Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Darko Hudelist: Uloga Vatikana u raspadu Jugoslavije

Datum objave: četvrtak, 14 maja, 2015
Veličina slova: A- A+
Nedeljnik_Vatikan.jpg
Nedeljnik Vatikan

Intervju hrvatskog novinara Darka Hudelista za beogradski „Nedeljnik“

Koliko je nama u Srbiji poznato, ovo je prvo veliko istraživanje koje će rasvijetliti ulogu Vatikana i Katoličke crkve u poznim danima SFRJ. Koliko vam je teško, a koliko izazovno bilo da istražujete nešto o čemu se nije mnogo govorilo?

– Najprije nekoliko osnovnih napomena o mojoj knjizi.

Radi se, zapravo, o dvije knjige – koje se međusobno nadopunjuju. I obje obrađuju (uglavnom) isto vrijeme, isto razdoblje, u širem smislu (gotovo) cijelo 20. stoljeće, a u užem – prijelomne, 1970-te i 1980-godine.

Ova, prva knjiga zove ze „Rim, a ne Beograd“. Izlazi iz tiska u listopadu o.g., u dva sveska sa oko 1600 stranica (s ilustracijama, fotografijama i skicama). Malo pojednostavljeno rečeno, u njoj obrađujem sve – osim hrvatsko-srpskih (ili srpsko-hrvatskih) odnosa i sukoba, u 20. vijeku.

Druga knjiga zvat će se „Između očaja i Krista“, ona će se također sastojati od dva sveska, opet sa oko 1600 stranica – a bavit će se isključivo srpsko-hrvatskim odnosima i sukobima, pretežno u drugoj polovici (odnosno prema kraju) 20. stoljeća.

Namjerno sam to tako metodološki podijelio, kad sam sabrao sve rezultate svojih istraživanja.

Istraživanje je ukupno trajalo punih 10 godina. Kao što znate, obuhvatilo je i Beograd (Srbiju), u kojem sam boravio od jeseni 2005. do kraja lipnja 2011. Prvu najavu rezultata tog svog research-a napravio sam, 2012, u obliku knjige „Moj BG dnevnik: Susreti i razgovori s Dobricom Ćosićem, 2006-2011“.

Dakle, odmah otklanjam jednu nedoumicu – ova moja prva knjiga „Rim, a ne Beograd“, neće dati kompletan odgovor na pozne dane (a onda i raspad) SFR Jugoslavije, taj će odgovor biti sveobuhvatan tek kada – i naročito kada – objavim i onu svoju drugu knjigu, o srpsko-hrvatskom sukobu.

U početku sam mislio da sve može stati u jednu knjigu (pa makar ona imala i 3, ili koliko već, svezaka), a onda sam uvidio da je ovo najlogičniji i jedini pravi redoslijed. Djelomice će, međutim, o srpsko-hrvatskom sukobu u Jugoslaviji biti govora i u ovoj mojoj prvoj knjizi, „Rim, a ne Beograd“.

Knjigu „Rim, a ne Beograd“ napisao sam s pozicije nezavisnog istraživača, ali kao – katolik. To je knjiga koja pozitivno verificira značaj i ulogu Katoličke crkve u SFRJ, u drugoj polovici 20. stoljeća. Ali naravno – uz kritički odmak, kao što priliči slobodnom i objektivnom istraživaču.

Moja postupna transformacija (ako mogu tako reći) u vjernika-katolika dogodila se upravo za vrijeme mog boravka u Beogradu, tj. u razdoblju od 2006. i 2011, i neposredno poslije – ali ona sa samim Beogradom, i iskustvima koja sam u njemu imao (a u kojima nikada nije bilo ničeg neugodnog, naprotiv), nema nikakve veze. Njen svjedok bio je i moj glavni sugovornik u Beogradu, danas pokojni Dobrica Ćosić, koji me na kraju i prihvatio – čak i u formi prijatelja – upravo kao katoličkog intelektualca (čak i „katoličkijeg“ nego što sam to u tom periodu doista bio). U tome je bila, rekao bih, njegova veličina, time je pokazao da nije tako isključivi i „jednosmjeran“ srpski nacionalist kao što se to najčešće mislilo.

Moram reći da knjiga „Rim, a ne Beograd“ nije bila prvotni cilj mog istraživanja. Ja sam počeo istraživati raspad Jugoslavije, onda sam to proširio na cjelokupno područje hrvatsko-srpskih odnosa i sukoba, a daljnjim širenjem, a onda i sažimanjem – to će na kraju biti 2 knjige u ukupno 4 sveska, na više od 3000 kartica (šlajfni) teksta.

