Đorđe Pražić: Jame naših stradanja i zabluda

UVOD

Jama je bunaru slična vertikalna pukotina ili kosi kanal različite širine i dužine, u kojem prevladavaju okomite ili stepenasto položene strmine, različitih dimenzija. U našem narodu su jame najtajanstveniji i najstrašniji podzemni kraški oblik. Narod ih još zove bezdankama, bezdanjačama, jamurinama i zvekarama. Obzirom na  strahotu stradanja ljudskog roda u njima književnici i ostali umni ljudi su koristili razne metafore o njima. Tako su jame božanske orgulje (Milan Trešnjić),blizina pakla (dr Jovan Rašković), naši srpski hramovi (Matija Bećković). O stradanju u jamama Ivan Goran Kovačić je napisao jednu od najpotresniji poema Jama. Profesor Dušan Đaković iz Gospića, inače svestrani umjetnik, podario nam je književno-istorijski zapis (esej) „Jadovnička žmižda“, u kojem je opisao ustaški zločin i stradanje nedužnog naroda u Koncetracionom logoru Gospić.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 01. aprila. 2016. godine.

U stvari jame su veoma pogodne kao grobnice za masovno sahranjivanje ljudi. Istorijski gledano u jame su svoje žrtve bacali sve zaraćene strane, od hajduka pa do vojnih, paravojnih i policijskih snaga u devedesetim godinama. U jamama se nalaze i žrtve pojedinačnih kriminalnih zločina, kao  i uginule životinje. Jame su idealne grobnice za sakrivanje zločina. Ipak jame su postale simbol stradanja najviše srpskog naroda, pa jevrejskog, hrvatskog, muslimanskog itd.

Prije početka II s.r ilegalna ustaška organizacija izvršila je popis i procjenila  kapacitet pojedinih kraških jama na teritoriji Hrvatske i Hercegovine.

Postavljene su i oznake koje su obilježavale prilaz jamama. Ponovno obilježavanje nekih jama-grobnica desilo se devedesetih godina a tokom oružanog skoba žrtve su ponovo ubijane ili žive   bacane u jame.

Slučajni pad i pogibija  jednog mladića u Šaranovu jamu1936. godine, njegovo vađenje od strane mještana i uočavanje veličine jame, vjerovatno je unaprijed predodredilo okolinu sela Jadovnog da postane logor smrti i jedno od simbola zločina nad srpskim narodom. Publicista Dane Lastavica je nakon dugogodišnjeg istraživanja  izvršio popis jama-bezdana, bunara, septičkih jama i drugih provalija NDH u koje je bacan srpski narod 1941-1945 i 1991. godine. Prema njegovim podacima na teritoriji NDH je bilo 328 prirodnih jama i 80 bunara, septičkih jama i sličnih provalija (ukupno 408) u koje je ubijan i bacan srpski narod[1].

Hrvatske obmane i srpske zablude

Do devedesetih godina hrvatski genocid nad srpskim narodom u Hrvatskoj nije bio poželjna tema. Komunistički rukovodioci i intelektualna elita u Hrvatskoj su sistematski organizovali  sakrivanje  zločina  države NDH nad Srbima i ostalim neposlušnim narodima. Skrivanje i obmanjivanje stručne i ostale javnosti se ogleda u iskrivljivanju istine o uzrocima, razmjerama i posljedicama sukoba Srba i Hrvata, koji su vremenom  umanjili odgovornosti NDH za zločine a u međuvremenu su Srbi postali  remetilački faktor sa fašističkim predznakom.

U tom cilju vješto se potencirao termin tzv. država NDH, kao neka slučajna i manje važna tvorevina. NDH  je zapravo bila država sa punim državnopravnim kapacitetom i otvoreno je organizovala i izvršila zločin – genocid prema Srbima i ostalim narodima koji je nisu prihvatili. Posebno je izbjegavana priča o jamama, njihovom obilježavanju adekvatnim spomenicima  i mogućem vađenju žrtava iz njih.

Mnoge jame su bile zabetonirane o trošku JNA a ostale zatrpavane kamenjem, uginulom stokom itd[2]. Poslije rata bilo je inicijativa za vađenje žrtava iz jama u cilju identifikacije i dostojanstvenog sahranjivanja. Vještim činovničkim  odugovlačenjem nadležnih institucija, zločini su prepušteni vremenu zaborava. U većini srpskih sela mještani su sami prikupljali posmrtne ostatke žrtava, sahranjivali ih i o svom trošku podizali spomenike. Nevine srpske žrtve koje su bile pobijene samo zato što su bili pravoslavni Srbi, sahranjivani su pod zvijezdom petokrakom ideološkim simbolom komunista i partizana.

Poznato je da mnoga stratišta nisu adekvatno obilježavana, kako bi podsjećala buduća pokoljenja na ljudsku patnju i zločin. Ipak najbolje „maskirano“ stratište je jama Golubinka u selu Šurmanci u Hercegovini. U nju su ustaše 1941. godine bacile 530-550 žena i djece  pravoslavnih Srba iz sela Prebilovci. Nekoliko stotina metara od jame dana 24.06.1981. godine, u susjednom siromašnom selu Međugorje grupi djece „ukazala“ se Gospa. Od tada veliki broj hodočasnika iz cijelog svijeta obilazi ovo mjesto. Oko milion katoličkih vjernika dođe godišnje u ovo selo. Mještani Međugorja su se obogatili od vjerskog turizma, a stradanje  i patnja njihovih komšija nedužnih žena i djece u jami Golubinka, nikom nije važno. Nema opravdanja  za  neznanje, naročito za ugledne ljude iz cijelog svijeta, koji imaju uticaj na mlade ljude[3].

