Episkop gornjokarlovački Gerasim: Predgovor djelu dr Đure Zatezala „Radio sam svoj seljački i kovački posao”

Datum objave: petak, 9 oktobra, 2020
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+

Djelo koje imamo pred sobom, djelo dr Đure Zatezala, zvučnog naslova „Radio sam svoj seljački i kovački posao” na najrealističniji način nas podseća na najcrnji period u novijoj istoriji roda ljudskog.

Period za koji svaki čovjek na planeti, dok obitava treba da moli oprost od Gospoda, jer samo jedan, procentualno nebitan za broj žrtava u Drugom svjetskom ratu, ali za naš narod ogroman gubitak, opisan je u ovom kapitalnom djelu, koje mora budućim generacijama da ostane poveznica sa vremenom kada se radilo na sistematskom istrebljenju jednog čitavog naroda na ovim prostorima.

Krvlju mučenika natopljena su jasenovačka, jadovinska i glinska mučilišta i mnoga druga. Gospod ih je primio pod svoje okrilje, jer mučeništvo za Hrista jedan je od glavnih i neospornih elemenata koji dokazuju Istinu vjere Hristove. Nesumnjivo, Gospod je svojim promislom uredio tako da oni koji su preživjeli golgote mučilišta daju svoja svedočanstva za buduće generacije.

Upravo ta potresna svjedočanstva o događajima širom Korduna, Banije, Gorskog Kotara i Like, koje su svjedoci proživjeli i koja evociraju uspomene na tamne godine sredine dvadesetog vijeka, dr Đuro Zatezalo sabrao je i pripremio za podsjetnik budućim pokolenjima. Osim potresnih svjedočanstava preživjelih, autor nam prilaže i veoma bitna svjedočanstva nekolicine diplomata, advokata i funkcionera Nezavisne države Hrvatske, a također i njemačkih i italijanskih generala i oficira, kao i mnogih pisaca širom svijeta, što nesumnjivo potvrđuje svjedočanstva onih koji su izbjegli pokolj u poslednjim trenutcima.

O tome koje su razmjere monstruoznosti zločina i radnji vršenih nad pravoslavnim življem širom Korduna, Banije, Gorskog Kotara i Like, najglasnije i najjezivije svjedoči jedan detalj, a odnosi se na nož simboličnog naziva „srbosjek”, pomoću kojeg su okončani ovozemaljski životi pravoslavnima čiji tačan broj nikada neće biti utvrđen, jer ko zna koliko je još mjesta i grobnica za koje nemamo pisana svjedočanstva.

A svakako najmonstruoznije zvuči činjenica da je tadašnji režim jedini u istoriji roda ljudskog imao koncentracioni logor za najmlađe, za djecu Božiju, za bezazlena i nevina bića. Dovoljno je reći – logor za djecu. Strahota se sama iščita.

Pored stravičnih svjedočanstava preživjelih, autor djelu prilaže i spisak postradalih sveštenoslužitelja koji su u to vrijeme službovali na teritoriji Eparhije gornjokarlovačke, a koji su zajedno sa svojim Episkopom, Savom (Trlajić) postradali samo zbog toga jer su ostali uz svoj narod, braneći vjeru i nasledstvo predaka. O stradanju Episkopa Save, kojeg autor navodi u spisku postradalih sveštenoslužitelja, imamo svjedočanstvo u jednom broju Banatskog vjesnika, časopisa Eparhije banatske, pod naslovom „Glavu dajem, al’ svoj narod ne ostavljam”.

„…Godine 1941. u Gornjokarlovačkoj eparhiji zavladala je užasna ustaška strahovlada. Sveštenicima i episkopu rečeno je da više nisu poželjni i da moraju napustiti svoje vernike i svoj narod. Nadbiskup Alojzije Stepinac otvoreno je rekao vladici da mora da napusti ‘hrvatski’ Karlovac, inače će biti likvidiran. Na to mu je vladika odgovorio:

‘Glavu dajem, al’ svoj narod ne ostavljam!’

Da se nadbiskup nije šalio, videlo se odmah. Vladika Sava je uhapšen i strahovito mučen. Za vreme njegovog mučenja u Plaškom, ustaše su pevali: ‘Svi koji ste u Hristu rođeni u Hrista ste se obukli’.

