DOKLE ĆEMO VAS VIŠE KLATI? /2/

U knjizi „Zločin u Dobrovoljačkoj ulici“ književnik Dušan Zurovac, predsjednik Udruženja za istraživanje ratnih zločina nad Srbima u Sarajevu „Istina“, daje do sada nepoznata svjedočanstava o samom zločinu, ali i zastrašujuće pojedinosti o stradanjima sarajevskih Srba na početku sukoba u BiH….SRNA u pet dijelova prenosi odlomke iz ove knjige

Priredio: Ognjen BEGOVIĆ 

Izetbegovićevi „specijalci“ obračunavaju se sa svojim učiteljima – Trivu Guslova zatvara, a potom ubija lopov koji je iz preduzeća „Zrak“ uoči rata ukrao optiku, koju mu je Guslov, prilikom pretresa na izlazu iz preduzeća, oduzeo.

Guslov je radio kao portir na kapiji. Platio je glavom samo zato što je odgovorno radio svoj posao. Ovakvih slučajeva bilo je u zatvorenom Sarajevu na stotine, jer se muslimanskim kriminalcima pružila zgodna prilika u tome metežu da poravnaju neke stare račune.

To se dogodilo i Novici Šipovcu, koji je, kad je pušten iz zatvora, javno ubijen na ulici iako je bio duševni bolesnik. U njegovu kuću u Buća Potoku uselili su upravo oni koji su mu uzeli život.

Uveliko se tih dana u Sarajevu trgovalo srpskim glavama – jedan svjedok navodi da je tada u Sarajevu „srpska glava bila jeftinija od glavice kupusa“. Srbi su otkupljivali svoje živote – kućama, stanovima, automobilima, trgovinskim i ugostiteljskim radnjama, zlatom i ušteđevinom…

Koriste se telefonske prijetnje: „Šta ti čekaš?“, „Zar još nisi razgulio“, „Ako te noćas zateknemo u stanu, naš si“, „Srbe na vrbe“, „Nesta krsta sa tri prsta“…

Uličnoj „orkestraciji“ međunacionalne mržnje pridružuju se i muslimanski mediji, koji doslovno ispaljuju mržnju na Srbe i na sve ono što je srpsko.

JNA nastoji da koliko-toliko smiri situaciju i zaštiti goloruki narod, vojska uklanja barikade i pokušava da smanji međunacionalne tenzije, međutim, muslimanske paraformacije javno maltretiraju, razoružavaju i tuku oficire i vojnike, a potom ih odvode u zatvor.

Pukvnik JNA Ratko Plazinić, koji je „pokupljen“ sa ulice, svjedoči: „Naređeno mi je da spustim stvari koje sam nosio u rukama i da krenem prema jednoj prizemnoj zgradi. Pretresli su me i utvrdili identitet. Prijete. Jedan mi je rekao da će me odmah zaklati.

To lice je kasnije dolazilo u ćeliju gdje sam bio zatvoren i na isti način mi prijetilo. Nakon toga odveden sam 200 metara dalje, gdje me ispod jedne nastrašice dočekao, kako sam čuo, njihov šef koji je počeo da psuje, da me naziva najpogrdnijim imenima, kao – `jugočetnički oficir`, `banda srpska`, `ubica muslimana`“.

Plazinića su odveli u zatvor. Narednog dana u ćeliju mu je došao pripadnik Teritorijalne odbrane i predložio mu da pređe na njihovu stranu. Tokom naredne noći u ćeliju su upala dvojica do zuba naoružanih. Jedan od njih ga je uhvatio za kosu, izvadio nož i stavio mu pod grlo.

Prijetio je: „Možemo te preklati, a možda i da te osunetimo, samo ne ovdje već dolje, dolje ispod zemlje, zemlji i pripadaš, ali ne ovoj bosanskoj, nego crnoj zemlji…“

Kada su u sarajevskom naselju Hrasnica poveli pravnika Zdravka Gligorevića /otac Srbin, a majka Hrvatica/ na klanje, jedan od egzekutora, neki Šikalo, upitao ga je: Koliko još treba da vas Srba zakoljemo da bi vi shvatili da nismo braća?

Kako pričaju svjedoci – Zdravko nije odgovorio, a Šikalo ga je zaklao i bacio u kanal pored puta.

Hrvatski, slovenački, muslimanski i makedonski oficiri, koji su položili zakletvu na vjernost svojoj državi, preko noći okreću „ćurak naopako“ i napuštaju JNA, bježe kao da su pobjegli iz zatvora, i stavljaju se u službu svojim nacionalnim vojnim i paravojnim formacijama.

Interesantan je slučaj pukovnika JNA u Komandi Druge vojne oblasti Vehbije Karića, koji je preko dana revnosno i predano radio na svome komandnom radnom mjestu, a preko noći pravio ratne planove u TO BiH.

Otuda i nije čudo da u napadu na kolonu u Dobrovoljačkoj ulici napadači nisu imali nijednog ubijenog ni ranjenog, jer su i Ganić i Divjak i Zaim Backović – Zagi u rukama imali sva strogo povjerljiva dokumenta iz Komande Druge vojne oblasti i znali su da je vojsci, prilikom izvlačenja, bilo strogo zabranjeno da upotrijebi oružje.

Ogromno naoružanje je dislocirano iz vojnih magacina i dato u ruke teritorijalcima, tako su u BiH stvorena dva paralelna oružana bloka. Danas se zna da je polovinom aprila 1992. godine, u ime krnjeg Predsjedništva BiH, upućena Direktiva svim opštinskim i okružnim štabovima TO BiH o napadima na JNA i vojne objekte.

Tu Direktivu je potpisao komandant TO BiH pukovnik Hasan Efendić, naravno na osnovu naređenja Alije Izetbegovića.

Dio JNA, koja je napustila Sloveniju i Hrvatsku, povukao se u BiH, jer se mislilo da će ova višenacionalna republika ostati u sastavu SFRJ. Nažalost, ispostaviće se da je i ova odluka bila pogrešna, jer je i u BiH JNA odmah proglašena agresorskom. Sa njom se trebalo obračunati da bi se načinila suverena čisto islamska država na ovim prostorima.

To će pokazati i eksplozija cisterne sa mazutom u mostarskom „Sjevernom logoru“ 4. aprila 1992, to će uostalom pokazati i zarobljavanje devet vojnika u Aerodromskom naselju u Sarajevu, koji su javno strijeljani; iako je Alija Delimustafić, tada Izetbegovićev ministar unutrašnjih poslova, komandantu Druge vojne oblasti generalu Milutinu Kukanjcu obećao da će ove zarobljenike spasiti, od toga nije ništa bilo.

Ti vojnici su javno ubijeni po komandi Dragana Vikića, pred Domom policije u Sarajevu.

I u ovom građanskom ratu muslimani su se okomili na srpske sveštenike – poznata je mučenička smrt pravoslavnog sveštenika Nedeljka Popovića, koji je u maju 1992. godine izmasakriran u Trnovu.

Izvor: 

Vezane vijesti:

KO NIJE ZA SAMOSTALNOST – NIJE NI ZA ŽIVOT /1/

HRONOLOGIJA ZLOČINA /3/