Istraživanje je išlo i u dubinu i u širinu – uz težnju da sve sagledavam i globalno, uključujući informatičku revoluciju i početke globalizacije 1970-ih, do zadnjeg nekog konkretnog sastanka, razgovora ili bilo kojeg drugog pojedinačnog događaja, u Beogradu, Zagrebu ili drugdje za koji smatram da je važan i da treba biti spomenut, prikazan i opisan u ovakvoj jednoj knjizi.

Naravno da je to bilo i teško i izazovno, i svakako previše za jednog istraživača i jednog čovjeka. Kako mi je to na kraju uspjelo, ne znam. Pouzdano, međutim, znam da u tome ne bih uspio da u međuvremenu nisam postao vjernik (naravno, uključiv i nipošto fanatički, dapače vrlo kritički orijentiran).

Inače sam uvjeren da hrvatsku nacionalnu povijest i može i treba pisati samo netko tko je katolik, s obzirom na činjenicu da je djelovanje Crkve u Hrvata dubinski i organski utkano u povijest hrvatskog naroda, od ranoga srednjeg vijeka naovamo. Ali katolik poput mene moći će objektivno i pravedno pisati i o povijesti Srba ili bilo kojega drugog naroda (kao i o povijesti naše nekadašnje zajedničke države).

Odlučili ste da knjigu gradite na tri međusobno povezana nivoa: hrvatskom, jugoslavenskom i svjetskom. Jedna od teza je da jugoslavensko društvo 1970-ih nije bilo doraslo „duhu vremena“, nije bilo svjesno promjena koje se dešavaju, za razliku od progresivnih snaga u Hrvatskoj i posebno onih u svijetu. Nije li, ipak, pomalo čudno što je baš Katolička crkva – a za Crkve ne važi često da su spremne da se mijenjaju – bila toliko progresivna?

– Kao što sam već naglasio u prethodnom odgovoru – na te će se tri razine već u mojoj idućoj knjizi, „Između očaja i Krista“, nadovezati i ona četvrta, za našu (nekada) zajedničku povijest možda (zasigurno) i najvažnija: odnosi i sukobi Hrvata i Srba kao dva najveća naroda u bivšoj Jugoslaviji.

Nema ničeg čudnog u tome da je Katolička crkva – i u svijetu i u Hrvatskoj – bila toliko progresivna (i modernistička) u vremenu kojim se istraživački bavim, tj. u 1960-ima, 1970-ima i 1980-ima. Prijelomni je moment u tom pogledu bio Drugi vatikanski koncil, koji je trajao od 1962. do 1965, za vrijeme pontifikata pape Ivana XXIII. (i iza njega Pavla VI.), koji je ujedno bio i njegov inicijator.

Drugi vatikanski koncil je rezultat saznanja sazreloga u vrhovima Katoličke crkve da će stari svijet – onakav kakav je bio u industrijsko i zrelo industrijsko doba – uskoro nestati, odnosno da će za relativno kratko vrijeme nastati (tj. već nastaje) jedan sasvim novi svijet, koji će se stubokom razlikovati od staroga. Prijelomna točka u toj transformaciji bit će – odnosno bila je – znanstveno-tehnološka revolucija, zahvaljujući kojoj je čovječanstvo, samo nekoliko godina nakon Drugoga vatikanskog koncila, zakoračilo u tzv. novo doba – doba koje mi danas nazivamo informatičkim, kompjutorskim, digitalnim…

Prvi mislilac – filozof, znanstvenik, futurolog, pisac, što još sve ne – koji je, u svojim djelima, najavio skoru „promjenu doba“ (točno se tako izrazio) bio je zasigurno najveći katolički intelektualac u cijelome 20. stoljeću – isusovac Pierre Teilhard de Chardin. On je tu formulaciju upotrijebio u svom najpoznatijem djelu, „Fenomen čovjeka“, što ga je napisao u Kini za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Tu je tezu dalje razradio Amerikanac poljskoga podrijetla Zbignjev Bžežinski Zbigniew Brzezinski, u svojoj proročanskoj knjizi „Između dva doba“, objavljenoj 1970. On je tom „novome dobu“ ujedno dao i ime (Chardin je to izbjegavao činiti) – „tehnotronsko doba“. Odnosno – „tehnotronska revolucija“, kao sinonim za informatičku ili kompjutorsku revoluciju. Taj njegov neologizam, međutim, nije trajnije zaživio, iako se meni osobno jako sviđa.

Sam papa Ivan XXIII (Giuseppe Roncalli) volio je upotrebljavati sintagmu „novi svijet“ (za razliku od „staroga svijeta“).

