žutu kuću, gde su im radili nelegalne operacije. Fotokopije ovog referata, zasnovanog na izjavama svedoka, pojavile su se u srpskim medijima 2010. godine, na engleskom jeziku. Tada ga je glavni urednik internet-izdanja Srbski FB Reporter Miodrag Novaković preveo na srpski i preuzeli su ga patriotski sajtovi, mada zvanični mediji su ingorisali dokument, kao uostalom i zvanična lica. Sada, vraćajući se tom referatu, čije je mnoge stavoe potvrdio i Dik Marti, postavlja se razložno pitanje: zašto se proces aktivizirao tek poslednjih godina, zašto je bila sasvim izgubljena prva polovina 2000-ih, propušteno dragoceno vreme…

Uz ljubaznu dozvolu gospodina Novakovića, objavljujemo neke fragmente:

Očevidac koji je učestvovao najmanje u pet transportovanja zarobljenika sa Kosova u Žutu kuću na severu Albanije seća se:

– Srbi su stalno pitali gde ih vodimo. Stražari koji su bili pozadi sa njima, stalno su ih „ućutkivali“. Kazali su im da ućute ili će ih prebiti – „Vodimo vas da sečete drva i radite na seoskom gazdinstvu.“ (bio je odgovor). U Prizrenu nam je naređeno da ne smemo da bijemo zarobljenike, već da ih tretiramo dobro. To je za mene bilo prvi put da čujem tako nešto, i iznenadilo me je, pošto nam je uvek pre toga bilo dozvoljeno da ih prebijamo (Srbe) i da im lomimo ruke i noge kako nam se prohte. Sledećeg dana smo ih odvezli (zarobljene Srbe) u kuću jugozapadno od Burela, u Fuše Kruje. Pre toga smo predali jednom doktoru torbu sa crnom fasciklom, mislim da su tu bili neki dokumenti. Nakon toga prilikom svih isporuka smo predavali „doktorima“ akt-tašne ili fascikle sa pratećim dokumentima, koji su dolazili zajedno sa zarobljenicima koje smo isporučivali. Kada smo stigli bila je noć, i već je nekoliko tipova čekalo na nas. Tamo je bio jedan albanski doktor: Đamil, on je „pregledao“ zarobljene Srbe, posebno je zagledao oblast abdomena, i propitivao nas da li smo ih tukli.

U maju ili početkom juna 2000. godine svedok je prevozio oko 20 žena iz Istočne Evrope i bivših sovjetskih republika.

Svedok se priseća da kamion nije imao prozore i gotovo nepostojeću ventilaciju, tako da kada su otvorili zadnja vrata, nekoliko devojaka su bile bez svesti, skoro ugušene, tako da su morali da ih iznesu iz kamiona. Tu su iskrcali kamion. Pet žena su bile izdvojene iz grupe i odvežene u notornu (žutu) „kuću“ južno od Burela. Svedok je potom izjavio da je kasnije dobio zadatak da prati vozilo, u kome su transportovani delovi ljudskih tela i unutrašnji organi, do aerodroma Rinas kod Tirane.

U kakvom je strahu pred crnim transplantolozima živelo srpsko stanovništvo, svedoči sećanje o tome kako je Albanac vozio muškarca i ženu:

– Treća isporuka je bila proleće 2000. Ponovo sam se našao u Burelu, gde sam preuzeo dvoje Srba, muškarca i ženu. Srbi su bili očajni i uplašeni. U jednom momentu muškarac nas je molio da ih ubijemo odmah po kratkom postupku, „Mi ne želimo da budemo sečeni na komade,“ govorio nam je. Odvezli smo ih u istu „kuću“ južno od Burela.

A evo kako su pripremali žrtve „za klanje“.

– „C“ mi je kazao da su mnogi Srbi bili dovođeni visoko u planine „da bi im se popravila krvna slika“. Davana im je dobra hrana, imali su intenzivne aktivnosti radeći na farmama i sekući drva. Posle nekog vremena, kada bi stigle porudžbine za ljudske organe, odvodili su ih u Burel gde su „čekali“ na „operaciju“! „C“ je kazao da su od prvih dvoje Srba „uzeli“ samo dva bubrega, i potom ih ubili.

Autor prevoda, istraživač slučajeva crne transplantologije i glavni urednik Srpskog RB Reportera Miodrag Novaković odgovorio je na pitanja Glasa Rusije:

Gospodine Novakoviću, u svom članku pišete: Ono što praktično čini Haški tribunal (tužilaštvo) saučesnikom u ovom monstruoznom zločinu nad otetim Srbima jeste činjenica da su u vreme pisanja ovog izveštaja, prema pouzdanim izvorima u Albaniji još uvek postojali živi srpski zatočenici. Haški tribunal i NATO okupatori ne samo da nisu ništa učinili da ih oslobode, već su suspendovali ovu istragu, da bi potom naknadno u tribunalu uništili i sve forenzičke dokaze prikupljene sa lokacije Burel… Molim vas, objasnite kakva je uloga međunarodnog faktora u istrazi zločina crnih transplantologa.

