Narodni muzej Valjeva čuva jednu od najboljih slika Srbije i Srba 1914-1918. Na njoj: brat drži u naručju svog rođenog brata, mrtvog brata, poginulog septembra 1916. na Kajmakčalanu. Ne znamo im imena, a kao da ih znamo, jer u njima prepoznajemo i naše čukundedove na koje čuvamo uspomene. Onaj što je mrtav, kao da je još uvek u jurišu, samo zaspao ili doslovno ostao na večitoj straži. A ovaj što je živ… na njegovom licu nema tuge i nema plača.
![Fotografija iz Narodnog muzeja u Valjevu](https://jadovno.com/wp-content/uploads/2019/03/IMG_8495.jpg)
Na njemu vidite jedan grč, koji opisuje ratnika s kojim se nije bilo dobro sresti u okršaju. Kako su se sreli – tako su i prošli, i Bugari i Švabe i svi oni čiji su se zubi lomili o Srbiju u 20. veku…
I oči pravednika, koje kao da su sa freske srednjovekovne.
A ako pogledate likove oko njih, vidite ista takva, izmučena i preplanula lica surovih, a čojstvenih ratnika 17. puka Drinske divizije. A u njima, i lice Srbije, tako različito od Srbije sto godina kasnije.
Možda i nije toliko teško odgonetnuti tajnu kada će Srbija početi da liči na onu, staru Srbiju koju prizivamo i koju sanjamo. Možda… onda kada i mi počnemo da ličimo na ove Srbe?
Autor: Nemanja Dević
Od istog autora: Kolumnisti – Nemanja Dević
![POKOLj - Naziv za sistematski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njenom teritoriju.](https://jadovno.com/wp-content/uploads/2019/01/Pokolj-link.jpg)