Srbi u Hrvatskoj „naviknuti“ na stalna stradanja, opterećeni životnom egzistencijom  a uljuljkani boračkim penzijama i ratnom slavom pobjednika, postepeno su  zaboravili na stradanje svojih najmilijih. Rijetkost je bila pojava odavanje počasti nevinim žrtvama u jamama. Kao da je srpski narod bio zadovoljan stepenom svoje dostignute  slobode a žrtve svojih najmilijih dao je na oltar bratstva i jedinstva  i ustavne ravnopravnosti sa hrvatskim narodom.

Početkom devedesetih godina hrvatski mediji su lansirali priču o jami Jazovka. Zagrebački „Vjesnik“ je  tvrdio da se u njoj nalazi do 40.000 nevino ubijenih Hrvata (civila, vojnika i ranjenika) od strane partzana (Srba). Hrvatski narod je već do tada bio u transu antisrpske histerije a „saznanje o zločinu u Jazovci“ je dodatno pojačalo mržnju prema Srbima. Srbi su se čudili kako je zaboravljeno njihovo stradanje, pa su počeli tek tada davati komemoracije svojim žrtvama, ali to je više bilo kasno. Srbi su protjerani iz Hrvatske a svoje pretke su ostavili u jamama.

Sa današnje istorijske distance je čudna dugogodišnja naivnost Srba na svoj položaj i stradanje u Hrvatskoj. Rijetko je koji evropski narod toliko stradao od drugog naroda (svojih komšija) a da je to istovremeno nepoznato u pravoj mjeri svjetskoj javnosti. Posebna zabluda je odnos prema hrvatskim komunistima i partizanima. I danas mnogi Srbi nisu shvatili da su hrvatski nacionalisti  i komunisti imali zajednički državotvorni cilj (nezavisna Hrvatska), a razlikovali su se samo po metodi realizaciji tog cilja i u odnosu prema Srbima. Dok su nacionalisti masovno ubijali Srbe, hrvatski komunisti su ih iskoristili i trošili  u NOB i tako Hrvatskoj pribavili oreol antifašističke zemlje.

Hrvatsko komunističko vodstvo je još u ratu stalno potenciralo jednaki dorinos Srba i Hrvata u borbi a izjednačavalo ustaške zločine sa četničkim. Današnje hrvatske vlasti i stručna javnost govore samo o doprinosu Hrvata u antifašističkoj borbi.  Od svih naroda  Jugoslavije Srbi iz Hrvatske su  nadprosječno učestvovali u NOB., što se može vidjeti u tabeli br.1

PREGLED

UČEŠĆA SRBA I HRVATA U NOB NA TERITORIJI HRVATSKE
U DRUGOM SVETSKOM RATU [4] 

      Tabela br. 1

Ako se odredi srednji brojni odnos između Srba i Hrvata u jedinicama NOVJ u Hrvatskoj za sve četri ratne godine dobijamo odnos 1,73 : 1 u korist Srba . Ako uzmemo podatke o učešću u NOB svih živih stanovnika SR Hrvatske a prema stanju od maja 1945. godine dolazimo do zaključka da je učešće Srba 11,2% a Hrvata 4,7%, sa odnosom 2,4 : 1 u korist Srba[5]. Saveznici su iskoristili mit o „hrvatskom antifašizmu“ kao osnovu politike zalaganja kamena temeljca nove jugoslavenske budućnosti. Taj iracionalni mit partizanskog jugoslavenstva skupo je koštao srpski narod u Hrvatskoj.

Vršeći analizu raznih dokumenata partijsko-političkog rukovodstva u NOB, kao i diskusije na  poslijeratnim naučnim skupovima, može se zaključiti da su u toku NOB u Hrvatskoj najveći problemi bili borba protiv četništva (četnička izdaja) i i rad na razvoju NOP-a u hrvatskim krajevima[6]. Borbena dejstva protiv ustaških snaga izgleda nisu bili prioritet, posebno nakon odlaska proleterskih divizija iz Hrvatske za Srbiju. Zato se i moglo desiti da skoro na kraju rata 1944. godine u Lici bude velikog stradanja srpskog naroda od strane ustaša. Nesposobnost i neborbenost hrvatskih partizana primoraca u odbrani srpskog naroda 1944. godine pravdala se oštrom ličkom zimom i neiskustvom u borbi.

U tim partijskim izvještajima, veoma često su  ustaše predstavljane kao „šačica deklasiranih marginalaca koja nema podršku u hrvatskim narodnim masama“. Čak su i pojedini visoki vojni rukovodioci Srbi, smatrali ustaše samo neuračunljivim pojedincima[7].

Satanizaciji četništva kao simbola zla doprinjela je partizanska književnost i kinematografija. Tu ustaše nisu predstavljene kao neki mit ili simbol zla.  U tom jugoslavenskom kulturnom opusu domobrani su predstavljeni kao neki smješni dobroćudni jadnici koji se odmah predaju, donoseći partizanima oružje i odjeću, a svojoj kući odlaze u gaćama.

