Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Krajem maja i tokom juna 1941. godine, iz svih krajeva NDH je svakodnevno stizalo na stotine zatočenika u Gospić, pa je prostor kaznionice Okružnog suda ubrzo postao premalen. Zbog toga je u prvoj polovini maja Ministarstvo unutrašnjih poslova, na čelu sa Andrijom Artukovićem, zatim Eugenom Kvaternikom, ravnateljem Ravnateljstva za javni red i sigurnost, Jucom Rukavinom, ustaškim pukovnikom, Juricom Frkovićem, velikim županom župe Lika i Gacka, Stjepanom Rubinićem, šefom ustaškog redarstva u Gospiću, te Rudom Ricom i Dragutinom Pudićem Paralizom, u velebitskoj zabiti, daleko od očiju naroda, osnovalo logor Jadovno.
On je u početku obuhvatao jedan šumski proplanak ograđen bodljikavom žicom. Prostor pod vedrim nebom nije bio duži od 50 i širi od 25 metara, ali je vremenom proširivan i ograđivan, sve do 24. juna, kada je dobio svoj konačni oblik, pa je taj dan uzet i kao dan osnivanja logora, jednog od prvih masovnih gubilišta u NDH.[1]
Jadovno je bilo direktno podređeno Redarstvenoj ustaškoj bojni u Gospiću pod zapovjedništvom bojnika Stjepana Rubinića. U njenom sastavu je bila posebna jedinica,[2] čiji su pripadnici izvodili Srbe i Jevreje iz logora i na okolnim gubilištima ih ubijali. Njima su zapovijedala četiri ustaška oficira, kojima su bile podređene i ustaške i domobranske straže oko logora.
Logor Jadovno je bio smješten oko 22 kilometra sjeverozapadno od Gospića, duboko u šumi velebitskog masiva, na 1.200 metara nadmorske visine. Cesta koja od Gospića vodi na zapad, prema Karlobagu, iza sela Podoštre se račva i jednim krakom skreće na sjever, prema selima Trnovac i Jadovno. Put do Trnovca, u dužini od 3,6 km, prolazi ravničarskim terenom, a od katoličke crkve u ovom selu se penje uz Velebit, vijugajući serpentinama zapadnom stranom jednog brda, i nakon 4,3 km izbija na visoravan, koja se nalazi na 805 metara nadmorske visine. Visoravan je duguljastog oblika i proteže se od juga ka sjeveru u dužini 2 km. Južna polovina visoravni je široka oko 1.000, a sjeverna oko 500 metara. Tu se smjestilo selo Jadovno, po kojem je logor dobio ime. Od tog sela se, podnožjem istočne strane brda Metle, put nastavlja kroz šumu. Nakon 1.800 metara se stiže do prve jame, poznate pod imenom Šaranova jama.[3]
Od nje put vodi dalje prema zapadu, 6,5 km uz brdo, gdje treba skrenuti prema sjeveru i, niz stranu, oko 450 metara od ceste, teško prohodnom stazom izaći na šumski proplanak Čačić-dolac ili Čačić-dragu, s malim nagibom od sjevera prema jugu, obrastao gustom bukovom i jelovom šumom, na kom su ustaše i domobrani podigli stravični logor Jadovno, namijenjen isključivo uništenju srpskog i jevrejskog naroda.[4]
„O Jadovnu je i pomisliti bolno. Ono i imenom svojim kazuje mnogo. Jadovno jad i jadikovka naša, kao i Kosovo, nezaceljiva rana naša. Jadovno je i neizmjerna tuga i večita opomena.“[5]
Put do mjesta logora je bio vododerina, a i danas je težak i gotovo neprohodan. Njim je 1941. godine prošlo hiljade ljudi vezanih žicom, bosih i poluodjevenih, izmučenih glađu i žeđi, vrijeđanih najvulgarnijim riječima, prebijanih polugama, udaranih sjekirama i noževima.
Na putu od sela Jadovno do Čačić-drage, mjesta logora, nalazi se Šaranova jama, promjera otvora oko 3,5 m, mjereno od istoka prema zapadu, i 2 m od sjevera prema jugu. Takvom širinom se spušta do dubine od 12 metara, kada se njena širina povećava, da bi na dnu, na dubini od 47,5 metara, iznosila 6 h 7 m. Danas njena dubina iznosi 42 m, jer je prostor visine 5,5 metara ispunjen mnogim ljudskim kostima, balvanima i kamenjem. Jama se prostire strogo vertikalno. Stijene su glatke, izuzev uskog vertikalnog kanala koji se pruža iznad sjevernog dijela dna jame, gdje debljina sloja kostiju iznosi oko 5 metara. Iz ove jame niko nije mogao izići, iako su mnogi u nju bačeni živi.
Prvi koji su poslije rata došli na mjesto logora Jadovno i do Šaranove jame bili su članovi Zemaljske komisije iz Zagreba: Andrija Sunajko, Jura Bašić, Josip Devčić, Novačić, odbornik iz sela Jadovno, i fotograf Ivica Milinović.. Oni su u zapisniku od 21. avgusta 1945. godine napisali slijedeće: „Povjerenstvo se je uputilo iz Gospića kroz selo Trnovac u Velebit na brdo, šumu i zaselak Jadovno, gdje je stiglo u 10 sati i zateklo od narodne milicije na čelu sa zapovjednikom Prica Milošem, seoskog odbornika druga Novačića, fotografa Ivicu Milinovića iz Gospića.
Povjerenstvo se je uputilo šumskom cestom dublje u šumu Jadovno na Velebitu još 2 km otprilike, odakle je skrenulo prema sjeveru uskom stazom kroz gustiš šume oko 70 m i zatim zaokrenulo oko 20 m prema jugu, gdje je naišlo na jednu jamu.
U ovu jamu su ustaše iz Gospića 1941. godine bacili ljude, dovedene svezane iz gospićke kaznionice, prema izjavi Novačića, odbornika zaselka Jadovno, koji je bio i vodič Povjerenstva.
Žrtve su vođene iz Gospića gore navedenim putem, dovođene do jame svezane, gdje su bile ubijene a govorilo se i žive bacane u jamu.
Oko jame nalaze se kamene litice.
Sa sjeverne strane je pristup k jami između do metar i pol visokog kamenja i s te strane je površinska stijena jame oderana…
Grotlo je iz jedinstvene kamene gromade.
Pri bacanju kamena u jamu ustanovljeno je da pad kamena s vrha do dna traje 5 sekundi…
Na pogled kroz grotlo vide se u polutami kosti.
Oko jame sa južne i sa sjeverne strane vidi se ostatak isušenog kreča, koji se spušta niz površinu jame prema grotlu.
Prisutni fotograf uzeo je snimke jame sa sjevero-istočne strane, sa južne strane, iznad grotla jame i prostor pred jamom.
Prisutni su mišljenja, da je izlaz iz jame bez pomoćnih sredstava nemoguć, jer su kamene litice vlažne i u grotlu nema izbočina.
Gore uzete snimke jame su sastavni dio ovog zapisnika.