– U toku svojih istraživanja ove teme pročitao sam stotine, ako ne i hiljade stranica pisanog materijala, iz više desetina raznih izvora. Jedan broj tih, po meni, kredibilnih izvora, upravo i potvrđuje taj pasus koji ste izdvojili iz mog članka. Navešću samo neke:

Beogradski mediji: RTS, Večernje novosti, B92, Pres i drugi su tokom 2008. objavili izveštaje srpskih državnih organa koji su još tokom 2001. godine dostavili međunarodnim organima iz Unmika, Kfor-a i Haškog tribunala, precizne informacije o oko 300 kidnapovanih Srba koji su po završetku ilegalnog NATO rata protiv Jugoslavije transportovani na sever Albanije i tamo bili ubijani, njihovi organi nasilno vađeni i prodavani na crnom tržištu širom sveta.

U svom intervjuu RTS u martu 2008, tadašnji šef koordinacionog tima Srbije za Kosovo, Nebojša Čović je izjavio da je Karli del Ponte, tužiteljki Haškog tribunala dostavio detaljne mape sa lokacijama na kojima su držani kidnapovani Srbi na severu Kosova i u Albaniji. Ove informacije su bile rezultat istrage srpskih istražnih organa. Te navode su potvrdili i tadašnji šef srpskog istražnog tima Milorad Pejčinović, kao i šef vojne službe bezbednosti general Momir Stojanović. U to vreme ove informacije su se pojavile i na Rusiji danas.

Da je ta informacija dostavljena Karli del Ponte od strane srpskih državnih organa i da ona nije reagovala na nju potvrdila je u svom intervjuu Frankfurtskim novostima, 26. marta 2008. i bivša predstavnica za štampu Haškog tribunala Florens Hartman.

(Kasnije je sama Karla del Ponte u intervjuu italijanskoj La Stampi izjavila da se haško tužilaštvo u svom radu rukovodilo političkim interesima i pritiscima, a ne deljenjem pravde, i da u to vreme prosekucija Albanaca, bivših i sadašnjih Nato saveznika, nije bila dozvoljena.)

Najdrastičniji primer takve predrasude prema Srbima jeste slučaj iz tog vremena, kada su Karli del Ponte dostavljeni dokazi o lokacijama gde se nalaze zatočeni Srbi. Tada je španski kontigent KFOR-a poslat u kosovsko selo Vrelo da oslobodi zatočene Srbe, ali i pre nego što su počeli akciju oslobađanja- naređeno im je da se vrate na početne pozicije. Naravno, nakon toga ti kidnapovani ljudi su nestali bez traga i glasa. Taj slučaj je opisao izraelski novinar Set Frencman 25. novembra 2010, na sajtu za balkanske studije, zadužbine lorda Bajrona.

Možda najpotresnije svedočanstvo o ignorisanju problema nestalih Srba od strane Unmika i KFOR-a je obezbedio predsednik udruženja za otkrivanje sudbine nestalih Srba sa KiM, Sima Spasić. Rusija danas i drugi mediji navode njegovu izjavu kako su predstavnici Kfor-a ignorisali njihove zahteve da im se pomogne u pronalaženju živih ili mrtvih članova porodice, više od 2,000 nestalih Srba, sve dok udruženje nije organizovalo javne demonstracije. Spasić navodi kako su ga tada predstavnici KFOR-a odveli na jednu od mnogobrojnih lokacija masovnih grobnica pobijenih Srba i drugih nelbanaca.

Spasić svedoči da je među pobijenim ljudima video i leš jedne male bebe. Kasnije je saznao da je među ubijenima bio i njegov brat Miloš, koga je kidnapovala teroristička OVK.

Glas Rusije: Zašto na osnovu referata UNMIK-a nije bilo pokrenuto ni jedno krivično delo?

– Po meni, postojali su politički, ali drugi razlozi, neki čak i kriminalni po svom karakteru.

Neposredno pre i u toku ilegalnog Nato rata protiv SR Jugoslavije teroristička OVK i Nato su bili praktično vojni saveznici, koji su se borili protiv zajedničkog neprijatelja – Srba. Tokom tog ilegalnog rata, i jedni i drugi su počinili ratne zločine protiv civilnog stanovništva tadašnje Jugoslavije.

OVK na terenu de fakto u funkciji NATO pešadije. NATO snage sa bezbedne daljine, bolje reći visine, bombardujući uglavnom civilnu infrastrukturu bivše Jugoslavije i Srbije.

