DUŠAN BASTAŠIĆ U Jadovnu se čuju krici Srba, a ne galebova

Razgovarala Nataša Jovanović

Kome nije stalo do istine o zverskim mučenjima u Jadovnu, ko briše istorijsko sećanje, zašto su stradališta postala izletišta, te mogu li se na tome temeljiti dobrosusedski odnosi, za „Pečat“ govori predsednik Udruženja potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Jadovno 1941

Svojevremeno je knjiga „Od Kosova do Jadovna“ zavredela pažnju srpske javnosti. Danas, čini se, prigodniji bi naslov bio „Nit Kosova, nit Jadovna“. Koliko činjenica da srpska groblja ostaju van granica matice znači odlivanje istorije, brisanje nacionalnog identiteta?
Veze između Kosova i Jadovna su mnogostruke, kao što su sva srpska stratišta etape u stradanju našeg nacionalnog korpusa. Kako na Kosovu, tako i na Jadovnu stradalo je autohtono stanovništvo koje je vijekovima živijelo na tim područjima. Vladika Atanasije, autor knjige koju ste pomenuli, 1983. godine je putovao sa grupom sveštenika po Kosovu, a odatle se uputio prema Jadovnu i tada je prvi put održan parastos jadovničkim mučenicima i postavljena i osvještana ploča za 73 usmrćena sveštena lica, među kojima su bili i mitropolit Petar Zimonjić i tadašnji vladika gornjokarlovački Sava Trlajić. Iako govorimo o 1983. godini, parastos i osvještanje ploče urađeni su gotovo u ilegali, a veći broj sveštenika je bio u civilnim odijelima.
Nažalost, mi u Srpskom nacionalnom korpusu na stratišta ne gledamo kao na jedinstvena, spremni da ih se odreknemo samo zbog toga što se nalaze van granica u kojima trenutno žive pripadnici našeg naroda. To je slučaj sa jasenovačko-donjogradinskim stratištem čiji se jedan dio sada nalazi na području Hrvatske, a drugi na području Donje Gradine koja je u granicama Republike Srpske. Dakle, komemoracije i parastosi, okupljanja i obraćanja zvaničnika dešavaju se samo u Donjoj Gradini. Sava jasenovačko-donjogradinsko stratište ne može da podijeli i njegova jedinstvenost je trajna kategorija.

Jadovno je bilo uvod u Jasenovac. Njegova preteča. Praizvedba ustaškoga noža. Zašto se tako malo pažnje posvećuje ovom stratištu?

Jadovno je bio prvi likvidacioni centar NDH, pomno planiran još prije rata, što se vidi iz dokumenata da je traženo, pogotovo od lokalnog svećenstva  katoličke crkve da ispita i evidentira koliko na tom području, Velebita, ali i Hercegovine, ima kraških jama, koliki je njihov kapacitet, koliko ima mjesta pogodnih  za brze likvidacije. Jadovno je odabrano kao pogodno za osnivanje prvog likvidacionog centra ne samo  bezdanih kraških jama  na području Velebita, nego i zbog blizine podvelebitskog kanala u kojem su žrtve usmrćivane isto tako brzo i efikasno vezivanjem kamena oko vrata, razrezivanjem stomaka i bacanjem u vodu. Taj kompleks činili su i kaznionica u Gospiću, niz sabirališta na kojima bi ljudi dovoženi stočnim marvenim vagonima sa čitavog područja NDH bili samo privremeno smještani, jer u tom broju, u kojem su pristizali, nisu mogli biti odmah likvidirani. Pored tih sabirališta na Željezničkoj stanici nalazio se logor Jadovno, 20-ak kilometara zapadno od Gospića u vrletima Velebita, na putu od Gospića do Karlobaga, u mjestu Stupačinovo, postojali su logori Slana, srpski i jevrejski logor na ostrvu Pagu, kao i logor za žene i djecu u mjestašcu Metajna na ostrvu Pagu. Ovaj logor u Metajni bio je prvi logor za žene i djecu na svetu u toku Drugog svetskog rata. U Jadovnu je prema istraživanjima dr Đure Zatezala za samo 132 dana dopremljeno 42.246 muškaraca, žena i djece. Od toga je pobijeno 40.123, među njima 38.010 Srba. To stratište je 20. avgusta 1941. godine prestalo da radi zbog reokupacije te zone od strane Italijana koji su zgroženi strahotama  koje su vidjeli zatvorili logore. Sve to su i uredno zabilježili, pa je ostalo zapisano da su eshumirali 793 svježe zatrpana leša, od toga 407 muškaraca, 293 tijela  žena i tijela 91 djeteta starosti od pet do 14 godina, od toga jedno dijete u povoju starosti pet mjeseci. U Jadovnu ustašku i koljačku karijeru započeli su Eugen Didov Kvaternik, Vjekoslav Maks Luburić i Dragutin Pudić Paraliza, koljači koji su posle zatvaranja ovog logora nastavili svoja zlodjela na području logora Jasenovac. Posle zatvaranja logora krajem avgusta 1941. godine, a pogotovo posle kapitulacije Italije, mnogi od ustaških koljača promijenili su uniforme, obukli  partizanske i kraj rata dočekali sa visokim činovima.
Pored ćutanja u ime bratstva i jedinstva, ovo je još jedan razlog koji objašnjava činjenicu da se o Jadovnu gotovo ništa nije pisalo, ni govorilo.