U svrhu ustanovljenja sadržine jame potrebno bi bilo poduzeti spuštanje u jamu i iskopavanje… Novačić nadalje izjavljuje da su zatočenici logora ‘Jadovno’ god. 1941. nekako oko početka augusta 1941. od ustaša poubijani i zakopani u nekoliko jama u samom logoru, te da se i danas vide mjesta gdje su ljudi zakopani. Drvena kuća koja je bila uz logor da je srušena a materijal od nje da je razvučen.“[6]
Od Šaranove jame put vodi koso uz planinsku padinu do jame na Grginom brijegu, te još nekoliko bezdana.[7]
Pod nadzorom ustaških i domobranskih vojnika, sami zatočenici su ogradili manji prostor na proplanku u Čačić-docu još u maju, da bi ga početkom juna proširili na površinu 90 h 70 metara, a zatim 24. juna na površinu 180 x 90 m, osiguravši ga 4 m visokom bodljikavom žicom, koju su vezivali za okolna stabla bukava ili za ukopane stubove pripremljene za tu namjenu. Ovaj prostor je imao ovalni oblik.[8]
Upravnik logora Jadovno, ustaški natporučnik Rude Ric,[9] neko vrijeme je, na ulaznoj kapiji, na improvizovanom stolu, u zasebnu knjigu upisivao imena zatočenika koji su stizali u kolonama. Tu, na ulazu u logor, ustaše su sve pridošle, iako su već nekoliko puta bili pretraživani, temeljito prepipavali i, uz batine, psovke i ponižavanja, oduzimali im sve što bi kod njih pronašli.
Žičana ograda je bila dvostruka, s međuprostorom od jednog metra, u kome se takođe nalazila bodljikava žica, ali spiralno isprepletena. Na sjeverozapadnoj strani su bila ulazna vrata, široka oko 3 m, isto od bodljikave žice. Ispred vrata su se, sa obe strane, nalazili po jedan ustaša i domobran, a iznad njihovih glava su visile slike poglavnika Pavelića. S vanjske strane ograde, na svakih 30 do 40 metara, bila su raspoređena stražarska mjesta. Izvan logorske žice, sjevernije od ulaznih vrata, izgrađene su dvije barake, manja za upravnika i zapovjednika logora, a veća za posadu obezbjeđenja logora. Dužinom veće barake se nalazio povišeni plato, na kojem su bili postavljeni jedan mitraljez i jedan puškomitraljez. Plato je dominirao nad logorom i ustaše su svakodnevno iz mitraljeza pucali iznad glava zatočenika. Logoraši su pod stražom obavljali razne poslove od jutarnjih sati do mraka. Sjekli su stabla u okolini logora, kao i ona koja su se nalazila unutar ograde, čistili kamen i poravnavali unutrašnji prostor.
Zatvorenici nisu imali nikakve prostorije za smještaj. Nalazili su se pod golim nebom, izloženi vremenskim nepogodama danju i noću. Zbog niskih temperatura i vlažnosti u šumi, posebno nesnošljive su bile noći. Sjedili su ili ležali na zemlji, ukoliko neki od njih nije prikupio nešto grančica i stelje (paprati) ili kore drveta, sakupljenih u okolici logora u pratnji stražara. Sredinom jula, logoraši su podigli nadstrešnice sjenice, kako su ih sami zvali, koje su pokrivali bukovim, odnosno jelovim granama i paprati. Visinom su dosezale do 2 metra, a pod svaku se moglo smjestiti 20-30 ljudi. Pristizanjem novih zatočenika, broj nadstrešnica se povećavao, tako da su izrasle u obliku potkove, polukruga otvorenog prema jugoistočnoj strani logora, dok je poseban red sjenica zatvarao potkovu. U njima su zatočenici bili raspoređeni prema nacionalnoj pripadnosti — posebno Hrvati, posebno Jevreji, posebno Srbi. Jevreji su bili smješteni u zapadnom dijelu potkove, dugom 50 metara. Tri-četiri metra udaljene od njih, nastavljale su se sjenice za Srbe i one su zatvarale sjeveroistočni i južni dio, dužine 130 metara. Odmah do njih, na udaljenosti od 1,5-2 metra južno, bile su podignute sjenice za Hrvate, u dužini 20 metara (šematski prikaz na strani ?). Sjenice su bile udaljene oko 25 metara od ograde. Radi što bolje preglednosti, ovaj prostor je bio iskrčen od rastinja. Zatočenici nisu smjeli prilaziti ogradi na manje od 2 metra, jer bi u protivnom stražari pucali. Nisu smjeli međusobno da razgovaraju, što su i inače izbjegavali, plašeći se denuncijacija. Živjeli su u beznadežnosti, očekujući svakog časa poziv i odvođenje na gubilište.
Bili su oskudno obučeni i bez hrane. Samo jednom na dan su dobijali čorbu od graha, po koju su dolazili do ulaznih vrata, jedan po jedan, i to posebno Srbi, posebno Jevreji, posebno Hrvati. Vodu za kuvanje su donosili sami u pet kazana, odlazeći po nju u pratnji stražara do izvora Crni potoci, udaljenog od logora oko 400 metara. Jevreji i Hrvati su imali malo posuđa. Naime, prilikom dolaska u logor, njima je bilo dozvoljavano da ga unesu, dok su Srbi izrađivali sebi drvena koritašca ili su jeli iz šešira, ponekad i iz golih šaka. Patili su od gladi i hladnoće, stalnog kundačenja i prebijanja, mučeni na razne načine i iscrpljivani teškim šumskim radovima.
Svakog dana predveče, Rude Ric je, po vlastitom izboru, prozivao 40 do 60, nekad i do 80 zatočenika, koje su u dva do tri navrata, predveče ili zorom, izvodili iz logora njegovi pomagači, Joso Tomljenović, Ante Galac, Nikola Špelić, Ivan Rudelić i druge ustaše, ubijali ih i bacali u obližnje jame, prije svega u onu na Grginom brijegu, udaljenu 1,5 km. Po pričanju preživjelih zatočenika i samih zločinaca, nepun sat po njihovom odvođenju, oni koji bi ostali u logoru čuli bi mitraljesku pucnjavu i tako znali što se s tim nesretnicima događa, strepeći za čas kada će i sami biti prozvani i nedužni poći u nasilnu smrt, koja im je bila namjenjena samo zato što su bili druge vjere i nacije, ili protivnici ustaškog divljanja i fašizma.
Logor Jadovno je bio pod nadzorom Ureda III Ustaške nadzorne službe (UNS), kojom je rukovodio Mijo Babić, a zatim Maks Luburić. Upravnik logora je bio Rude Ric, a zapovjednik ustaški natporučnik Bešlić, student iz Splita, dok je njegov zamjenik bio ustaški poručnik Dragutin Pudić Paraliza. Radi davanja uputa za masovne likvidacije, logor su nekoliko puta posjetili veliki župan Jurica Frković, Dido Kvaternik, Maks Luburić i drugi visoki ustaški funkcioneri, među kojima i Božo Stošek, agent iz Zagreba, vjerovatno iz UNS-a.[10]
Zapovjednik Bešlić je često, posebno u jutarnjim satima, kao za zabavu, otvarao vatru iz mitraljeza iznad glava logoraša. Pudić je više vodio računa o radovima koje su zatočenici izvodili, pri čemu se posebno naslađivao udarajući ih i uskraćujući im ono malo mršavog obroka, ukoliko se, po njegovoj ocjeni, nisu dovoljno zalagali na poslu, odnosno sječi drva.
