DONJA GRADINA ĆUTI, A MI STATIRAMO: Zoran M.Kos za „Novosti“ o najvećem srpskom stradanju u NDH

U susret najavljenoj ceremoniji u Donjoj Gradini, saradnik Antuna Miletića i Lordana Zafranovića, novinar i istraživač Zoran M. Kos donosi nam opominjući autorski tekst. Otvoreno govori o paradoksu naše kulture pamćenja: zašto polje najvećeg srpskog stradanja i tri decenije nakon oslobođenja muzeološki „ćuti” i zašto administrativni protokoli ne smiju biti zamjena za istinski institucionalni zavjet?

Tekst prenosimo u cjelosti:

Na pragu devete decenije od proboja jasenovačkih logoraša, istina o stradanju u sistemu logora smrti NDH i dalje prebiva u bolnom rascjepu između ceremonijalnog protokola i surove tišine terena. Dugo smo opravdanje za zanemarivanje Donje Gradine tražili u ideološkim okovima prošlog vijeka, u jugoslovenskom sistemu koji je, zarad lažnog projekta „bratstva i jedinstva“, sistematski marginalizovao dimenzije genocida. Međutim, već više od tri decenije ovo sveto polje stradanja nalazi se pod našom isključivom upravom. Gorka je spoznaja da smo za to vrijeme nasljeđe i uređenja iz 1986. godine dopunili tek rijetkim, gotovo simboličkim tragovima brige.

Protokol naspram zavjeta

Ovogodišnje obilježavanje 81. godišnjice proboja prati utvrđenu stazu: u subotu, 18. aprila, memorijalna akademija „Majka Kozara“ u Domu kulture u Kozarskoj Dubici, a u nedjelju, nakon liturgije u Hramu Sv. Petra i Pavla, parastos na grobnim poljima Topole i Hrastovi. Ipak, dok se zvaničnici budu smjenjivali pred mikrofonima po preciznoj satnici, ostaje gorak ukus istine: formalnost ceremonije ne može zamijeniti institucionalno pamćenje.

Da je istorijske pravde i nacionalne samosvijesti, memorijalna akademija ne bi odjekivala u gradskom domu kulture, već u multimedijalnoj sali modernog spomen-kompleksa u samoj Donjoj Gradini. Isto tako, molitveni zakup za postradale ne bi se uzdizao iz dubičke parohijske crkve, već iz iznova podignutih kupola Hrama Hrista Spasa u Donjoj Gradini, kojeg su ustaše porušile među prvima po uspostavljanju NDH, a koji mi, u slobodi, još uvijek nismo podigli iz pepela.

Dvije obale, dva narativa
Jasenovac danas nije samo istorija, već i prostor duboko sukobljenih tumačenja i komemorativnih praksi. Na lijevoj obali Save svjedočimo unutrašnjim podjelama i nerijetko dvijema ili trima odvojenim ceremonijama u istom danu, sa različitim porukama i govornicima. Ipak, hrvatska strana se gotovo nepomično drži samog istorijskog datuma proboja – 22. aprila.

S druge strane Save, na desnoj obali, datum obilježavanja kod Srba nije fiksan; on je tradicionalno uslovljen pokretnim praznicima, Velikim postom i datumom Vaskrsa. Tako Donja Gradina pulsira u ritmu sakralnog kalendara, ali ta „granica interpretacija“ i različit pristup samom vremenu komemoracije dodatno slabi univerzalnu poruku stradanja koja bi trebalo da bude jasna i jedinstvena pred svijetom. Jedini način da se te razlike prevaziđu jeste insistiranje na naučno utemeljenim činjenicama koje moraju biti institucionalno zaštićene i globalno dostupne.

Pejzaž koji „ćuti“
Umjesto monumentalnog muzeja i digitalnih arhiva koji bi svjedočili o tragediji -genocidom nad stotina hiljada ubijenih u sistemi KLJ, ambijentom Donje Gradine danas dominiraju „Simine limene table“. Ove skromne oznake, postavljene u nedostatku sistemske državne brige, vremenom su se ironično srasle sa krošnjama i zemljom, čineći jezivu simbiozu čovjekove improvizacije i prirode koja polako guta tragove. Za razliku od Aušvica ili Jad Vašema, Donja Gradina muzeološki ćuti. Bez adekvatnog okvira, posjetilac vidi samo prelijep pejzaž sa jezivim“uleknućima“, a ne istorijsku lekciju.