Dolazak u Jadovno ove godine su najavili i predsednik Tadić i Ivo Josipović. Da li dobri međususedski odnosi za koje se bar deklarativno zalažu oba predsednika mogu biti uspostavljeni, a da prethodno ne bude obelodanjena istina o svim srpskim stratištima od Drugog svetskog rata do nedela počinjenih u ime domovinske ideje 90-ih?

Iz nedavnih izjava predsjednika Hrvatske i Srbije vidljivo je da se zalažu za razvijanje dobrosusjedskih odnosa. To je u svakom slučaju dobrodošlo i neophodno. Međutim, o zalaganju za razvijanje prijateljskih odnosa u situaciji kada za prijateljske odnose nisu riješene dvije osnovne pretpostavke, a to su međusobni odnosi poštovanja i povjerenja, teško je govoriti. Mišljenja sam da Ivo Josipović i Boris Tadić mogu biti prijatelji, ali predsjednik Srbije sa predsjednikom Hrvatske ne može biti prijatelj dok je na sceni ovakav odnos, kakav ima Hrvatska država prema srpskim stratištima. Moram reći da se jadovničke žrtve još uvijek nalaze po bezdanim jamama Velebita. To nisu grobnice, niti grobovi, nego jame pune kostiju naših poklanih rođaka, pri čemu je samo 33 od njih bezbroj dosad evidentirano, one nisu adekvatno istražene, a do ekshumacije tijela iz tih jama i njihove identifikacije, barem DNK identifikacije, što je danas moguće, do danas nije došlo. Putevi do stratišta gotovo da ne postoje, a paradoksalno se čini i to da se za mjesto logora Jadovno do prije godinu dana gotovo nije ni znalo. Tek na inicijativu našeg udruženja zajedno sa dr Đurom Zatezalom krenuli smo prošle godine u potragu za mjestom logora Jadovno i posle četiri sata lutanja Velebitom jedva našli to mjesto. Dakle, nema ni puta, ni staze do tog mjesta, naravno da tamo ne postoji ni nikakvo obilježje. Posle svega ovoga što se izdešavalo u proteklih 70 godina, uzimajući u obzir i retoriku koju evo u proteklih nekoliko mjeseci možemo čuti u hrvatskim medijima, dakle o povjerenju nema ni govora. Onda se pitam kako možemo uopšte govoriti o prijateljskim odnosima između naša dva naroda.

Koliko turista u Hrvatskoj zna da se na ostrvu Pagu sunča nad telima preko osam hiljada pobijenih Srba?