Učešće Hrvata i Srba u formacijama NDH i četničkim jedinicama pokazuje stvarnu snagu i opasnost od pojedinih oružanih formacija na teritoriji Hrvatske i možemo je vidjeti iz tabele br.2.

PREGLED

UČEŠĆA SRBA I HRVATA U OSTALIM ORUŽANIM FORMACIJAMA NA TERITORIJI HRVATSKE
U DRUGOM SVETSKOM RATU [8] 

Tabela br. 2

Ako analiziramo 1943.godinu, kada su četnici bili najbrojniji vidimo da četnika ima 7.000 a snaga NDH ima 230.000, što je odnos 32,8 : 1 u korist snaga NDH.

U poslijeratnim  stručnim radovima i udžbenicima izjednačivani su ustaški i četnički zločini, da bi u sadašnje vrijeme četnički zločini dobili veći značaj. Postoji ogroman broj izvora koji dokazuju da su Srbi bili najbrojnije žrtve u Hrvatskoj, odnosno da je nad njima izvršen genocid. Jugoslavenska istoriografija tu istorijsku činjenicu  nije nikad kvantifikovala. Broj ubijenih Srba na području NDH  procjenjuje se na 200.000 do 700.000, a u samoj Hrvatskoj najmanje na 180.000[9]. Najveći dio ovih žrtava ubile su ustaše.

Hrvatski političari i istoričari vješto su uspjeli da provuku obrnutu uzročno-posledičnu vezu u kojoj  su neviđeni zločini Hrvata prema Srbima, posledica „velikosrpske hegemonije i ugnjetavanja“.

Prema do sada poznatim podacima za vrijeme rata četnici su ubili oko 1.373 ljudi (od toga su Srbi preko 50% žrtava). Ovaj broj četničkih žrtava nedovoljno verifikuje „četničku opasnost“, pa sadašnji istoričari u Hrvatskoj taj broj umjetno podižu na oko 20.000.

Dugo godina je skrivana istina o Koncetracionom logoru Gospić, koji je bio prvi koncetracioni logor na tlu Evrope i funkcionisao od 10.04. do 20.08.1941. godine. Lika nije slučajno izabrana  za mjesto ove fabrike smrti.  Zbog srbomržnje i sklonosti provođenju bestijalnih zločina, Gospić i šira Lika izabrani su od poglavnika i hrvatskog vrha za najpodesnije i najefikasnije područje za brzo likvidiranje Srba od ostrašćenih fanatika velikohrtvatstva[10].

Lički inspiratori mržnje, i relaizatori pokolja, predvode neslavnu rimokatoličko-velikohvatsku grupaciju srbomrzitelja. Pored „oca nacije“ Ante Starčevića, najzaslužniji su ideolog NDH Ličanin Mile Budak, advokat Andrija Artuković, realizator pokolja Ličanin Ante Pavelić (slučajno rođen u Bradini u Hercegovini)[11]. Takva grupa srboždera stvorila je fanatizovane poklonike koji su, do tada neviđenim sadističkim  žarom, izvodili klanja, spaljivanja i masovna bacanje u jame Srba, Jevreja i liberalnih Hrvata Jugoslavena. Među najpoznatijim zločincima na području Like su Rude Ric (Ritz), Juco Rukavina, Jure Francetić, Tomo Biljan, Josica Fadljević, Delko Bogdanić i drugi. Analizirajući spisak 254 ustaša (frankovaca)[12] gospićke opštine iz 1941.godine uočavaju se prezimena porodica, koji su se isticale  u srbomržnji na prostoru Gospića poslije rata a naročito 1971. i 1991. godine.

Načini ubijanja  i mučenja Srba su bili ponižavajući sa izazivanjem  što veće patnje. Za običnog čovjeka je neshvatljivo do koje mjere je išla mašta tih zlikovaca u pronalasku metoda ubijanja.  Ipak svirepost ustaških zločinaca prema srpskoj djeci i mladim ljudima prevazilazilo je sve granice ljudskog zla[13].

Župan župe Like i Gacke Jole Bujanović, sveštenik a kasnije ustaški satnik i bojnik često je govorio: „U Hrvatskoj dotle ne će biti mira, dok bude u njoj i jedno Srpče disalo“[14].

Na osnovu uzorka srpskih žrtava genocida iz Kosinja, u tabeli br.3, možemo vidjeti  da je 72% srpskih žrtava ubijeno na nasvirepiji način (klanjem, bacanjem u jame i spaljivanjem). Skoro  trećina  žrtava je bili su mladi do 15 godina starosti.

PREGLED

ŽRTAVA HRVATSKOG GENOCIDA U KOSINjU

PO NAČINU UBISTVA 1941-1945[15]

                                                                  Tabela br.3

Srpske žrtve u jamama i ostalim masovnim grobnicama zapravo smanjuju broj Srba u Hrvatskoj, što je stalna tendecija hrvatske demografije. Jer, onaj koji nema grob, nije ni živio. Onaj koji nije živio, nije se ni rodio.

Zanimljivi su stavovi aktuelne hrvatske vlasti, stručne i ostale javnosti o ratnim zločinima  a posebno o žrtvama u jamama na teritoriji Hrvatske.