Nakon rata samo su promenili oznake na uniformama – NATO je postao KFOR, teroristička OVK je postala takozvani Kosovski zaštitni korpus i policija. U suštini na okupiranoj teritoriji KiM su i dalje ostali separatisti i okupatori – odnosno stari ratni saveznici.

Dakle po meni objašnjenje je veoma jednostavno: impliciranjem OVK u ratnim zločinima protiv Srba, Nato (sada prerušen u KFOR i EULEKS) bi implicirao i sopstvenu krivicu za ratne zločine.

Čak i da NATO nije direktno počinio ratne zločine, mada svi znamo da jeste, ne bi mogao da izbegne odgovornost za te strašne zločine svojih albanskih saveznika, jer je po međunarodnim konvencijama kao superiorna okupaciona vojna vlast na teritoriji KiM bio odgovoran za bezbednost i imovinu svih civila, a ne samo Albanaca.

Ipak ovde bih izdvojio i neke druge razloge:

Pored „savezničkog motiva“ postojao je i drugi: predrasuda prema Srbima- pre svega dobro dokumentovani lični animozitet prema Srbima tadašnjeg šefa UNMIK administracije Bernarda Kušnera. Najbolja ilustracija njegovog antisrpskog sentimenta je bila odluka organizacije Doktori bez granica, koju je on osnovao, da se iz nje izbace grčki lekari, zato što su u toku ilegalnog NATO rata protiv Jugoslavije 1999. došli u Srbiju da leče žrtve Nato i OVK zločina. Dakle ovde govorimo o gospodinu Kušneru, lekaru koji je položio Hipokratovu zakletvu, i koji ju je na taj način bar indirektno pogazio, da ne govorimo koliko je to bio duboko nemoralan čin.

Inače, Kušnera za predrasudu prema Srbima i ometanje istrage u vezi kidnapovanih Srba i drugih nealbanaca je optužila i bivša tužiteljka Haškog tribunala Karla del Ponte u svojoj knjizi „Lov na ratne zločince i ja“.

Karla del Ponte je u svojoj izjavi italijanskoj La Stampi 2008. izjavila da nije bilo dozvoljeno da se ovi teški zločini OVK i albanske mafije nad kidnapovanim nealbancima ranije obelodane, jer bi to onda dovelo u pitanje proglašenje Kosovske nezavisnosti- ova njena izjava upućuje na političke motive zataškavanja istrage ovog zločina stoleća. Po meni to je i bio glavni razlog da švajcarsko tužilaštvo zabrani promociju knjige „Lov na ratne zločince i ja“ Karle del Ponte neposredno pre proglašenja nezavisnosti ilegalne kosovske države, zbog sadržaja knjige koji je obelodanjivao trgovinu organima. Naravno, ta zabrana je kasnije ukinuta.

Da je Bernard Kušner lično zataškao istragu o kidnapovanima i trgovini organima potvrdila je u Haškom tribunalu, tokom procesa Slobodanu Miloševiću, i bivši sudija okružnog suda u Prištini Danica Marinković. Međutim Haški tribunal i tužilaštvo su ignorisali i ovu informaciju.

Prema pisanju Večernjih novosti u maju 2008. postojao je i kriminalni motiv zataškavanja sudbine nestalih Srba: naime srpski tužilac za ratne zločine Bruno Vekarić je izjavio da je on lično dostavio UNMIK-u dokaze o direktnoj umešanosti jednog visokog zvaničnika UNMIK-a u ilegalnu trgovinu organa kidnapovanih Srba, i da je taj inkriminisani zvaničnik prethodno učestvovao u ilegalnoj trgovini ljudskih organa u BiH.

Inače taj zvaničnik UNMIK-a je po profesiji bio forenzički ekspert. UNMIK ne samo da nije pokrenuo istragu protiv ovog čoveka, već je istom omogućio da pobegne u Južnu Ameriku- tvrdi Vekarić.

Iz referata UNMIK-a postaje jasno kao prvo da je u trgovinu organima umešana „elita“ terorističke OVK, a kao drugo da mnogi Albanci koji su sarađivali sa ovom vojnom formacijom činili su to pod pritiskom i često su bili žrtve svojih sunarodnika.

Umešanost OVK elite su pored izvestioca Evropskog parlamenta Dika Martija, dobro dokumentovali UNMIK i neke zapadne obaveštajne službe, pre svega umešanost Hašima Tačija i Ramuša Haradinaja. Problem je što je albanska zajednica na KiM plemenskog tipa, koja funkcioniše po principu italijanske Koza nostre. Po meni čak na mnogo suroviji način.

