Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
SpanishRazvoj ekološke svijesti u Hrvatskoj ima svoj decenijama dug kontinuitet i danas je na zavidnom nivou.
Piše: Dušan Bastašić
Svjedoci smo bure koja se proteklih dana digla u Hrvatskoj zbog mogućeg zagađenja voda i okoliša sa vrlo izvjesnim teškim posljedicama po zdravlje stanovnika, stoke i usjeva. Ustanovljeno je da je godinama unazad, nezakonito, kriminalnim radnjama na područje Gospića i obližnjeg Divosela dovožen opasan otpad.
Dio tog otpada je zakopan a veći dio je godinama bio izložen padavinama koje su opasne materije odnosile u tlo koje je na tom području kraškog tipa. I posljedično, zagađuje se tlo i podzemne vode a time i ponornice od kojih su najpoznatije Lika i Gacka.
Evo šta piše na jednom internet sajtu:
„Od ponora Lika nastavlja razgranatim podzemnim galerijama kroz mračnu utrobu Velebita sve do mora u koje utječe tako – “točkasto” – i odozdo, kroz ponorska ušća, nebrojene vrulje i špiljske “rigavice” između Sv. Jurja i Jablanca.“
Dakle, i do mora, najznačajnijeg turističkog potencijala Hrvatske i „punjača“ državnog budžeta.
Opravdana zabrinutnost i reakcija stanovnika Like je uzdrmala i sam vrh državne vlasti.
Ova dešavanja podsjećaju na nešto veoma slično što se desilo prije tačno osamdeset i pet godina na području Srednjeg Velebita, Ličkog polja, Podvelebitskog kanala, dijela ostrva Paga i Paških vrata.
40.000 tijela ubijenih Srba i Jevreja 1941. godine – 36.000 tona otpada 2026. godine.
Od sredine aprila pa do kraja avgusta 1941. u tzv. Gospićkoj grupi logora ubijeno je ne manje od 40.000 ljudi, najčešće bacanjem u kraške jame Velebita i Ličkog polja od grada Otočca prema jugu. Od tog broja, u logorima na ostrvu Pagu i akvatorijuma rta Slana ubijeno je ne manje od 8.020.
Tijela su se raspadala i kao što je to danas slučaj sa industrijskim otpadom, kisnula a produkti truljenja kroz krševito, porozno tlo se cijedili u podzemne vode i rijeke ponornice.
Poznato je da kako nekad tako i danas, na dnu nekih od tih jama protiče voda koja se ulijeva u ponornice ili direktno u Jadransko more. Takve jame su npr. ona pod Grginim brijegom, nedaleko mjesta logora Jadovno i jama Tučić ponor kod Gračaca.
Zabilježena su svjedočanstva o krvavom moru u priobalju nedaleko grada Karlobaga.
Samo pojedini stanovnici, koji se nisu plašili ustaške odmazde otkrili su italijanskim vojnicima lokacije nekoliko jama a ovi napisali detaljne izvještaje.
Nakon što su 24. juna 1941. počeli da „rade“ i logori Slana i Metajna na ostrvu Pagu, veći broj od ne manje od 8.020 žrtava ubijen je u akvatorijumu rta Slana, tačnije u Paškim vratima.
U julu mjesecu su ribari u svojim mrežama počeli da sve češće izvlače i tijela ubijenih a u vrijeme bonace, mirnog mora u priobalju su vidjeli kako sa dna prema površini štrče noge pobijenih kojima je vezan kamen oko vrata da tijela ne bi isplivavala.
Nedugo nakon što su prije zatvaranja logora zbog italijanske reokupacije zone II, ustaše i domobrani pobili na Fornaži iznad uvale Malin blizu 800 zatočenika pobunilo se lokalno hrvatsko stanovništvo.
Nisu Pažani ustali zbog masakra nad zatočenicima logora uoči katoličkog praznika Velike Gospe već zbog smrada lešina u raspadu i straha zbog zagađenja pitke vode.
Niko više nije kupovao ribu pa su i ribari prestali sa izlovljavanjem.
Pozvani su italijanski sanitarci koji su otkopali plitko zatrpane rovove, ekshumirali i na lomačama spalili tijela 91 djeteta do petnaest godina starosti, 293 ženska i 407 muška leša. Pepeo i nesagorjele ostatke zatrpali su u iste rovove. Sve su to uredno dokumentovali, snimili i desetke fotografija.
Stariji Pažani i danas se sjećaju smrdljivog dima koji je nosio pepeo spaljenih žrtava sa Fornaže, koji je prekrio nebo nad gradom i natjerao ljude da ne izlaze iz svojih domova.
Današnja hrvatska istoriografija ne poriče taj zločin i uzima te dokumente kao relevantne.
Zanimljivo je kako su ekshumacije i spaljivanja leševa počela 5. septembra 1941. Upravo na taj datum 2026. godine u Zagrebu je organizovan do sada najveći protestni skup zbog zagađivanja okoline, tla i voda opasnim industrijskim otpadom.
Pominje se kako će u sanaciji terena učestvovati i firme iz Italije.
Sa državnog vrha stižu obećanje da će otpad biti uklonjen a šteta sanirana mada to neće biti u potpunosti moguće pošto su tlo i vode zatrovane mikroplastikom, teflonom ali i ekstremno opasnim, vječnim PFAS hemikalijama.
Treba pomenuti da su opisane radnje kriminalne i nezakonite za razliku od onih iz ljeta 1941. koje je tadašnja hrvatska država ozakonila nizom zakonskih odredbi.
Kao nekad tako i sad, „otpad“ će biti spaljen a pepeo zatrpan.
Tijela pobijenih 1941. u kraškim jamama Velebita, ostala su gotovo zaboravljena, nikad izvađena iz hrvatskog podzemlja i dostojno sahranjena.
Tako bi i ostalo da se izgradnjom ekološke svijesti, prepoznavanjem potencijala sportskog, speleološkog turizma i nikad prekinutim nastojanjem da se uklanjaju tragovi zločina, nije pristupilo čišćenju hrvatskog podzemlja.
Država je (i) finansijski podržala projekat organizacije „Čisto podzemlje“ pa se već duže od deset godina, kraške jame čiste od otpada koje tu bacaju nesavjesni građani.
Naravno, nađu se tu i ljudske kosti, pogotovo na području Srednjeg Velebita, Ličkog polja, Korduna..
Teško je otkriti kako se postupa u tim slučajevima ali na primjeru jame Špejarke na Kordunu može se ponešto i zaključiti.
Šta reći na kraju osim da razvoj ekološke svijesti u Hrvatskoj ima svoj decenijama dug kontinuitet i da je danas na zavidnom nivou.