Zvanični podaci MUP-a Republike Hrvatske o istraživanju ratnih zločina na teritoriji Hrvatske su: „Do sada je evidentirano 731 lokacija, na kojima se nalaze 672 masovne grobnice i 174 pojedinačne grobnice. U njima je, prema procjenama, zakopano oko 90 tisuća žrtava, najviše pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, domobrana, ustaša, pripadnika njemačke vojske i drugih oružanih postrojbi, kao i veliki broj civila, žena i djece. Do sada je izvršena 81 ekshumacija kojom prilikom je pronađeno 3.941 tijelo“[16]   

Ne spominjajući Srbe kao žrtve, očito im je namjenjena uloga zločinaca. Poznati hrvatski speleolog dr Srećko Božičević, autor knjige „Jame kao grobnice“ smatra da je bacanje žrtava u jame običaj proistekao iz Zakonika cara Dušana.  Time indirektno optužuje srpski narod da je autor ovog sadističkog načina ubijanja.

Pojedini autori ipak navode Srbe kao žrtve, ali u većini slučajeva navode ih u redosledu iza Jevreja i Hrvata, što ukazuje na tendenciju umanjenje broja žrtava. Ima pjedinaca u hrvatskoj javnosti koji idu toliko daleko da razvijaju besmislene teorije zavjere, kako su sami Srbi ubijali i bacali Srbe u jame, samo da bi kasnije optužili Hrvate.

Hrvatska je u novoj Jugoslaviji oprala svoju genocidnu istoriju za koju nije adekvatno snosila odgovornost. Žrtve hrvatskog genocida u velikom dijelu su pripisane fašistima (Njemcima i Talijanima), pa i samim Srbima.

Tajna Šaranove jame

Šaranova jama je jedna od više desetaka jama na prostoru Velebita. Poznata je još od 1936.godine stanovnicima, koji su na ovom dijelu planine stalno ili povremeno boravili. Za nju se prvi put čulo u gospićkim novinama Naša sloga iz 1936.godine, kada je u nju pao mladić Jakov Bubaš. Nadimak porodice stradalog mladića bio je Šaranovi, pa je po tome jama dobila ime. Mještani koji su izvadili stradalog mladića izmjerili su dubinu jame od 42.5 metra. Tokom 1941.godine i kasnije, Šaranova jama je bila jedno od gubilišta u sistemu Koncetracionog logora Gospić i nju su bacane civilne žrtve pretežno srpske nacionalnosti.

Iz hrvatske speleološke literature nam je poznato da je tzv.prvo istraživanje Šaranove jame izvršeno 1962. godine, što je objavljeno u časopisu Naše planine. U jamu se spustio hrvatski speleolog Tihomir Pajalica  i pri tom je otkrio naslage kostiju u debljini od 1.35 metara. Ovo je samo jedna od nekoliko različitih procjena dubine kostiju. Splitski etnolog dr Vesna Čulinović-Konstatinović barata sa podatkom od 5 metara dubine naslage kostiju.

Prema nekim izvorima[17] engleski speleolozi su se spuštali u Šaranovu jamu 1956. godine i sondama bušili dno. Utvrdili su, da se na dnu jame nalazi 5.5 metara ljudskih kostiju. Pošto su prostor iskubicirali došli su do podataka, da je u jamu bačeno 9.000 do 11.000 žrtava. Prema istom izvoru podaci istraživanja engleskih speleologa su navodno dobijeni od jedne obaveštajne službe u Londonu. U toku izrade ovog rada nije se moglo doći do konkretnih podataka o radu engleskih speleologa. Teško je vjerovati ovoj informaciji jer  1956. godine, vjerovatno još nije bio završen proces raspadanja tijela u jami.

U hrvatskoj speleološkoj literaturi spominje se aktivnost britanskih speleologa tek 1966. godine na vađenju iz jame Balinka dubine ko 250 metara iznad Plaškog nekoliko posmrtnih ostataka partizanskih ratnih heroja, koje su u jamu bacili četnici[18] .

Juna 1990. godine u Šaranovu jamu su se spustili beogradski speleolozi  Danimir Ristić i Dragan Maksimović. Prema Ristićevom izvještaju dubina jame od ulaza do prve dodirne tačke (vrh kupe kostiju) iznosi 42 metra. Prema njegovoj procjeni u jami ima 4 metra dubine naslage kostiju[19].

Veoma dragocjeni podaci o popunjenosti jame sa žrtvama, mogu se vidjeti u pismu predsedništva Vlade NR Hrvatske  od 24.06.1952. godine, zavedenim pod brojem 6638. Pismo je upućeno Narodnom odboru kotara Sremski Karlovci u cilju obaveštavanja Olge Popović, koja je podnjela ličnu inicijativu za obilježavanje logora Jadovno i ekshumaciju žrtava. U pismu se između ostalog kaže: „Leševi se nalaze u stanju raspadanja tako da postoji mogućnost, da  od sredine jame pa na niže imade još leševa koji su tek u početnom stadiju raspadanja“. Treba vjerovati ovom   izvještaju komisije, formiranoj od istog predsjedništva 08.03.1952. godine, a koja je obišla logor Jadovno. Na osnovu izvještaja može se predpostaviti da su članovi komisije zbog širokog otvora i povoljnog profila, sa vrha jame mogli uočiti naslage leševa.[20]

Šaranova jama se nalazi na nadmorskoj visini 890 metara. Na vrhu (ulazu) je široka 4h1.5 metra. Na dubini od 15 metara širina se povećava na 10 metra. Na dnu je širina 6h4 metra. Do sada su nam poznate dubine jame od 42.5 metara (izmjerili mještani) i 46 metara (42+4), koju su izmjerili beogradski speleolozi. Beogradski speleolozi su procjenu visine kostiju dali na osnovu visinske razlike vrha kupe kostiju i donjeg nivoa odaje, koja se nalazi sa strane u dnu jame. Ta visina je uslovljena predpostavkom  da je dno jame ravno.  Pošto se po naslagama kostiju nalaze drveni materijali i kamenje, oni nisu imali mogućnosti da u potpunosti istraže debljinu naslage kostiju.