Naše ogledalo
Kako se istinski odnosimo prema sopstvenom zavjetu, najbolje svjedoči dionica puta iz smjera Gradiške prema Donjoj Gradini. U naselju Orahova, na ulazu koji vodi ka najvećem srpskom stratištu, već godinama postoji klizište koje je izvalilo i zemlju i objekte, pretvarajući magistralni put u blatnjavi makadam. Ali, priroda ove rupe ima svoj politički kalendar.

Svake godine, neposredno pred donjegradinski pomen, službe za održavanje na brzinu prekriju ovo blato improvizovanim slojem asfalta. Taj „asfalt za jednokratnu upotrebu“ izdrži tek toliko da zvanične delegacije i autobusi prođu bez drmanja. Čim se ceremonija završi, put ponovo puca, tone i nestaje, ostavljajući mještane i slučajne putnike da se ostatak godine probijaju kroz pukotine i kolone. Ovaj maketa-put je najbolniji dokaz našeg pristupa sjećanju: sve je samo scenografija za jedan dan, dok je stvarnost, baš kao i taj put – razvalina i tislina koja čeka sljedeći april.

Zaokret ka nauci i institucionalni vapaj
Rješenje ovog paradoksa leži u radikalnoj promjeni uloge naučnih institucija. Muzej žrtava genocida u Beogradu, koji bi morao biti strateški putokaz, po običaju se bavi sporednim temama. Autor je mišljenja da bi samo dio volje, pažnje i sredstava, koje ova institucija troši na promociju lika i djela Diane Budisavljević, bio dovoljan da se napravi značajan iskorak u memorijalizaciji same Donje Gradine. U učmalosti nadležnih uprava leži odgovor zašto zaborav, kao korozija, prekriva sve pred sobom.
JU Spomen-područje Donja Gradina, kao i naše istorijske katedre, ne smiju više biti tek sporedni statisti u političkim protokolima, već autoritativni subjekti koji diktiraju sadržaj i poruku. Da bismo konačno izašli iz začaranog kruga sezonskog sjećanja po administrativnom nalogu, neophodno je jasno postaviti nove temelje:

Institucije ispred politike: Struka mora „voditi kolo“. Dnevna politika i marketinški potezi moraju ustupiti mjesto strogoj istorijskoj nauci.

Muzej kao prioritet: Ogromni resursi i novac koji se svake godine troše na logistiku „administrativne masovnosti“, iznajmljivanje stotina autobusa i jednodnevne predstave, moraju se hitno preusmjeriti na izgradnju najsavremenijeg memorijalnog centra koji će živjeti i raditi 365 dana u godini.
Obrazovanje umjesto (samo) obreda i govora: Neophodan je sistemski program edukacije mladih zasnovan na dubinskim istraživanjima i arhivskoj građi. Prigodni aprilski govori izvjetre čim se govornice sklone, ali znanje ostaje.

Jezik činjenica za svijet: Naučna istina je jedini jezik koji civilizovan svijet razumije. Samo ona ima snagu da trajno zaustavi revizionizam i predstavi svijetu stvarne razmjere naše tragedije.

Sjećanje na jasenovačke mučenike ne smije ostati zarobljeno u simboličkom obredu. Vrijeme je da Donja Gradina iz administrativnog registra pređe u naš trajni saznajni okvir. Samo tako će istina o genocidu postati dio našeg zajedničkog bića, a ne samo stavka u kalendaru. Učinimo da Donja Gradina progovori istinom, a ne samo „paradom“ i masovnošću. Vrijeme je da progovori jezikom nauke, kako njena tišina više ne bi bila izgovor za naš sopstveni zaborav.

---

Izvor: NOVOSTI

Oprema teksta: Redakcija portala Jadovno 1941.