Površina logora ukazuje na činjenicu da on nije mogao odjednom da prihvati veći broj zatočenika. Na osnovu raspoloživih izvora, došao sam do zaključka da je u njemu prosječno boravilo 2.500-3.500 ljudi dnevno. Božo Švarc u svojoj izjavi od 17. jula 1943. godine iznosi da je sredinom jula 1941, kada je dopremljen u logor, zatekao blizu 4.000 ljudi, uglavnom srpske nacionalnosti.[11] Svakoga dana su jedni izvođeni iz logora i ubijani na najsvirepiji način, a drugi dovođeni tako svakodnevno, od 24. juna do 21. avgusta, punih 57 dana. Bili su to većinom Srbi iz Like, Gorskog kotara, Karlovca, Zagreba, Siska, Petrinje, Gline, Dvora na Uni, Knina, okolice Zadra, Dubrovnika, Korduna, Podravine, Slavonije, Srema, Osijeka, Vinkovaca, Bjelovara, Pakraca, Virovitice, Đurđevca, Koprivnice, Sarajeva, Mostara, Foče, Fojnice, Bugojna, Zenice, Doboja, Banjaluke, Bihaća, Jablanice, Bosanske Dubice, Bosanske Krupe, te brojnih drugih mjesta NDH. Manji dio zatočenih su činili Jevreji, ali prema njihovom udjelu u stanovništvu NDH, taj broj je bio velik. U logoru se našao i izvjestan broj Hrvata komunista, skojevaca i njihovih simpatizera, od kojih je 31 vraćen u Gospić, odakle ih je manji dio pušten kućama, a veći upućen u druge logore, u kojima su uglavnom ubijeni ili su zamjenjeni za zarobljene vojnike NDH.
Dr Aleksandar Blajsvajs (Bleisweiss), jedan od zatočenika koji je imao sreću da ostane živ, dopraćen je u Gospić s 200 jevrejskih mladića iz logora Danica 10. juna i odmah, sa željezničke stanice, upućen u Jadovno. O tim danima on svjedoči: „U Gospić smo stigli uveče na željezničku stanicu. Iskrcani smo na prostor koji je ranije služio za istovar stoke, a sada kao sabirni logor. Popisao nas je ustaški natporučnik Janko Mihalović. Strpali su nas u kamione i otpremili u logor Jadovno na Velebitu. Nakon dva sata vožnje, negdje u zoru, stigli smo na odredište u jedan prostor na proplanku koji je ograđen bodljikavom žicom. Bio je to logor Jadovno. Smjestili su nas u manji dio logora u kome su se nalazili Jevreji dok je drugi, veći dio, pripadao Srbima. Ovdje smo zatekli oko 70-tak Jevreja dok je po mojoj procjeni Srba bilo nekoliko stotina. Prvo što sam zapazio je to da je logor bio pod vedrim nebom i ograđen dvostrukim redom bodljikave žice koja je bila visoka oko 4 metra. Žica je bila razapeta između stupova, a ponegdje je bila pričvršćena i za okolna stabla, jer je prostor na kome se nalazio logor bio okružen gustom šumom. Oko logora bila je logorska straža koju su držale ustaše i domobrani i to na svakih nekoliko metara jedan. Bili su naoružani puškama na kojima su imali bajonete. Iznad kruga logora bile su dvije barake i na jednom balkonu ustaša s mitraljezom koji je budno pratio što se dešava u logoru. Temperature su bile noću veoma niske a po danu vjetrovi i kiše…“[12]
Ante Rukavina, koji je 24. aprila doveden u gospićki zatvor, ispričao mi je, pored ostalog, kako je dospjeo u Jadovno i što je sve vidio:
„Krajem sedmog mjeseca 1941, izveden sam iz ćelije u dvorište kaznionice i povezan sa još oko 250 ljudi koji su ovdje došli samo dan ranije a bili su Srbi iz Bosne. U dvorištu je bio kamion sa brašnom i nas devet iz kolone su odvezali i strpali u kamion na brašno i sa četiri ustaše odvezli na Jadovno. Nekako na svršetku 24-og kilometra, kamion se zaustavio i nas devetorica smo odnosili brašno nekim puteljkom, dugim oko 400 metara, u logor. Poslije istovara brašna strpali su nas u žicu. Iza nas, za oko jedan sat, došla je grupa ostalih sa kojima smo bili povezani u kaznionici.“[13]
Rukavina opisuje zapovjednika Bešlića kao visokog čovjeka, svijetle boje, više crvenkastog, sa upalim obrazima i širokom bradom. Nosio je naočari i bio izrazit zločinac. Potvrđuje navode većine preživjelih da su stražu i umorstva vršili ustaše i domobrani. On je u logoru zatekao više od 1.500 logoraša, a ubrzo je došlo još oko 1.000 Srba i 300 Jevreja. U Jadovnu se nalazio oko mjesec dana. „Za sve moje vrijeme boravka u logoru dnevno su dolazile nove grupe zatočenika. Obično su ih dovodili ujutro rano ili predveče. Za vrijeme mog boravka u logoru bio je jedan pokušaj bijega. Pobjegla su četiri logoraša, prethodno su prosjekli žicu. Bježali su noću. Trojica su ubijena jer su njihova tijela donesena u logor, a četvrtoga nije bilo, govorilo se da je utekao.“[14]
Podatke koje je iznio Rukavina potvrđuje i Jakov Ratković u svojoj izjavi pred Zemaljskom komisijom za ratne zločine od 20. avgusta 1945. godine, u kojoj iznosi da je kao Hrvat bio zatvoren u gospićkoj kaznionici 50 dana, odakle je početkom avgusta, s 30 Hrvata, odveden u Jadovno, gdje je, po njegovoj procjeni, zatekao 1.000 Srba i 300 Jevreja. „Zatočenici su primali hranu bez soli, masti i kruha, uglavnom kao u kaznionici. Hrvatima se davala nešto bolja hrana — gušća, a Srbima skoro nikakva.“[15] Ratković je u logoru boravio 13 dana, nakon kojih su svi zatočeni Srbi i Jevreji pobijeni u samom logoru, a on je, s još 30 Hrvata, vraćen u gospićku kaznionu. Potom su njih 21 otpremili u logor Jastrebarsko, a desetorica iz Gospića i okolice su pušteni kućama.