Iz ovog se vidi da je za sada sporna dubina  jame. Pojavljuju se dubine od 42.5 i 46 metara. Pitanje je koliko su precizno tada mještani sa primitivnim sredstvima, upuštajući se u nesvakidašnju avanturu, mogli tačno izmjeriti dubinu jame? Zato je dubina jame izmjerena od strane beogradskih speleologa sigurno tačnija ali i otvara određene sumnje.

Broj žrtava maksimalno mogućih žrtava u Šaranovoj jami može se dobiti matematičkim proračunom. Na osnovu poznatih unutrašnjih dimenzija (za dubinu 42.5 metara)  zapremnina jame iznosi oko 1.263 m³ . Ako pretpostavimo da u metar kubni optimalnim slaganjem može stati 9 ljudskih tijela nakon ubijanja, tada dobijamo podatak da u potpuno napunjenu jamu do vrha može stati 11.367 žrtava. Pošto je temperatura u jamama 10-13⁰C, vrijeme raspada ljudskog tijela je znatno duže (preko 10 godina) u takvoj specifičnoj sredini.

Za tijela  ukopana u  zemlju znamo sledeće: „Raspadanjem  (decompositio lat.) bivaju rastavljeni i uništeni meki djelovi: novorođenčeta prosječno za 4 mjeseca, djece za 4-5 godina, a odraslih za 7-10 godina. Raspadanje kostiju zahtjeva znatno više vremena, a zavisno je od čitavog niza uslova. Kod ukopanih kostiju poslije 5-10 godina ima još ostataka mekih dijelova: kosti poslije 10-15 godina su još masne; kosti poslije 25-30  godina su suve i bez masti; kosti od 50-100 godina su lakše, trošne, lako lomljive“[21]    Sama mikro klima (izuzetno duge i hladne zime) na tom području i uslovi u jamama usporavaju raspadanje tijela i ovi  navedeni parametri su znatno veći.

Ako pretpostavimo da nakon raspada ljudskog tijela u kubni metra može stati najviše 80 skeletnih ostataka žrtava, onda na osnovu kubikaže  dna jame dobijamo  oko 1.920 žrtava  po metru visine naslage kostiju. To znači  da bi za 11.367 žrtava  bilo oko 6 metara naslage kostiju. Za visinu 1.35 metara naslage kostiju bile bi 2.592 žrtava a za visinu 4 metra 7.680 žrtava.  Na osnovu onoga što su vidjeli članovi komisije Vlade NR Hrvatske 1952.godine, može se zaključiti da je u jami bilo preko 5.500 žrtava, što iznosi minimalno 3 metra naslage kostiju   Za ove krajnje  brojeve žrtava treba računati sa  greškom od 100-200 žrtava. Ali to je samo matematikčki proračun koji može samo pomoći u teoretskoj procjeni broja žrtava.

Međutim, u tom matematičkom razmišljanju javljaju su određene sumnje. Ako je približno tačna  dubina prazne jame od 42,5 metara (izmjerna 1936.g), a sigurno je tačna izmjerena dubina od 42 metra (1990.g) do vrha naslage kostiju , onda postoji mogućnost da  u dnu ima samo 0.5 metra naslage kostiju, a da su možda ostatci žrtava u međuvremenu  „nestali“, što se ne može isključiti.  Na to navodi procjena   hrvatskog speleologa dr Srećka Božičevića. On navodi da je priča o Jadovnom mit Đure Zatezala i da u Šaranovoj jami ima 500-800 žrtava.

U široj javnosti Šaranova jama veoma se često pogrešno naziva jamom Jadovno. Često se iz neznanja a možda i namjerno plasiraju podaci da se samo u ovoj jami nalazi 30.000 do 40.000 žrtava, izbjegavajući navesti  cijeli sistem gubilišta  i jame na Velebitu koji se nalaze u bližem i širem  rejonu logora Jadovno. U Šaranovoj jami nisu bili forenzičari, tako da se ne može govoriti o tačnom broju žrtava.

Ako  javnost bude upamtila samo Šaranovu jamu sa navodnih 30.000-40.000 žrtava, a jednog dana se izvadi nekoliko hiljada žrtava, postoji opasnost da se neutrališu činjenice o najvećem gubilištu Koncetracionog logora Gospić. Vrijeme ne ide na ruku žrtvama već skrivačima  zločina.

Istraživnje jama od strane JNA

Krajem pedesetih godina prošlog vijeka u sklopu uređenja teritorije, Uprava inžinjerije JNA je inicirala početak istraživanja pećina i jama u vojne svrhe[22]. U toku 1959 godine prikupljeni su i sređeni podaci za Sloveniju, dinarski krš i otoke, i to za 2.500 speleoloških objekata. U toku 1960. godine na teritoriji Like, Raško-polimske oblasti i nekih delova Srbije prikupljeni su podaci za 550 speleoloških objekata.

U 1961. godini na teritoriji Hrvatske prikupljeni su podaci za 410, a na teritoriji Crne Gore i Raško-polimske oblasti za 385 speleoloških objekata. Do kraja maja 1961.godine, na cijeloj teritoriji Jugoslavije, prikupljeni su podaci za 2.986 speleoloških objekata. Do kraja 1962. godine, evidentirano je ukupno 3.390 jama i pećina. U toku 1963. godine, sređeni su podaci za oko 2.000 speleoloških objekata.

Nove podatke o speleološkim objektima Uprava inžinjerije JNA evidentirala je na kartama 1:50 000 na području Slovenije, Hrvatske i Crne Gore.

Ugovorom pov.br.1100 od 11.03.1961.godine u VP 4919 Beograd (Uprava Inžinjerije JNA)[23]započet je proces izrade Studije o mogućnostima korišćenja pećina za vojne potrebe. Za istraživanje jama i pećina na području Hrvatske ugovorom br.1677 od 20.04.1961. godine, od strane Uprave inžinjerije JNA angažovano je Speleološko društvo Hrvatske iz Zagreba. Predmet ugovora (red.br.7) je zahtjevao prikupljanje podataka i ispitivanje speleoloških pojava na  geografskom prostoru topografskih karata 1:50 000 Ogulin 3, Senj 1,2,3 i 4 i Gospić 3 i 4.  Vreme istraživanja je predviđeno od juna 1961. do 01.12.1961. godine, do kada je Upravi inžinjerije trebalo predati podatke, analize, crteže i ostali dokumentacioni materijal. U ime Uprave inžinjerije ugovor je potpisao pukovnik Branko Ćetković a u ime Speleološkog društva Hrvatske dr. Josip Roglić (kasnije postao akademik).

Speleološko društvo Hrvatske je 05.05.1962. godine, pod brojem 48/1, dostavilo četri vezana elaborata u kojem je na području Hrvatske istraženo 410 speleoloških objekata.  Na području Ogulina istraženo je 111, na području Senja 297 a na području Gospića 12 speleoloških objekata. Speleolozi Hrvatske su u dopisu istakli da im je veliki problem predstavljalo nedostatak topografskih karata, specijalne opreme, terenskih vozila i dr.

Iz organizacionih naređenja i ugovora ne može se zaključiti da je JNA tražila istraživanje konkretnih jama, već se može predpostaviti da je to prepušteno speleološkim društvima. Uočava se da je na području listova karata Gospić 3 i 4 istraženo samo 12 jama.

Geografsko područje ovih karata zahvata prostor Štirovača – Donji Kosinj -Čanak na sjeveru, Čanak –  Nikšići – Basarići na istoku, Rosulje – Brušani – Šikić dražica – Metajna (O.Pag) na jugu i Metajna – Cesarica – Štirovača na zapadu.

Prema istraživaču  Mirku Malezu na ovoj istoj teritoriji  142 speleološka objekta[24].

Prema publicisti Dani Lastavici,  na području sreza (kotara) Gospić ima 36, a na području sreza (kotara) Perušić ima 17 jama, u koje je bacan srpski narod i ostale žrtve[25]. Pomenuti autor Mirko Malez je učestvovao u istraživanju speleoloških pojava za potrebe JNA i očito istražene podatke naveo u svojoj knjizi[26].

Pošto su se na ovoj teritoriji  nalazila gubilišta koncetracionog logora Gospić, a najviše ima jama – grobnica, ostaje nejasno zašto je samo 12 jama prikazano kao mogućnost korišćenja za vojne svrhe. U Vojnom arhivu u Beogradu nalaze se samo organizaciona dokumenta. Sudbina četri vezana elaborata dostavljena iz Zagreba je nepoznata (vjerovatno su uništeni) a studiju „Mogućnost korišćenja pećina u vojne svrhe“ za sada je ne može pronaći. Nije poznato kojih 12 jama je predloženo JNA za upotrebu?

Pošto se u opisu jama morali dostaviti precizni podaci i fotografije, može se predpostaviti da su speleolozi iz Zagreba dostavili samo za one jame u kojima nema posmrtnih ostataka. Pravi i potpuni materijali se sigurno i danas nalazi u arhivi Speleološkog društva Hrvatske.  Iz hrvatske speleološke literature nam je poznato da je tzv.prvo istraživanje Šaranove jame izvršeno 1961. godine. Vrijeme ovog istraživanja poklapa se sa istraživanjem za potrebe JNA. U svakom slučaju  novcem JNA hrvatski speleolozi su došli do dragocjenih podataka o speleološkim objektima. Kruta administracija JNA zabrinuta od opasnosti od agresije snaga Varšavskog ugovora, propustila je priliku da uz istraživanje mogućnosti skladištenja ratnih materijalih rezervi u ličke jame i pećine, dođe do značajnih podataka o jamama-grobnicama.

Mogućnost ekshumacija žrtava iz jama

Od devedesetih godina pa do danas, izvršeno je više ekshumacija žrtava iz jama, od kojih su najpoznatije:

1. Na području sela Prebilovci u toku 1990-91. godine, otvoreno je osam jama iz kojih su izvađene i sudsko-medicinski obrađene kosti Srba, koje su ustaše tokom 1941. godine bacile u njih. Iako je lokalna vlast opstruirala organizaciju ekshumacije, stručnjaci Instituta za sudsku medicinu iz Beograda, speleolozi i potomci žrtava uspješno su izvršili ovaj zadatak. Identifikacija žrtava nije u potpunosti izvršena. Preko 4.000 žrtava je sahranjeno u kripti hrama u Prebilovcima. U toku hrvatske zločinačke ofanzive  „Čagalj“ kripta je minirana i uništena1992. godine.[27]

1. U toku 1991. godine iz jame „Ravni Dolac“ u Livanskom polju izvađeno je i identifikovano 204 srpskih žrtava bačenih u jamu 1941. godine na Ognjenu Mariju od strane ustaša. Osim speleologa i patologa vađenju i identifikaciji žrtava ogroman doprinos su dali potomci žrtava. Žrtve su sahranjene u kripti  pokraj crkve Uspenje Presvete Bogorodice u Livnu. Za vrijeme rata 1992. godine, potomci zločinaca pripadnici hrvatske vojske minirali su kriptu, čime su ponovili zločin prema istim žrtvama.

1. Devedesetih godina hrvatske vlasti su iz jame „Jazovka“ kod Sočice na Žumberku organizovali ekshumaciju, pri čemu je pronađeno  470 žrtava. Prema hrvatskim izvorima u jami su bili Hrvati, koje su na kraju rata u nju bacili partizani.

1. Vlasti Federacije BiH su organizovali ekshumaciju žrtava iz jama „Bezdana“, koja se nalazi na prostoru Hrgova. U toj jami ekshumacija je izvršena u vremenu od 01.09. do 03.10. 1997. godine, pri čemu je pronađena i identifikovana 81 žrtva. U septembru 2002. godine iz jame Tihotina kod naselja Pritoke ekshumirano je i identifikovano 62 žrtve. Za ubijanje ovih žrtava vlasti BiH optužuju pripadnike milicije i Vojske Republike Srpske.

1. Hrvatske vlasti su u toku 2005. i 2007. godine iz jama na području Ljubova u Lici izvršili ekshumaciju 16 žrtava hrvatske nacionalnosti  iz Široke Kule, ubijenih u jesen 1991.godine. Iz jame „Golubnjača I“ izvađene su 4 žrtve a iz jame „Golubnjača  II“ izvađeno je 12 žrtava. Za ovaj zločin se optužuju pripadnici milicije SAO Krajine. Žrtve su sahranjene u Širokoj Kuli a još se kao nestalih vode 9 žrtava iz Široke Kule i jedna sa Ličkog Osika.

Ekshumacije ovih žrtava su izazvale pažnju javnosti i ponovnu tugu rodbine. Međutim, izazvale su i ubiranje političkih poena  pojedinih političara i dovele do novih međunacionalnih podjela. Zato ekshumaciji žrtava iz jama treba prići sa ciljem da se one izvade, izvrši identifikacija i dostojanstveno sahrane. Sve treba obaviti u okviru struke speleologa, forenzičara, patologa, etnologa, sveštenika i ostalih.

Svako istraživanje sudbine žrtava  koje je stručno i nije navijački, niko ne može osporiti. Davanje važnosti svojim žrtvama a  negirati tuđe, nije korektno. Uvećavanje i umanjivanje žrtava, najčešće u političke svrhe je kontraproduktivno. Kao negativan primjer može poslužiti slučaj porodice Rakić iz Široke Kule

Slučaj porodice Rakić je primjer stradanja civila u vihoru građanskog rata i veliki teret za istoriju srpskog naroda u Lici. Mane Rakić i njegova djeca Dragan, Milovan i Radmila,  svi srpske nacionalnosti ubijeni su i bačeni u jamu   „Golubnjača I“ na Ljubovu, u oktobru1991.godine. Supruga Lucija hrvatske nacionalnosti je ubijena i spaljena u  isto vrijeme. Neki  srpski publicisti i hroničari događaja u Lici devedesetih,  još uvijek ovaj zločin pripisuju hrvatskim zločinima devedesetih godina, iako su već osuđena lica srpske nacionalnosti koja su izvršila zločin. [28]

U javnosti postoje dokumenta predsjednika suda Krajine Đure Kresovića, koji je još 09.11.1992. godine  tražio ekshumaciju porodice Rakić.iz jame  „Golubnjača I“. Takvo neodgovorno  pripisivanje žrtava drugima ima negativne posljedice na validnost spisaka sveukupnih srpskih žrtava, i umanjuje napore za dokazivanje istine.

Jednom prilikom princ Tomislav Karađorđević  je rekao: „Srbi počinju da rešavaju problem, kada on nije rešiv“. Često sebi postavljamo pitanje o mogućnosti vađenja žrtava iz jama. Pri tome nerealno očekujemo formiranje neke državne institucije koja će to uraditi.

Današnje političke elite na Balkanu vode politiku pomirenja u regionu, gdje je jedan od temelja „ahiviranje prošlosti“. U Republici Srbiji mediji su pod potpunom kontrolom i uticajem politike, te bi svako pokretanje problema jama izazvalo komentare o ratnohuškačkoj propagandi i povratku u devedesete.  Zato je značaj nas potomaka žrtava  veoma važan, jer smo mi tu najviše zainteresovani.

Današnja savremena informaciona tehnologija, Internet, društvene mreže fejsbuk (facebook eng.) i tviter  (twitter eng.), omogućavaju dostupnost i razmjenu velikog broja informacija sa milionima učesika. Istovremeno omogućava prisustvo javnosti u rješavanju problema i uticaj na svaku vlast. Na taj način stručni, obrazovani i motivisani pojedinci mogu da individualno dosta učine u opštem cilju za ekshumaciju žrtava iz jama. Pravi primjer je Udruženje potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Jadovno 1941. To udruženje je već postalo značajna institucija na ovim prostorima, koje je vratilo iz zaborava problem logora Jadovno.

Rad pojedinaca i udruženja na  pripremi i izvođenju ekshumacije žrtava, mogao bi obuhvatiti sledeće:

1. Upoznavanje  što više pojedinaca, udruženja i institucija u cijelom svijetu sa ovim problemom.

2. Prikupljanje informacija o geografskoj poziciji jama – grobnica.

3. Izrada spiska žrtava i njihovih potomaka radi DNK identifikacije.

4. Evidentiranje žrtava druge nacionalnosti i dostavljanje podataka njihovim nacionalnim udruženjima i institucijama.

5. Predložiti način finansiranja  ukupnih troškova (Hrvatska, fondovi EU i Srbija).

6. Predložiti učešće mješovitih (srpsko-hrvatskih) timova, speleologa, forenzičara, etnologa, umjetnika (izrada spomen obilježja) i vjerskih službenika.

7. Zahtevati od hrvatske vlasti (istražni sudija) ekshumaciju žrtava.

8. Izbjegavati senzacionalističke izjave u sredstvima javnog informisanja.

9. Onemogućavati prekomjerno uplitanje dnevne politike.

10.  Omogućiti pojedincima (speleolozi, forenzičari, patolozi, etnolozi i dr.) da svoje aktivnosti na vađenju žrtava iskoriste za izradu stručnih i naučnih radova.

11.  Obezbjediti  filmski dokumentacioni filmski zapis i prikupljanje dokumenata te njihovo pouzdano arhiviranje.

12.  Izvršiti sahranjivanje žrtava i obilježavanje grobova u skladu sa njihovim  vjerskim i nacionalnim porijeklom.

13.  Ostatke odjeće, obuće, dokumenata žrtava i ostale pronađene predmete u jamama, predati na čuvanje muzeju.

14.  Izbjegavati izazivanje novih nacionalnih podjela u mjestima ekshumacije.

15.  Sve druge mjere i postupci koji obezbjeđuju civilizovano rješavanje problema.

Dio ove procedure već je primjenjen u predlogu za rješavanje sahranjivanja civilnih žrtava II s.r. i čuvanja kulturne baštine Srba u Kosinju (Lika), na prostoru akumulacionog jezera buduće hidroelektrane „Kosinj-2“.

Hrvatskim vlastima i Hrvatskoj elektroprivredi (HEP) je upućena 2010. godine  lična inicijativa za rješavanje ovih problema. Njihovi odgovori su bili veoma korektni i afirmativni. U međuvremenu nastavljena je saradnja sa HEP preko Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu. Njima je dostavljen Elaborat sa precizno ucrtanim jamama i objektima kulturne baštine. Napravljen je i vrlo vjerovatan spisak žrtava.

Pošto na tom  prostoru postoji jama u kojoj se nalazi dio ubijene posade američkog aviona, te grobovi dva njemačka vojnika, o istom su obavještene ambasade SAD i SR Njemačke[29]. Preko posrednika u Hrvatskoj uspostavljena je saradnja sa odelenjem za potragu za nestalim  licima Vojske SAD (Defense POW /Missing Personnel Office, Pentagon), u cilju pronalaženja posmrtnih ostataka njihovih pripadnika na području Kosinja.

Zaključak

Odgovornost na našoj (drugoj) generaciji potomaka žrtava , rođenih pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka je velika. Mi koji smo slušali tragične priče iz našeg zavičaja, po nacionalnosti  prebrojavani u školama 1971. godine i bili na listama za progon i likvidaciju 1991. godine, moramo sve učiniti da naši predci  nađu svoj vječni mir.

Mnogo vremena je proteklo u zabludama da će to riješiti moćni komiteti i bezgrešni državni aparat. Naša biolioška vitalnost je vremenski ograničena na možda sledećih dvadeset godina i u tom vremenu moramo riješiti taj problem.

Vađenje žrtava , njihova identifikacija i dostojanstveno sahranjivanje je naša sveta obaveza. Ne smijemo taj teret ostaviti u nasleđe našim potomcima. Nerealno je očekivati da će naša djeca opterećena egzistencijalnim problemima i nametnutim nekim novim vrijednostima, imati volje da traže jame po Velebitu.

Rješavanjem problema žrtava rata, smanjiće se mogućnost budućih nesporazuma i sukoba između Srba i Hrvata.

Na taj način u našoj savijesti  zauvijek će nestati prokletstvo nevinih žrtava, koje smo ostavili u bezdanim jamama u našim zavičajima.

*Tekst će biti objavljen u zborniku radova  broj 8 „Građanski rat u Hrvatskoj 1991-1995“

Povezane  vijesti:

Apel Hrvatskoj elektroprivredi: Izvaditi posmrtne ostatke žrtava ustaškog zločina iz 6 jama kod Gornjeg Kosinja, identifikovati DNK metodom i dostojanstveno sahraniti