Ako gledate hrvatske veb stranice nećete naći gotovo  nijednu informaciju šta se na tom području dešavalo ljeta 1941. godine. Naprotiv, ponuđene su informacije o parku prirode na Velebitu, putanji biciklističke staze koja prolazi pored same Šaranove jame, a o području na kojima su bili logori Slana i logor Metajna na ostrvu Pagu, gde je prema istraživanjima dr Zatezala pobijeno ne manje od 8020 ljudi,  nema ni reči. Umesto toga za mjesta na Pagu naći ćete samo pozive turističkih agencija upućene turistima da dođu da uživaju, kako kažu, u mističnoj tišini koja vlada na području uvale Slana, da uživaju u kricima galeba i orlova koji se gnijezde u tim liticama, u ronjenju oko rta Slana.  Podsjećam da je najveći broj zatočenika od ovih 8020 na području Paga, pobijen upravo u akvatoriju širine 100 m oko samog rta. Sve ovo što sam rekao govori o nivou međusobnog uzajamnog poštovanja, o povjerenju kao osnovnoj pretpostavci za prijateljske odnose.

U kojoj meri se i da li razlikuju istoriografski podaci Srbije i Hrvatske, vezani za period Drugog svetskog rata?

Istoriografski podaci srpskih i hrvatskih naučnika se bitno razlikuju, a rekao bi da će se tek u budućnosti razlikovati. U Srbiji se izučavanjem ovih pitanja bavi još Muzej žrtava genocida, institucija koja se bavi i stradanjima na području Kosova, dakle ustanova koja u ovoj teškoj ekonomskoj situaciji kuburi sa budžetom, i  Institut za savremenu istoriju iz Beograda. U Republici Srpskoj je nedavno ugašen Institut za istoriju. Zanimljivo je da se, recimo, na području RS trenutno ne radi nijedna magistarska ili doktorska teza na temu našeg stradanja na području NDH. S druge strane, Institut za istoriju za savremenu povijest Hrvatske ima desetine, da ne kažem stotine radova i projekata koji su do sada završeni i koji su u toku. Porazna je činjenica da kada pogledate udžbenike istorije, barem ovdje, o Jadovnu nema ni pomena, dok je iskrcavanju u Normandiji ili francuskoj revoluciji posvećeno nekoliko strana.

Da li zanemarivanje istine o Jadovnu predstavlja način revizije istorije?

Zanemarivanjem istine o Jadovnu i mnogim drugim stratištima iz perioda NDH kao da se hoće izbrisati istorijsko sjećanje na ova događanja u našem nacionalnom korpusu. Ali, ne zaboravite, samo zahvaljujući našim pobijenim precima i toj zataškavanoj istorijskoj istini danas možemo reći da se 1991. godine nije ponovila 1941. godina. Zbog ovog istorijskog iskustva u Drugom svjetskom ratu, ali i u proteklom ratu organizujemo skupove i aktivnosti, kako bi opomenuli generacije koje dolaze šta je to genocid. Naime, vrlo često javno možemo čuti od naših zvaničnika kako sigurno rata više neće biti. Daj Bože da ga više nikada ne bude, ali ako se osvrnemo samo 70 godina iza sebe onda ćemo vidjeti da nemamo argumenata na osnovu kojih bi to mogli sa sigurnošću tvrditi.

Na najavljenoj konferenciji u Banjaluci očekujemo da čujemo autoritete sa različitih govornih područja. Da li će ovom skupu prisustvovati i predsednik RS?

Prva međunarodna konferencija o Jadovnu održaće se 24. i 25. juna u Banjaluci. Ovo okupljanje ima karakter naučnog skupa i okupiće izlagače iz Izraela, Italije, Amerike, Rusije, Njemačke, Austrije, Srbije, Hrvatske i Srpske. Progovoriće renomirani istoričari, istoričari koji se bave holokaustom i genocidom. Činjenica da u proteklih 70 godina nije održan nijedan okrugli sto, a kamoli naučni skup o Jadovnu, dovoljno govori o važnosti ovog skupa. Konferencija se organizuje uz podršku Instituta za savremenu istoriju iz Beograda i Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, i moram reći uz veliku pomoć Ministarstva vera i dijaspore Republike Srbije, Vlade Republike Srpske i Banjaluke. Na otvaranju, 24. juna, očekujemo mnoge visoke zvanice, poziv smo uputili i predsjedniku Republike Srpske, ne samo da dođe na konferenciju, nego da dođe i u Jadovno, u nedjelju 26. juna. Nadamo se da će se odazvati pozivu.

Izvor: PEČAT

Novinski članak: UGUŠENI KRIK SRPSKIH ŽRTAVA