Kada su vladiku posle mučenja poveli na stratište, njegova majka je stajala pored crkve i čekala da ga provedu. Htjela je, još jedanput, da vidi sina i da se sa njime pozdravi. Mučitelji joj to, međutim, nisu dozvolili. Vladika je, ipak, vezanim rukama blagoslovio majku i otišao u smrt.

Nekoliko godina kasnije, u bašaidsku crkvu, u kojoj je vladika Sava službovao kao mjesni paroh, svratio je nepoznat čovek. Sreo je tadašnjeg upravnika pošte Savu Saravolca. Sava je, inače, bio dugogodišnji pojac u bašaidskoj crkvi i to je sa ponosom isticao.

‘Da li ste poznavali vladiku Savu Trlajića?’, upitao je nepoznati Saravolca. ‘Čuo sam da je bio sveštenik u Bašaidu’.

‘Kako da ne! Vladika me je školovao. Njemu sam zahvalan za sve što sam u životu postigao’.

Zatim je upitao nepoznatog:

‘Otkud poznajete vladiku?’

‘Bio sam neposredan svjedok njegovog stradanja’, odgovorio je neznanac. ‘Ustaški mučitelji doveli su vladiku na jednu poljanu i nastavili mučenje. Živom su mu kožu odrali i posuli solju. Zatim su ga zakopali u zemlju. Samo mu je glava virila. Potom su dovukli gvozdenu drljaču i vukli je preko njegove glave, sve dok nije dušu predao Gospodu. Dalje ne znam. Biće da su ga ustaše bacili u jednu od mnogobrojnih jama u tom kraju, srpskih grobnica. Ni smrt ga, dakle, nije odvojila od naroda’.

Nepoznati se okrenuo i otišao, a Sava je ostao skamenjen, ne uspjevši da ga upita za ime. ”

Jasno nam je koliko je okrutnosti bilo kada su se sa takvim prezirom odnosili prema slugi Božjem, Episkopu Svete Crkve, koji nikome nažao učinio nije, samo je bio kriv jer nije želio napustiti povjerenu mu pastvu. Zbog toga je i ovjenčan vječnom slavom u Carstvu Nebeskom, zajedno sa svim postradalim.

Upravo zbog svega, zbog razmjera Pokolja, zbog istine koja se iskrivljuje, zbog mučeništva i zbog budućnosti, ovo djelo dr. Đure Zatezala jeste kapitalno, kao što smo ranije naglasili, i kao takvo treba da ostane zbog nezaborava, jer ako naš narod zaboravi zločin, postoji ogromna šansa da će se on opet desiti, da li našim generacijama ili pokolenjima koja ćemo ostaviti poslije sebe, svejedno je.

Upravo radi toga zločin ne smije biti zaboravljen, ne da bi se mi svetili onima koji su to učini, jer pravoslavlje nije osvetoljubivo, Hristov narod nije oko za oko, zub za zub narod, već naprotiv, narod koji treba da prašta za preteške grijehe, a na prvom mjestu da se prisjeća svih onih koji su postradali i koji su ovjenčani vjencem slave na nebesima.

„Hristovi svedočitelji u vrijeme novo zasijali i nevino postradali radi ispovjedanja vjere, sjetite se u dan drugoga Dolaska Gospodnjeg i nas nedostojnih čada vaših, koji vam molitvene pohvale prinose i molitvenim uzdasima vapiju. Sjetite se i stradalnog roda našeg koga bure iskušenja lome, Crkvu Svetu pokažite nedodirljivom za napade neprijatelja, proslavljajući Oca i Sina i Duha Svetoga, sada i uvek i u vekove vekova. Amin!’”

Najljubaznije se zahvaljujemo gospodinu Đuri Zatezalu, za još jedno, u nizu mnogih, njegovih djela i podviga.

Prikupiti i objaviti sva ova svjedočanstva preživjelih, koja će nam, kako već rekosmo, poslužiti da ne zaboravimo kako se inkvizicija obračunava sa, ovoga puta ne sa herezom i drugačije mislećim ljudima, već sa jednim narodom i njegovim duhovnim nasleđem.

Episkop gornjokarlovački Gerasim


Uvod iz knjige: Đuro Zatezalo – „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945.

Predgovor knjige “Radio sam svoj seljački i kovački posao” – Đuro Zatezalo

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top