U izvještaju Zapovjedništva kopnene vojske u Zagrebu, u kojem je opisana unutrašnja i vanjska vojno-politička situacija u vremenu od 10-20. jula 1941. godine, pored ostalog se navodi: „U Gospiću od strane naše i italijanske vojske preduzete su sve mjere predostrožnosti uslijed dopreme 1.500 ljudi u koncentracione logore. U mjesto Gračac, a na zamolbu ustaškog povjerenika iz Gospića, uputilo je postajno zapovjedništvo iz Gospića odred od 30 domobrana kao pojačanje ustašama, jer je navodno došlo do izgreda… Upotrebljavaju se pojedini vodovi i satnije u Lici i Bosanskoj Krajini kako ne bi došlo do ustanka, zbog preseljavanja srpskog življa iz tih krajeva.“[16] Ovaj, kao i više drugih dokumenata, svjedoči da su italijanski vojnici pomagali hrvatskoj vojsci u zločinima nad srpskim narodom.
O logoru Jadovno i zločinima izvršenim na Velebitu postoji niz dokumenata u kojima sami zločinci opisuju šta su radili. Tako Nikola Ante Milković, koji je bio u tzv. ustaškoj letećoj koljačkoj grupi i aprila 1941. godine među prvima u ustaškoj miliciji, iznosi da je bio pratilac u grupi s Milom Stilinovićem, Markom Marasom, Ivom Marasom, Nikolom Matićem, Nikolom i Ivicom Tomljenovićem, Milom Šafarom, Nikom Špelićem i Stipom Brkljačićem. Oni su pratili Srbe koji su iz kaznionice ili sa željezničke stanice vođeni u kolonama u logor Jadovno.
U grupi su bili i satnik Juko Zastavniković, satnik Martin Naglić, poručnik Bucunić i drugi. Nikola kaže: „Nekoliko puta sam sa ostalim kao stražar pratio zatočenike od željezničke stanice do logora i kaznionice. Nekoliko sam puta sa ostalima vozio daske za Jadovno — pravili su barake. Zapovjednik nam je tada bio jedan domobranski poručnik, malog rasta, kovrčave kose, koji je kasnije otišao u partizane.“[17]
Satnija u kojoj je bio Nikola brojila je 80 ustaša i bila pod komandom poručnika Marinkovića. Oni su svakodnevno odvodili žrtve iz Gospića na Velebit ili na otok Pag i s drugima učestvovali u ubijanju žrtava maljevima i noževima nad jamama. Ustaše su do jama logora Jadovno i logora Stupačinovo kod Baških Oštarija dovodile iznakažene, izmorene i izmrcvarene ljude, vezane žicom po dvojica i lancem po dužini kolone, bilo sa željezničke stanice, iz kaznionice ili sa Ovčare. Prije ubijanja su sa žrtava skidali odjeću i dijelili je između sebe, te prodavali ili poklanjali svojoj rodbini i pristašama. Nad jamom bi obično udarali po glavi prve iz kolone batom težine oko 3 kg, takozvanom macolom. Po njihovim iskazima „bilo je s početka teže gurnuti prve u jamu, ali kada bi nekoliko prvih palo, oni bi i druge žive povukli za sobom koji bi padali filmskom brzinom da ih se ne bi više moglo brojiti“. Tako su sami opisivali svoj doprinos NDH. Nakon svake pojedine kolone ljudi koje bi gurnuli u jamu, redovito bi za njima bacali bombe, nakon čega su se čuli vapijući jauci umirućih. Dok su jedne ustaše ubijali, drugi su čuvali kolone vezanih ljudi, koji su izbezumljeni čekali da dođu na red da budu ubijeni batovima ili iz mitraljeza, te poluživi ili živi stropoštani na dna nezasitih velebitskih jama.
Nikolin bratić Ivo Milković, koji je 1945. godine radio u bolnici „Rebro“, ispričao je: „Moj bratić Nikola je među prvima uzeo oružje kao ustaša u Gospiću i učestvuje u hapšenju i ubijanju Srba, Jevreja i nekih Hrvata. Svojim očima sam imao prigode da vidim kako sa još nekoliko ustaša, prije u kamionima, a potom u kolonama, vodi uhapšene Srbe i Jevreje koje bi zatim likvidirali u Jadovnom i još nekim drugim mjestima. Isti Nikola ubio je i upravitelja Preparandije u Gospiću Iliju Opačića i još neke profesore čiji je učenik bio.“[18]
Stjepan Ivana Pleše-Suša iz Kosinjskog Bakovca, takođe od prvih dana u ustaškoj miliciji, sam je pričao kako voli piti ljudsku krv. Učesnik je zločinstava na stratištima Jadovna, a poslije toga je u selu Mlakvi, u kojem žive Srbi, žene i djecu bacao u vatru i druge poticao na to. Sam je ispričao: „1941. godine, odmah poslije osnutka NDH, stupio sam u ustaše u Gospiću, a zapovjednik nam je bio Ante Mihić Ćićo. Iz Gospića sam otišao sa još 14 ustaša na Jadovno gdje se nalazio logor za Srbe i Židove. U logoru je tada bilo do 2.000 duša. Bio sam stražar nad logorom gdje se vršio pokolj toga naroda. Iz njega su obično noću odvođene grupe od 70 do 80 osoba i ubijani nedaleko od logora. Za vrijeme mog kratkog boravka od 6 dana ubijeno je 300 osoba. Kao stražar u logoru ’Jadovno’ imao sam dužnost paziti da ko iz logora ne pobjegne, te u slučaju bijega da za njim pucam. Do toga nije niti došlo, jer nije nitko niti pokušao da pobjegne. Pored nas 14 koji smo došli na Jadovno pod zapovjedništvom Nine Drajice bilo je tada u logoru još 40 ustaša kao logorska posada pod zapovjedništvom ustaškog poručnika Pudića. Zapovjednik nas stražara bio je Ante Zdunić koji je s nama izvodio 20 do 30 Srba van logora gdje su ubijani. Svi oni koji bi se javili kao bolesni rečeno im je da idu u bolnicu u Knin a odvođeni su i ubijani.“[19]
Srbi i Jevreji su iz Gospića do sela Trnovca svakodnevno dopremani u dva kamiona i jednom autobusu, kojima su upravljali Mile Štuka, Ivan Holupa Puba i Luka Polić, a od trnovačke katoličke crkve su do Jadovna išli pješice, u kolonama u kojima je bilo i do 500 ljudi. O ustaškom logoru Jadovno i odvođenju zatočenika na stratišta pričao mi je 1987. godine Mićo Jelača, dobar poznavalac prilika u to vrijeme u Gospiću: „Negdje poslije 15. aprila pozvan sam u domobranstvo. Ja sam bio šofer i bio sam zadužen jednom starom pragom RV koja se nalazila u kasarni kod domobrana. Međutim, zapazio sam da ta moja kola svaku noć netko odvozi i ostavlja u ustaškom stanu. Ja sam se požalio našem komandantu Pihleru da mi svaku noć netko odvozi kola i da zbog toga neću biti s njima više zadužen. Tada je Pihler otišao u ustaški stan i naredio da moja kola ne smije više nitko dirati. Ustaške kompetencije često su prekoračivale i domobransku domenu pa je tako dolazilo i do međusobnih nesuglasica. Tako je bilo i sa ovim kamionom koji sam ja vozio a često puta ujutro nalazio u njemu odjeće i obuće za koju pretpostavljam da je dovežena sa Jadovna. Jedne su mi cipele bile sumnjive pa sam ih htio provjeriti jer sam sumnjao da su to cipele Nikice Francetića, kotarskog funkcionera HSS-a. Kod njegove kuće su mi rekli da to nisu njegove cipele. Budući da se već šuškalo da ljude odvode i likvidiraju negdje u Velebitu, ja sam se pobojao da su i njega tamo likvidirali pa sam htio provjeriti. Nakon što su završila prva hapšenja po Gospiću, počele su ustaše javno voditi ljude postrojene u kolonama kroz grad.
Ja sam te kolone gledao svaki ili gotovo svaki dan kako prolaze kroz Gospić. Te kolone išle su od gospićke kaznione na Kanižu kroz Podoštru i na Trnovac. Zatim od Trnovca sprovođene su prema Jadovnu. Prema pričanju stanovnika Trnovca i Oštarija neke kolone sprovođene su i cestom prema Karlobagu pa se pretpostavlja da su vođene na Pag ili su negdje usput likvidirane. Ja sam gledao i transporte koji su se kretali sa željezničke stanice. To su bile kolone i kolone ljudi koje su bile vezane jednim posebnim lancem koji je išao uzduž kolone i tako povezivao čitavu kolonu dok su dva i dva bili vezani žicom. One su sprovođene kroz Gospić javno ne samo po noći nego i usred bijela dana. Na mene su te kolone ostavile strašan utisak. Posred ulice išla je ta tužna kolona ispraćenih i izmorenih ljudi putovanjem i glađu i žeđu, a sa strane ustaše koje su ih neprestano kundačili, psovali i tjerali da pjevaju. Tko je mogao, taj je išao, a tko nije, nemilosrdno je ubijen. Ja znam da se naš svijet zgražao gledajući sve to. Sjećam se jedne moj e rođakinje koja je plakala gledajući te izmorene ljude a imala je kćer koja je bila ustaški nastrojena i koja je vrištala od radosti. Obje su znale da taj svijet odlazi na gubilište. Sjećam se i ustaša koji su vodili zarobljenike na primjer Marka Marasa Linjaka. Oni su ujedno bili i egzekutori gore na jami. Onda je u Gospiću organizirana jedna desetina koja je klala i likvidirala gore na Jadovnu. Sjećam se jednog kojeg sam kao službenik OZN-e uhvatio u Bjelovaru poslije rata, zvao se Antun Zdunić koji se kamuflirao i živio kao miran građanin u Bjelovaru. Kad smo ga uhapsili, branio se da je na Jadovnu držao obezbjeđenje na jami i da nije likvidirao logoraše. Mi smo zajedno s njim izvršili očevid, Jurković Jure i ja, a on je nama opisao kako se nad jamom ubijao sav taj svijet.
Prema njegovim riječima likvidacije su se vršile pištoljima, maljevima, sjekirama i ne samo nad jamom već i izvan logora i usput, na putu do logora. Taj Ante Zdunić, koga su zvali Belca, spomenuo je Milu Stilinovića, zvanog Štuka, Majikinog. On je bio na čelu te grupe zakletih ustaša.
Mnogi ljudi koji su odvođeni iz Gospića, vođeni su odmah direktno u jamu pa je logor bio samo kao deponija. U neposrednoj blizini logora nalazi se još jama i mnogi su logoraši završili u njima. Pričalo se da su neki završili u Vranzinoj jami, u zaseoku Stupačinovo. Osim što su ljudi odvođeni pješice u kolonama prema Velebitu, neki su voženi kamionima i jednim autobusom. Stari Antun Rukavina kaže da je imao tu privilegiju da na Jadovno bude prebačen autobusom. Kada je dignut ustanak u Divoselu, početkom avgusta, teror nad Srbima bio je još više pojačan. Ako se do tada vjerovalo da će netko biti pošteđen, od tog dana svima su iluzije bile raspršene…!
Zatočenike su pratile ustaše i usput tukli kundacima, i boli noževima pušaka uz najvulgarnije psovke svega onoga što je srpsko. Kažem, išli su prema logoru zbog toga jer mnoge kolone i manje grupe nisu imale ni toliko sreće da dođu do logora već su usput ubijani i bacani u usputne jame, prije svega Šaranovu jamu, sada već čuvenu po velikom broju ubijenih. No, kako zbirni logori u Gospiću zbog velikog broja novih stradalnika nisu mogli uvijek izvršiti prihvat, oni bi već sa željezničke stanice bili direktno preveženi ili pješice odvođeni na Velebit ili upućivani u pomoćni logor Stupačinovo, kod Baških Oštarija, i tamo u jamama sjeverozapadnog Velebita ubijani maljevima, ili pak otpremani dalje prema Karlobagu i na otok Pag u logore ’Slana’ i ’Metajna’. U tom pravcu su s muškarcima Srbima i židovima otpremane djevojke i žene s djecom.“[20]
Oni koji bi došli do Jadovna, stigli su na treću ili četvrtu stepenicu mučilišta, koja je za Srbe bila i posljednja. Kažem za Srbe, jer nisam pronašao nikakvu potvrdu da je ijedan koji je prispjeo u sam logor preživio, osim četvorice koji su uspjeli pobjeći.[21]
Ljudi u kolonama, povezani i izmučeni, išli su samo naprijed. Nisu znali kuda idu. Poneki su čuli, još u vrijeme hapšenja i transportovanja u Gospić, da idu negdje u Liku, na Velebit, gdje će biti na radu, sječi šume.[22]
Mnogi zatvorenici su mislili da je Jadovno nekakav grad, u kojem će imati udobnije prostorije za smještaj. Svoja sjećanja na kolone koje su iz Gospića išle pješice u pravcu Velebita ispričao je Stjepan Nikole Kosović iz Ličkog Novog, tada 12-godišnji dječak, koji je zajedno sa svojim vršnjacima čuvao stoku pokraj puta kojim su zatočenici prolazili.
„Blago smo najčešće gonili na predio zvan Novoselo. To je upravo mjesto gdje se cesta za selo Trnovac odvaja od glavne ceste Gospić-Karlobag. Tu sam skoro svaki dan viđao kako ustaše u pravcu sela Trnovac vode kolone uhapšenih i povezanih ljudi. Tih kolona bilo je i prije i poslije podne. Prije podne 3-4, a poslije podne 2-3 kolone. Uz kolone su išle ustaše. Ljudi su bili povezani 2 po 2 i još uzdužno između sebe. Ovi su ljudi bili različito obučeni. Vidjelo se dobro obučenih i oni su sa sobom nosili kofere. Izgledali su kao gospoda. Ali bio je vrlo velik broj ljudi koji su bili goli i bosi, imali su na sebi samo košulje i gaće. U to vrijeme ja nisam znao tko su ti ljudi. To sam saznao u selu kad se pričalo da su to Srbi i Jevreji koje gone u Jadovno da ih pobacaju u jame i provalije. Ostalo mi je vrlo dobro u sjećanju kada su nas čobane iz ove kolone, dok smo ih promatrali u prolazu kraj ceste, pitali: ’Da li je daleko grad Jadovno?’ Mi djeca smo im pokazivali rukom da je to u tom pravcu, ali nismo govorili koliko je daleko jer ni mi sami nismo znali koliko je daleko Jadovno.“[23]
U svojoj izjavi od 6. avgusta 1981. godine, o nesreći Srba priča i Ivan Josipa Fajdić iz sela Budaka, tada 14-godišnji učenik gospićke gimnazije, koji je iz Ličkog Osika dolazio u Gospić. „Sjećam se da sam jednoga dana, već su bile školske ljetne ferije, došao u Gospić. Stajao sam pred hotelom ’Lika’ i vidio kako su ustaše gonile kolonu Srba u pravcu Karlobaga. To je bilo prije podne. Kolona je bila duga oko 100 m, tj. kao od hotela ’Like’ do današnjeg Komiteta SKH. Kolona je bila svezana i to tako da su dva po dva bila vezana, a pored toga, čitava kolona uzdužno. Ljudi koji su sačinjavali kolonu bili su različito obučeni. Vidjelo se da su to bili većinom seljaci, ali je bilo i građana, što sam zaključio po načinu odijevanja. Kolonu su sa strane pratile ustaše.“[24]
U selo Šibuljinu je 20. aprila 1941. godine došao ustaša Juza Gazić, s dva stražara, i pozvao istaknutije ljude na „saslušanje“ zbog oružja. U vrijeme kada još nije bilo ni traga nekakvom otporu srpskog naroda ustaškoj državi, dok su srpski seljaci mirno obrađivali svoja polja, u srpsko selo Šibuljinu, na morskoj obali pod Velebitom, prispjeo je automobilom i Jurica Frković, veliki župan iz Gospića, koji je dao nalog za hapšenje viđenijih Srba. Ne sluteći nikakvo zlo, pozivu ustaškog povjerenika Mile Sjausa iz Tribnja odazvali su se Dušan Marinković, poštar, njegov sin Filip, radnik Iso Strbo i brodograditelj i pomorac Mile Lukić. Od Dušanove kuće su, uz pratnju ustaša, išli prema Kruščici, ne ponijevši sobom ništa, jer im je rečeno da će se, nakon kratkog saslušanja, brzo vratiti svojim kućama. No, na ulazu u Kruščicu ih je dočekala grupa ustaša s Markom Čavićem na čelu, koji su ih kamionom odvezli u logor Gospić.[25]
Milu Lukića su u Gospiću oslobodili Italijani. Plašeći se da oslobođeni Mile ne obavijesti narod o njihovim namjerama, ustaše su promijenili taktiku, tako da su slijedeću grupu Srba iz Šibuljine, uhapšene 25. aprila, uputili preko Baških Oštarija, Trnovca i sela Jadovno direktno u Velebit, a ne u Gospić. U toj grupi su bili Vladimir Babac, Dragan Lukić, Marko Lukić, Nikola Poljak, Serđo i Stevan Poljak. Ove ljude su odveli njihovi susjedi, ustaše iz Tribnja i Lukova Šugarja, Šime Vukić, Ivica Devčić i drugi.[26] Onoj trojici koji su bili zatočeni u gospićkoj kaznionici, priključeni su i braća Jovan i Ilija Lukić iz Šibuljine. Oni su 20. aprila, istoga dana kada su odvedeni njihovi pomenuti suseljani, krenuli iz svog sela u namjeri da pobjegnu, da preko Gospića odu bilo kuda gdje bi bili zaštićeniji. Međutim, iako su uspješno stigli do željezničke stanice u Gospiću, upravo kada su htjeli ući u vlak, uhapsili su ih ustaški agenti i odveli u redarstvo, gdje ih je prepoznao ustaša Ivan Milovac, zvani Grga, i zatvorio u gospićku kaznionicu. Tu su zatekli veći broj pohapšenih Srba kako sjede na zemlji i ukočeno promatraju užurbanost ustaša, koji su istovarivali kamione prepune Srba, udarajući ih kundacima i nogama, i istovremeno utovarivali povezane, koje su odvezli put Velebita. Grupu u kojoj je bio Stevan Poljak mučili su nekoliko dana i noći, a zatim ih odveli u Baške Oštarije, gdje su nastavili da ih tuku kundacima i motkama. „Udarali su nas čim su god stigli i kad god su stigli. Stavljali su nam olovke među prste pa ih stiskali, tjerali su nas da pjevamo, vezali su nas svu sedmoricu i tako vezane bacali na pod, pa su po nama skakali, a kada bi im to dodijalo, natjerali bi djecu da po nama skaču. Nagovarali su nas da se prekrstimo pa da nas neće ubiti. Toliko smo bili izudarani i mučeni da je svima išla krv na uši, nos, usta, uopće na sve otvore, a svi smo bili modri od udaraca.“[27] Stevan Poljak, koji se uspio spasiti obećavši komšiji, ustaši Marku Čaviću, sve svoje imanje, sjeća se da su ustaše u Brušane doveli još 36 Srba, koje su, zajedno s njegovih šest suseljana, odveli na Velebit i bacili u jamu maja 1941. godine.[28]
O tome je detaljno pričao Serđo Poljak, koji je nad jamom pogođen u ruku, no uspio da se zaustavi na jednoj izbočini i nakon odlaska ustaša se izvukao i otišao svojoj kući. Grupa od 42 Srbina, u kojoj je bio i Serđo, izmučena batinama i zamorena dugim pješačenjem, stigla je noću u logor Jadovno. Sutradan su ugledali veliku masu ljudi u prostoru ograđenom bodljikavom žicom, koji je obuhvatao površinu 50 h 25 metara. Oko žice su bili ustaško-domobranski stražari, tako da niko nije mogao prići logoru niti iz njega pobjeći. Seljani Šibuljine se nisu duže zadržali u logoru. Proveli su u njemu samo dan i noć. Sljedećeg dana u zoru, s većom grupom ljudi, kako je opisao Serđo Poljak,[29] bili su povezani žicom. On je uspio da pri vezivanju podmetne desnu ruku, na kojoj nije imao šaku, što mu je omogućilo da provede zamisao da se u pogodnom momentu oslobodi žice i pokuša pobjeći od smrti. Povezane ljude su poveli kamenitim putem u pravcu zapada, uz malu pošumljenu glavicu, sjevernim podnožjem Velebita. Poslije sata hoda, prije nego će izbiti na vrh brežuljka, stražari im narediše da stanu. Izbrojali su 50-tak ljudi, među kojima i Šibuljčane, i poveli ih niz glavicu, ka jednoj uskoj dolini. Tu je stajala grupa ustaša, nedaleko od poljskog šatora, ispred kojeg se nalazio sto s nekoliko stolica. Dok su prilazili, pratioci im rekoše: „Tamo ćete biti prozvani i razvrstani za radove.“ Jedan od ustaša je dodao: „Sada ćete brzo dobiti ručak.“
„Vezani i prestrašeni ljudi uđoše u krug koji su napravile (automatima) naoružane ustaše. Primjetiše i četiri mitraljeza postavljena u pravcu jaruge koju su zapazili tek pred sam kraj. Priđe im ustaški oficir, Rudo Ric, bivši učitelj. Uz riječi: ’Ajte naprijed, brže, brže!’, povede ih naprijed do uzdignutog uzanog kamenitog platoa. Prođoše pored mitraljeza, i tada im ustaški oficir reče: ’Mi ovdje spremamo vježbe u streljbi, a vi ćete nam pomoći tamo preko jaruge da postavljate školske mete. Ajte brže!’ Tako ih je doveo do kraja provalije iznad kraške jame. Oficir se odmaknuo nekoliko koraka i tom trenutku zaštektaše mitraljezi. Nastade jauk, šiknula je krv. Ljudi su padali kao pokošeno snoplje. Ustaše koje su stajale sa strane, stadoše puškama ubijati nedotučene žrtve i gurati ih nogama s platoa u jarugu.
Čim je čuo mitraljesku paljbu, Serđo Poljak nije gubio vrijeme niti čekao da mu priđu ubice. Pošto se brzo oslobodio žice, sam je trkom skočio u jamu. Nije dugo padao jer se ubrzo zadržao na jednoj zaglavljenoj gomili leševa i odmah priljubio uz jedno ispupčenje u zidu, sav obamro od straha. Primjetio je krv na lijevoj ruci, iznad šake. Bio je pogođen jednim mitraljeskim zrnom. Bolove još nije osjećao. Slušao je podmuklu mitraljesku paljbu i jauke žrtava, zatim se onesvijestio.
Kada je i posljednja grupa bila likvidirana, već je pao i mrak. Serđo se osvijestio od tišine koja je nastala, a reklo bi se prije od jakih bolova koje je tek sada počeo osjećati. Kroz bol tek osjeti da je živ i stade pokušavati da se iz jame izvuče na površinu. Jako ga je boljela ranjena ruka, a na drugoj nije imao šaku, no ipak, malo po malo, počeo se uspinjati oprezno, bojeći se da ga neko ne ubije. Kada je došao skoro do vrha, pritajio se neko vrijeme pažljivo osluškujući. Nikoga nije bilo i on izađe na onu zaravan odakle se sam bacio.
Serđo je prvi čovjek, koji je zahvaljujući svojoj snalažljivosti, odlučnosti i hrabrosti, izišao ranjen iz velebitske jame i tako postao svjedokom genocida nad srpskim narodom za kojeg hrvatske vlasti nisu imale baš nikakvog razloga.
Vijest o bijegu ranjenog Serđe Poljaka brzo se proširila po Šibuljini i okolnim srpskim naseljima te silno uzbunila srpsko stanovništvo koje je napuštalo svoje domove i bježalo prema Zadru i Ravnim kotarima. To je potrajalo više dana što je s druge strane uznemirilo ustaše koji nisu mogli odmah izvršiti svoju namjeru masovnog hvatanja i uništenja srpskog življa uz more. U nastojanju da se stanovništvo vrati kućama, ustašama je pomagao župnik iz Poljica don Krsto Jelinić. On je od talijanskih vlasti zahtijevao da se Srbi izbjeglice iz Podgorja pohapse i stražarno vrate iz Ravnih kotara i Zadra svojim kućama i da se predaju ustaškim vlastima ’radi kazne’, jer predstavljaju potencijalne protivnike novog poretka, kako za savezničku Italiju, tako i za novoosnovanu državu Hrvatsku.“[30] Tako se izbjegli srpski narod, uz pomoć Italijana, kao i ustaške propagande da im se neće ništa desiti, povratio svojim kućama, što je bilo kobno za njega.
[1] Babac M. Pavle, Velebitsko Podgorje 1941-1945, Beograd 1965; izjava Serđa Poljaka, str. 25-26; izjava Ota Radana od 9. marta 1946. godine, AH, ZKRZ-1872/46.
[2] U dokumentima ZKRZ i drugim izvorima spominje se više od 200 imena, među kojima najčešće: Miroslav Balen, Delko Bogdanić, Ivan Brvnar, Ivan Brkljačić, Joso Crnica, Vjeko Crnić, Franjo Devčić, Ivan Devčić Žicar, Stipe Došen, Tone Došen, Jure Duić, Lovro Duić, Stipe Dukovac, Josip Frković, Jurica Frković, Luka Frković, Marko Frković, Miho Frković, Ivan Golac, Ivica Janjić, Nikola Janjić, Zvonko Janjić, Niko Jelača, Ivan Jengić, Nikola Jengić, Zvonko Johman, Jure Jurišić, Jure Krmpotić, Cigo Maras, Nikola Marković, Stipe Marković Macola, Mile Matajija, Vinko Matajija, Nikola Matić, Joso Matijević, Martin Mesić, Josip Milaković, Stipe Milaković, Janko Mihalović, Vladimir Naglić, Zvonko Naglić, Ivo Ojerović, Luka Pavelić, Luka Pavičić, … Pavičić, Mile Pavletić, Ivan Petrlić, Zvonko Pezelj, Stjepan Pleše, Jure Ratković, Rude Ric, Tomo Ric, Zvonko Ric, Stjepan Rubinić, Juco Rukavina, Joso Samardžija, Petar Samardžija, Joso Stilinović, Mile Stilinović, Stipe Stilinović, Tomo Šarić, Gabre Šikić, N. Šimac, Luka Trošelj, Joso Ugarković, Nikola Uzelac, Mile Vrkljan Milica, Ante Zdunić, Ivan Župan i Martin Župan.
[3] „Ova je jama ranije, u narodu nazivana Vodena jama. Godine 1939. prozvana je Šaranova po mladiću Bubašu čija je porodica nosila nadimak Šarani. Bubaš je išao u sječu drva i vrzmao se oko jame (po pričanju, on ju je htio preskočiti) i u nju se survao. Njegov stariji brat pomoću konopca se spustio u dubinu i izvukao ga mrtva. Od tada jama nosi naziv Šaranova.“ Zdunić Franjo Lav, n.d, 196.
[4] Razdaljinu od Gospića do mjesta logora Jadovno sam tokom istraživanja prošao više puta. Mjerio sam površinu logora i kilometražu od mjesta do mjesta, putem kojim su mučenici prelazili od Gospića do gubilišta. Uz pomoć dobrih poznavalaca terena, posebno pukovnika Branka Cetine, danas jedinog živog svjedoka, koji je kao 18-godišnji mladić uspio pobjeći iz logora, rekonstruisao sam mnoge relevantne podatke vezane za logor i zbivanja u njemu 1941. godine. Koristio san navedeno djelo Franje Zdunića Lava i brojne izjave preživjelih logoraša i izvršilaca zločina-ustaša (prim. autora).
[5] Putni zapisi jeromonaha Atanasija Jevtića, Od kosova do Jadovna, Beograd 1987, 225.
[6] HAK, kut. Jadovno.
[7] Kao i mnoge druge na sjeverozapadnom dijelu masiva, kod Baških Oštarija i sela Stupačinova, ova jame su još uvijek neispitane. Zbog toga je Velebit avetna planina, s čudnom utrobom, u kojoj počiva sablasna ljudska tragedija, po svireposti ubijanja nepojmna čovječjem razumu (prim autora).
[8] Oto Radan, koji je uhapšen u Zagrebu 21. juna 1941. godine i sa 200 Jevreja i Srba 22-23. juna, po naređenju šefa židovskog odsjeka Ivice Barakovića, iz Zagrebačkog zbora transportovan u Gospić, u svojoj izjavi navodi da su već sutradan, tj. 24.juna, šef ustaškog redarstva Stjepan Rubinić, Drago Pudić i Bešlić, zapovjednici u logoru Jadovno, iz njihove grupe izdvojili 25 zatočenika i kamionom ih, sa žicom i alatom za izgradnju logora, poslali na Velebit. Tu je bila posljedna dogradnja ovog logora. AH, ZKRZ-1872/46.
[9] Rude ric, učitelj u Podlapači, kotar Udbina, i Pazarištu, kotar Perušić, ustaški natporučnik, star 40 godina, dobro je poznavao teritoriju Like i Krbave, pa je to koristio pri hapšenjima i ubijanju Srba. Za vrijeme učiteljevanja, isticanjem svog jogoslovenstva i radom u Jugosokolu, vješto je skrivao mržnju prema srpskom narodu i odnos prema ustaškom pokretu, za koji je aktivno radio. HAK, Zbornik20, 1989, 148, 15, 189, 191, 202, 205, 796, 799,800, 806, 815, 816.
[10] Izjava Bože Švarca od 17. jula 1945. godine, AH, ZKRZ GUZ – 2235/45.
[11] AH, ZKRZ – 1872/47, kut. 90.
[12] Izjava Aleksandra Blajvajsa od 30. oktobra 1987, HAK, kut. Jadovno. Blajvajs je u logoru boravio tri dana. Zajedno s desetoricom drugih Jevreja, od kojih se sjeća Bože Švarca, Ive Volnera, Srećka Tkalčića, Drage mautnera, Ervina Gutmana, Borisa Donzenvasera i dr Emila Frojndliha, upućen je zatim u u gospićku kaznionicu, gdje su sutradan određeni u radnu grupu koja je bila zadužena da čisti ulice u Gospiću. Nešto kasnije u u kaznionicu je vraćen i dr Bela Hohšteter. Blajvas kaže da su postali smetljari (fotografija ove desetorice Jevreja obišla je mnoge izložbe). Bili su smješteni u hotelu „Evropa“, u kojem je bio ustaški stan. Hranili su se zajedno sa ustašama, a kasnije u jednoj gostionici čiji vlasnik Srbin je bio ubijen. Blajvajsa je oslobodio Juco Rukavina, kojeg je lečio njegov otac još u vrijeme Jucinih emigrantskih dana. Iz Gospića je otišao u Zagreb 15. avgusta, prije nego su pogubljeni svi logoraši u Jadovnu.
[13] Zapisnik Okružne komisije za utvrđivanje ratnih zločina, br. 1826, od 18. juna 1945, str. 2, HAK, kut. Jadovno.
[14] Rukavina je, u grupi od oko 35 zatočenika, među kojima su bili Jakov Ratković, lugar iz Brušana, dr Ladislav Hanžek, ministar i Steva Ćirić, izveden iz logora i vraćen u gospićku kaznionicu. Odatle su njih 31 katolika odveli u ustaški stožer, gdje su neki dobili propusnice i pušteni kućama.
[15] HAK, kut. Jadovno.
[16] Zbornik dokumenata i podataka o oslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije (dalje Zb.NOR), tom V, knj. 2, AVII, 1952, 274.
[17] Zapisnik od 31. avgusta 1945. i Presuda Okružnog suda u Gospiću, K 247, od 20. februara 1946. godine, HAK, f. Okružni sud Gospić.
[18] Isto.
[19] Stjepan Pleše je još istakao: „Kad sam se vratio sa Jadovna, otišao sam za Kosinj. U to vrijeme vršeni su pokolji u selu Mlakvi, Kršu i ostalim srpskim selima. Prvi dan kad je vršen pokolj nisam bio prisutan, dok sam drugi i treći dan učestvovao u pokolju nad narodom sela Mlakve. Vidio sam kad su ustaše spalile četvoro djece, a u vatru ih je bacao Pajkan Špoljarić iz Kosinja, ustaša. Treći dan, kad smo došli u Mlakvu nas trojica ustaša naišli smo na jednog Srbina. On je poče bježati ispred nas. Tada je na njega opalio dva metka Pave Šimac, Zatim sam ja na njega pucao i od prvog metka sam ga pogodio i ubio.“ Presuda K 88, od 22. maja 1946. godine, HAK. F. Okružnog suda Gospić.
[20] Mićo Jelača, Izjava o ustaškom logoru Jadovno, HAK, kut. Jadovno.
[21] Bili su to Serđo Poljak, Branko Cetina, Mane Čanak i Radoslav Grubor iz Turbeta kod Travnika.
[22] I sam sam kao desetogodišnjak, dobro zapamtio tu priču, neku nadu tih zatvorenika, kao i izraz lica i riječi svog oca Rade, kada smo ga posjetili u zatvoru ustaškog stana u Karlovcu. Zabrinuto, ali s nadom u život, govorio je meni mojoj majci Marti, svojoj supruzi, da mu donesemo tople čarape, veš i bolje čizme, jer su im rekli da će sutra ili prekosutra vlakom otići u Gospić i na Velebit, gdje će raditi u šumi, pa mu je potrebna bolja bolja obuća i odjeća. Moj otac nije rečenog dana upućen u Gospić, kao ni drugi koji su bili sa njim, jer je tog dana bio prekinut saobraćaj na pruzi između Gornjih i Donjih Dubrava. Ostao je živ zahvaljujući tom (prim. autora).
[23] Izjavu Stjepana Kosovića od 10. avgusta 1981. godine zapisao je Franjo Zdunić Lav. HAK, kut. Jadovno.
[24] Izjavu Ivana Fajdića je zapisao Franjo Zdunić Lav. HAK, kut. Jadovno.
[25] Babac M. Pavle, n.d., 19.
[26] AH, ZKRZ GUZ 2141/46, kut. 89.
[27] Zapisnik Okružne komisije za ratne zločine Zadar, groj 778, od 20. marta 1945. i Izjava Stevana Poljaka od 22. marta 1945. godine.
[28] AH, ZKRZ GUZ 2141/46, kut. 89.
[29] Serđo je poginuo kao partizan u borbi protiv ustaša 1942. godine.
[30] Babac M. Pavle, n.d., 25-26.