Videli ste u ovom UNMIK-ovom izveštaju da se u njemu direktno- odnosno preko njegovog brata Dauta, koji je komandovao zatvoreničkim logorima na severu Albanije, implicira odgovornost bivšeg komandanta OVK Ramuša Haradinaja. On je i izveden pred Haški tribunal, i na osnovu nekih dokaza navedenih u ovom UNMIK-ovom izveštaju, da bi usled nedostatka dokaza bio naprasno oslobođen. A taj nedostatak dokaza je u stvari bio nedostatak svedoka, koji su svi naprasno poumirali na razne načine, ili bukvalno nestali sa lica zemlje. Ovim primerom se najbolje dokumentuje prethodno citirani „Koza nostra“ karakter albanske plemenske zajednice na Kosovu.

Izvestilac Saveta Evrope Dik Marti je veoma dobro dokumentovao taj mafijaški karakter OVK elite u svom izveštaju. On se najviše fokusirao na najkrupniju ribu, takozvanog premijera, bivšeg OVK komandanta Hašima Tačija. Marti je veoma dobro dokumentovao rad Tačijeve mafijaške organizacije. Problem je što se ovde ne radi samo o lokalnoj albanskoj mafiji. Kosovo je postalo jedan od glavnih centara za distribuciju heroina u Evropi i svetu, i tu se ukrštaju interesi raznih internacionalnih mafija, uključujući i pripadnike okupacionih NATO trupa, i verovatno nekih korumpiranih EULEKS zvaničnika. To je jedan od glavnih razloga zašto je izveštaj Dika Martija gurnut pod tepih.

Što se tiče drugog pitanja, u pravu ste – jedan broj Albanaca, pripadnika OVK je bio prisiljen na razne načine da učestvuje u toj mračnoj operaciji. Neki su bili nasilno regrutovani u OVK, neki su bili ucenjeni, uglavnom zbog materijalnih dugova lokalnim komandantima OVK, ili šefovima albanske mafije. Uglavnom su ti moćnici bili u dvostrukoj ulozi mafijaša i lidera OVK.

Navešću svedočanstva novinara BBS-ija Makla Montgomerija i Nika Torpa. Majkl Montgomeri je uspeo da sačuva video zapis forenzičkih dokaza iz Žute kuće u Burelu u Albaniji. On je 2003. i 2004. pratio UN istražni tim i tom prilikom razgovarao sa više zaštišćenih svedoka i jednom preživelom žrtvom trgovine organa. Verujem da danas nijedan od tih svedoka nije više živ, ali Montgomeri je sačuvao video i audio zapise njihovih veoma potresnih svedočanstava.

Nik Torp je intervjuisao jedinu preživelu žrtvu trgovine organa, evo izvoda audio transkrita izjave te žrtve- na pitanje Torpa kako je ova albanska žrtva znala da su druge žrtve koje su bile ubijane i mrcvarene pred njom bili Srbi, on je izjavio- početak citata: Kada nekoga muče… on zapomaže na svom maternjem jeziku- „o majko“…. noću kad je bila tišina mogli smo da ih čujemo kako plaču- za vreme mučenja i nakon… završen citat. Ovo svedočanstvo je publikovano 9. aprila 2009. na radiju BBC 4.

Takođe u aprilu 2009. BBC radio 4 je emitovao audio svedočanstvo zaštićenog svedoka trgovine organima, koje je zabeležio Majkl Montgomeri – početak citata:

– Video sam svašta… video sam mučene ljude, zaklane, prebijene šipkama. Video sam ljude kojima nisu dali da jedu po nedelju dana. Video sam kako na zarobljenike stavljaju neprobojni prsluk i zatim pucaju u njih da bi testirali probojnost. Video sam kako ih bacaju u rake, video sam ubijene ljude… kraj citata.

Na kraju bih hteo da dodam da odgovor na ovo vaše drugo pitanje, odnosno sugestiju da su neki Albanci protiv svoje volje učestvovali u ovim radnjama, leži u samom UNMIK-ovom izveštaju sikejeks103 koji sam ja preveo na srpski u decembru 2010. Iz tog izveštaja se jasno vidi da su skoro svih osam zaštićenih svedoka Albanaca bili prisiljeni na razne načine da učestvuju u tome.

Ironično, još jedan težak zločin je počinjen i nad njima samima i to od strane UNMIK-a i Haškog tribunala kao što znamo više skoro ni jedan od tih svedoka danas nije živ. Oni su pobijeni ili nestali zbog nesposobnosti tribunala i UNMIK-a da im pruži zaštitu. Kakvu pravdu onda treba da očekuju Srbi od tih istih organa, koji nisu u stanju da zaštite ni „zaštićene“ svedoke…

Pred našim mikrofonom bio je istraživač slučaja crne transplantologije i glavni urednik Srbskog FB Reportera Miodrag Novaković koji je odgovorio na pitanja Glasa Rusije.

Timur Blohin

 

Izvor: GLAS RUSIJE

 

Vezane vijesti:

SVJEDOK JE BIVŠI PRIPADNIK OVK

Izvadili srce iz živog srpskog mladića

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: