DR MOMČILO DIKLIĆ: U Hrvatskoj je uvijek birana poslušna manjina!

Datum objave: sreda, 9 septembra, 2020
Veličina slova: A- A+

Istoričar dr Momčilo Diklić, autor knjige Svetac, govori o ulozi Alojzija Stepinca i srpskom pitanju u Hrvatskoj .

dr Momčilo Diklić

Naučno djelo istoričara dr Momčilo Diklić Svetac – Može li Alojzije Stepinac biti svetac posljednjih mjeseci probudilo je veliko interesovanje javnosti. Specifičnu težinu knjizi daje činjenica što je njen autor najveći dio svoje bogate naučne karijere posvetio izučavanju srpskog pitanja u Hrvatskoj. Zanimljivo je da je tek nekoliko dana uoči prvih demokratskih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj u aprilu 1990. magistrirao na toj temi.

– Smatrao sam u tom odnosu nema ničega između Srba i Hrvata o čemu se ne može govoriti rečnikom nauke. Vrijeme je pokazalo da nisam bio u pravu – prisjeća se dr Diklić vremena u kome je, kako kaže, osjećao dolazak promjena, ali nije očekivao da će se Jugosavija raspasti, a još manje da će Srbi iz Hrvatske tragično završiti.

  • Kako je sam odabir teme bio prihvaćen na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu?

– To je prihvatila grupa na čelu sa pokojnim profesorom Dušanom Bilandžićem, a kao član komisije učestvovao je i Zvonko Lerotić. Njih dvojica su bili Tuđmanovi savjetnici, pa nije ni čudo što su obojica zagovarala rušenje Jugoslavije. Tema je prihvaćena neposredno nakon studije koja je rađena u okviru Socijalističkog saveza, a koja je okupljala 17 institucija (kulturnih, prosvetnih, naučnih). U njoj je zaključeno da je srpska komponenta dobro riješena, ali zapostavljena. Tokom odbrane magistarskog rada bilo je suprotsavljenih stavova sa članovima komisije, ali moram priznati da je postojao visok stepen tolerancije.

  • Na sličnoj temi kasnije ste u Srbiji i doktorirali. Koliko se ta dva Vaša naučna djela napisana u rasponu od 13 godina razlikuju?

– Razlikuju se utoliko što je u međuvremenu bilo moguće pristupiti novoj dokumentaciji. I kad čovjek misli da tu jednostavno više ništa nema, međutim, ima i uvijek nas zatiču nove informacije i trebaće još puno vremena da se izborimo za istinu o tom periodu.

DR Momčilo Diklić na promociji svoje knjige o đeneralu Dragoljubu Draži Mihailoviću
  • Šta je zaključak Vašeg naučnog rada?

– Najviše je stradao srpski narod na Balkanu, a posebno bio apostrofirao onaj dio našeg naroda koji se našao u okviru NDH, a koji je 1941. bio osuđen na potpunu eliminaciju. Srbi na tim prostorima, uprkos vjekovnim pritiscima, uspjeli su da opstanu sve dok nisu dva puta neposredno došli pod hrvatsku vlast i nestali sa istorijske pozornice. Naime, 1941. odlučeno je da se oni eliminišu po dobro poznatom receptu Mile Budaka: trećinu pokatoličiti, trećinu pobiti, trećinu protjerati.

  • Kakve su bile prilike među Srbima u Hrvatskoj u Drugom svjketskom ratu?

– Četnička opcija je na teritoriji avnojevske Hrvatske poražena do septembra 1943. godine svuda, osim u Dalmaciji. Ta opcija više nije bila ozbiljna za rješavanje srpskog pitanja. Ostalo je da se ono rješava pod okriljem Komunističke partije, a i tu su postojale dvije opcije.

  • Koja je bila prva opcija?

– Zagovarali su je predratni komunisti, itelektualci koji su dobro uočili sve nesporazume između Srba i Hrvata. Njihov prijedlog bio je autonomija za Srbe. Još 1932. godine poznati hrvatski komunista Đuro Cvijić takođe je smatrao da Srbima na tom prostoru i dijelu Bosanske Krajine treba dati autonomiju. Međutim, o autonomiji se nije moglo ni razgovarati. Zagovornici ovog rješenja završili su na Kordunskom procesu 1944. godine.

  • Dakle, prevagnula je druga opcija?

– Njeni promoteri bili su vijećnici ZAVNOH-a, koje je predvodio Stanko Opačić Ćanica, a koji je predložio osnivanje Srpskog vijeća. Pred kraj rata zaključeno je da je to malo tijelo, pa je donijeta odluka da se osnuje Glavni odbor. Tako se 29. i 30. septembra 1945. godine u Zagrebu održao Kongres Srba na kome je bilo 30.000 delegata. Izabran je Glavni odbor, a u izvornoj dokumentaciji navodi se da će voditi brigu o „nacionalnom, socijalnom i ekonomskom pitanju”, što je bilo od ogromnog značaja za stradalnički srpski narod. Međutim, u predlogu Srpskog kluba vjećnika ZAVNOH-a, koji je zastupao predratni pravnik Dušan Brkić, pisalo je da Srpski klub bude parlamentarna frakcija Hrvatskog parlamenta. To se nikad nije desilo, pa možemo reći da je u Hrvatskoj većina uvijek birala manjinu koja je bila poslušna.

  • Stiče se utisak da su u KP postojali nesporazumi?

– Većina srpskih komunista uglavnom je smatrala da treba kapitalističko društvo pretvoriti u socijalističko. Hrvatski komunisti su se služili Mačekovom teorijom po kojoj je trebalo razbiti kraljevinu i stvoriti Jugoslaviju po mjeri hvatskog naroda. To su i uradili. Pažljivo su raspoređivani partijski kadrovi, pa tako od sedam najznačajnijih funkcija šest obavljaju Hrvati, dok je jedna pripala osobi srpske nacionalnosti. Na mjesto predsjednice AFŽ-a imenovana je seljanka iz Like Kata Pejnović. Riječ je o ženi kojoj su ustaše ubile dva sina i muža i njen uticaj bio je minoran. Ključne funkcije obavljao je Josip Broz Tito (čak tri), dr Ivan Ribar, Ivo Lola Ribar, dok je ministar spoljnih poslova formalno bio dr Ante Mandić. Međutim, tu funkciju stvarno je obavljao dr Vladimir Bakarić.

  • Zašto nije bilo moguće da Srbi dobiju autonomiju u Hrvatskoj?

– U Hrvatskoj su postojale istorijske predispozicije da autonomiju dobiju Krajišnici, jer Krajina je bila izdvojena sve do 1880. Autonomiju je imala Dalmacija, Istra, Dubrovačka Republika… Da je autonomija tema na koju je u Hrvatskoj bačeno prokletstvo, najbolje svjedoči i knjiga Kordunski proces, koju je u Zagrebu objavila Prosvjeta. U njoj ima svega sem činjenice da su ljudi u tom procesu tražili autonomiju.

DA NIJE BILO STEPINCA I MAČEKA NE BI BILO NI NDH

  • Može li Alojzije Stepinac biti svetac?

– Formalno da, ako se donese takva odluka. A stvarno nikad, ne. Toliko je dokumenata protiv njega kod Italijana, Nijemaca, Engleza, Rusa, svih balkanskih naroda, kaže Diklić i dodaje:
– Čak jedan Bakarić, koji je branio čitavo vrijeme Stepinca kaže: „Bio je antisrbin i ustaške orjentacije.” Jakov Blažević, javni tužilac komunističke Hrvatske kaže: „Nema NDH bez Stepinca i Mačeka.” Ne samo da je on bio duhovni vođa, nego je on bio tehnički organizator, vlast. Uredba je uvijek upućivala na župnike. Obavljali su funkcije sve do 1942. po logorima, negdje do kraja rata. Maček i Stepinac dijele Paveliću packe, a to u prevodu znači samo radi pametnije, jer se mijenja vrijeme i trebaće sakriti tragove. Stepinac upozorava Vatikan da ako NDH propadne izgubiće 240.000 pokatoličenih Srba. Bakarić u dokumentima ZAVNOH-a kaže: „Takozvana NDH.” Međutim, ona je bila i te kako stvarna u Hitlerovom sistemu. Poznato je da je katoličko sveštenstvo prebacivalo sve ustaše iz zemlje. Ante Pavelić je imao sastanke pod okriljem Vatikana čak i u crkvi Sv. Petra u Rimu.

Ante Pavelić i Alojzije Stepinac

  • Šta bi njegova kanonizacija donijela Hrvatskoj?

– Bakarić i Broz nisu dozvolili da se objavi Stepinčev dnevnik. Da je bilo objavljeno ono što je Stepinac svojom rukom zapisivao, da li bi danas iko imao petlje da ga predlaže za sveca. Bakarić nas uljuljkuje pa kaže na sjednici Vlade 1945: „Neznačajna su pisanja koja nisu namjenjena za javnost.” Misli na Stepinčev dnevnik. Imao sam sreću da razgovaram sa ljudima koji su čitali njegov dnevnik i koji tvrde da je projektovao ne samo nestanak Srba, nego i pravoslavlja u Srbiji.

  • Kakva je demografija nakom Drugog svjetskog rata?

– Interesantan podatak ostavio je profesor dr Nikola Gaćeša, koji kaže da je Ante Pavelić tokom 1942. i 1943. godine najmanje 67.000 Hrvata raselio iz Zagorja i Dalmatinske Zagore po Slavoniji i Sremu. Tokom 1945. godine hrvatske političke strukture izborile su se da Pavelićevi kolonisti ostanu na tim prostorima i tako dobiju legitimitet. Kada je zaokružena avnojevska Hrvatska Bakarić i Broz nisu dozvolili unutrašnju preraspodjelu srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Pričao mi pokojni Dušan Brkić, koji je bio potpredsjednik Vlade Hrvatske, da je tražio da iz Like, Korduna i Dalmacije neke ljude presele u Podravsku Slatinu, gdje je bilo zemlje. Nije dozvoljeno, rečeno mu je mogu otići jedino van Hrvatske.

  • Da li je do kraja sproveden plan kolonizacije ili je doživio izmjene?

– Prvi plan je bio da se Hrvatskoj priključi subotički, somborski okrug i Srem. I tad je planirano da u kolonizaciji bude tri petine Hrvata. To nije realizovano, pa je potpuno promijenjena struktura kolonista, koje su sada činili uglavnom Srbi. Među kolonistima bio je i dio Hrvata koji nisu imali šansu da opstanu jer su bili uglavnom iz partizanskih familija, koje su bile izolovane u hrvatskim enklavama i često puta pod pritiskom. Zato su radije krenuli u vojvođansku ravnicu. Kolonizacija je u isto vrijeme oslabila srpski položaj u Hrvatskoj, ali ga i značajno pojačala u Vojvodini.

  • Zašto nikad poslije Drugog svjetskog rata nije napravljen popis srpskih žrtava u NDH?

– Nema opravdanja za činjenicu da komunisti nikad nisu dali naredbu da se presretnu ili napadnu vozovi koji su žrtve iz cijele NDH dovozili najprije u sistem logora u Gospiću, a potom u Jasenovac. Broz i Bakarić nisu dozvolili napad na Jasenovac, čak i onda kada su imali 500.000 vojnika. Nije dozvoljeno da se žrtve popišu i povade iz jama i dostojno sahrane. Ti ljudi nisu bili ideološki neprijatelji Brozovog i Bakarićevog sistema, stradali su zbog svoje vjere i nacionalnosti. Ko može danas da vjeruje u komunističko opravdanje da ta država nije bila ekonomski moćna da izvadi te žrtve?!

DR Momčilo Diklić na promociji svoje knjige o đeneralu Dragoljubu Draži Mihailoviću

  • Kako je istoriografija ocjenila smjenu srpsih ministara 1950. godine?

– Srpski ministri su smijenjeni, jer su bili nezadovoljni politikom Vlade Hrvatske prema srpskim krajevima. Ovi ljudi nisu smijenjeni, oni su prethodno podnijeli ostavke. Ali ako se prizna da je podnijeta ostavka, onda se priznaje da postoji problem. I dan danas se uči kako su oni smjenjeni i prebačeni u neprijateljsku agenturu. Poimenično, prvi koji se sa njima sukobljavao je Rade Žigić, jedan ministar, a zatim Duško Brkić, predsjednik Vlade Hrvatske. Treći je bio prvi kordunaški partizan Stanko Opačić Ćanica, kojega je Bakarić nagovarao da ih smijene zajedno. Međutim, Opačić nije htio pristati na tu trgovinu. Na kraju su završili na Golom otoku.

TOPONIMI

Prije 76 godina imali smo 91 opštinu sa većinskim srpskim stanovništvom i nijedna nije bila ispod nekoliko hiljada stanovnika. Nema više u Lici Srpskog polja, Srpskih Moravica i sličnih imena. Prema grupi profesora Geografskog fakulteta u Beogradu radi se o nešto manje od 1.150 naselja. Profesor Svetozar Livada tvrdi oko 2.000 naselja. Većina naselja je uništena.

  • Kakve su posljedice za srpsko pitanje nakon iseljavanja u veće gradove?

– U Vojnoj fabrici Marko Orešković u Ličkom Osiku Vladimir Bakarić 1964. godine priznaje da su sve investicije za nerazvijene krajeve bile promašaj i kao rješenje nudi „migriranje” u veće gradske centre. To se i desilo. Srbi odlaze u veće gradske centre i tamo popravljaju standard, a srpski krajevi ostaju pusti i zapušteni. Da se to nije desilo, pitanje je da li bi ikada došlo do Oluje jer bi Krajina imala bar tri puta više stanovnika.

  • Znači vrlo svjesno nije došlo do razvijanja nekog srpskog ekonomskog centra u avnojevskoj Hrvatskoj?

– Ako se razvije ekonomski centar, razvija se i kulturni centar, a u njemu srpski nacionalni identitet. To se nije htjelo, jer sve srpske institucije su ukinute. Srbi su posle Drugog svjetskog rata osnovali institucije u Zagrebu. To je bila velika greška. Što će srpske nacionalne institucije u Zagrebu kad 1945. godine u ovom gradu Srba nije ni bilo. Uzmite npr. da Mađari imaju glavne institucije u Beogradu. To je apsurdno.

  • Da li je sprovedena statistička podvala popisa stanovništva 1991. godine?

– Prema tvrdnjama splitskog profesora Slobodana Komazeca u Hrvatskoj je 1991. godine bilo između 920.000 i 940.000 Srba. i to nije prazna priča. Naime, prema popisu iz 1981. godine je bilo 540.000 Srba i 369.000 Jugoslovena. Profesor Komazec to je dokazao kauzalnim mjerenjem na dovoljno reprezentativnom uzorku da 84% opredijeljenih za jugoslovenstvo pripadaju srpskoj naciji.

  • Šta bi mogao da bude realan podatak o broju Srba u Hrvatskoj?

– Apsurd je da se u periodu od 1981. do 1991. broj stanovnika u Hrvatskoj povećao za 159.000, a broj Hrvata za 253.000. I sam Tuđman je 1998. godine otvarajući školu Ban Josip Jelačić rekao: „Srba ima ispod 5%, neće ih biti više 12% i 6% Jugoslovena koliko ih je bilo.” Meni je Jakov Blažević pred raspad SRFJ govorio da ima oko 800.000 Srba. Po Šuvaru taj broj se kretao između 700 i 800 hiljada.

  • Koje su posljedice pokatoličavanja?

– Kada je nedavno Rusko ministarstvo spoljnih poslova uputilo kritiku Hrvatskoj zbog pokatoličavanja, nastala je čitava uzbuna. Oni su naveli podatak od 30.000 pokrštenih, međutim taj broj je veći. Katolički godišnjak Vrilo 2012. godine Otočkog dekanata Ličko-senske županije iznio je podatak da je od 1991. do 2001. godine broj katoličkog stanovništva povećan za 11% ili oko 500.000 stanovnika? To ne može biti posljedica prirodnog, već jedino mehaničkog priraštaja. Čak i da pretpostavimo da je u Hrvatsku doseljeno nevjerovatnih 300.000 katolika Hrvata iz Bosne, Kosova, Vojvodine, nameće se pitanje odakle još 200.000 katolika. Jasno je, to su pokatoličeni Srbi.

  • Gdje smo mi kao narod zatajili?

– Izgubili smo čitav jedan vijek sa Jugoslavijama. Za to vrijeme napravljeni su neviđeni falsifikati. Oni pokušavaju to da dovrše. Morate shvatiti da se to radi na čitavom Balkanu. Vi imate priču da u Bosni muslimansko stanovništvo autohtono, da su Albanci autohtoni. Ja postavljam pitanje, da li to znači da je crkva Aja Sofija nastala poslije džamija ili je ona pretvorena u džamiju. Naša crkva je 1941. godine u potpunosti bila razbijena i od završetka rada bila je pod kontrolom države, za razliku od katoličke crkve čiji hramovi nisu dirani i koju država nije kontrolisala. Srbi u Hrvatskoj su u 80% slučajeva bili vjerski neupućeni. Nevjerovatno koliko je komunistička ideologija bila jaka. Kada kažem ideologija, pod tim podrazumijevam iskrivljenu svijest objektivne stvarnosti.

Trifko Ćorović/ Savez Srba iz regiona
Intervju je objavljen u listu Srpsko kolo (broj 8.), koji je publikovan jula 2016. godine

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top