Prema tome, prvi najavljivači (ili proroci) novoga doba ili novoga svijeta – sa svim njegovim pozitivnim, ali i manje pozitivnim ili nekim negativnim obilježjima – bili su katolici, odnosno vodeći, tj. najistaknutiji intelektualci Katoličke crkve.

I sam Zbigniew Brzezinski bio je (uostalom i kao Poljak) veliki katolik, i upravo se po toj, katoličkoj liniji upoznao i zbližio, u srpnju 1976, s tadašnjim krakovskim nadbiskupom Karolom Vojtilom.

Da li je taj „reformizam“ morao značiti i kraj Jugoslavije, odnosno da li je Jugoslaviji već tada bilo presuđeno?

– Kraj Jugoslavije, kao što već rekoh u prethodnim odgovorima, nije moguće sagledati (i) bez dimenzije hrvatsko-srpskog (ili srpsko-hrvatskog) sukoba u SFRJ (kojim se u ovoj svojoj knjizi, iz već spomenutih razloga, uglavnom ne bavim). Možda bolje rečeno, Jugoslavija je skončala tako kao što je skončala – na vrlo ružan, bolan i krvav način – upravo zbog tog (međunacionalnog) momenta; da nije bilo njega, sve bi bilo puno manje traumatično i bezbolnije, npr. kao što je bilo u ČSSR-u.

Da, ali Jugoslavija ne bi bila to što je bila, da nije imala (i) tu komponentu – srpsko-hrvatskog (kako se na kraju ispostavilo: nerješivog) konflikta. Dva najbrojnija naroda u njoj – Srbi i Hrvati – bili su narodi koji su, uz ostalo, pripadali dvama različitim religijama (pravoslavlje i katolištvo), dvama različitim kulturno-civilizacijskim cjelinama ili kategorijama, ali koji su istodobno – ovo posebno ističem – imali i dvije sasvim različite, odnosno dijametralno oprečne koncepcije (nacionalne) povijesti.

Jednako kao i dvije dijametralno oprečne koncepcije odnosa prema svjetskoj povijesti.

O tome ću opširno i detaljno pisati u onoj svojoj drugoj knjizi – „Između očaja i Krista“. Moji ključni beogradski suradnici na tom projektu bili su Dobrica Ćosić, Dejan Medaković i Mihailo Marković (eto, sva trojica su danas pokojni). Ali i mnogi drugi – njih oko 50-ak, uključujući, npr., i – danas također pokojnu – bankaricu Borku Vučić, koja mi je dala fenomenalna svjedočanstva o Slobodanu Miloševiću.

U svakom slučaju, s međunarodnoga motrišta, SFR Jugoslavija je imala svoj dublji razlog postojanja samo unutar bipolarne strukture Europe i svijeta, odnosno njegove (njezine) podijeljenosti na socijalistički (komunistički) Istok i kapitalistički Zapad (onako kao što je to bilo uspostavljeno sporazumom na Jalti 1945.) Ali sva „bolnost“ raspada Jugoslavije, u smislu njegova ratnog scenarija i ratnoga tijeka, može se razumjeti (ponajprije) kroz dimenziju srpsko-hrvatskoga sukoba.

To su dvije strane jedne te iste priče – zato im i posvećujem dvije zasebne, ali ipak međusobno kompatibilne i nadopunjujuće knjige.

Svakako nisam zagovornik teze – koja je, koliko vidim, relativno rasprostranjena u Srbiji – da su upravo Vatikan i Katolička crkva, a zajedno s njom (njima) i Amerikanci (ili Zapad kao takav, u najširem smislu riječi), krivci za (osobito ovakav) raspad SFRJ. Raspad Jugoslavije treba promatrati u vrlo kompleksnoj međupovezanosti čitavog niza faktora, procesa i događaja – što i činim, ali, iz metodoloških razloga, u dvije zasebne knjige (a na 4 sveska sve zajedno).

Koju je ulogu u tome odigrao papa Vojtila, i kakve su bile Papine veze sa Zbignjevom Bžežinskim?

– Papa Vojtila je odigrao vrlo veliku ulogu – dapače, jednu od najvažnijih – u čitavome tom spletu događanja što je obilježio stvaranje novoga svijeta, odnosno ulazak čovječanstva iz staroga u novo doba. Način njegova djelovanja – kao i sam sadržaj istoga – bio je posve kompatibilan s informatičkom revolucijom i globalizacijom čovječanstva, i svim njihovim učincima; mnogi su ga čak nazivali, svakako ne bez razloga, „papom globalne komunikacije“.

Naravno, sve to nije bilo lišeno određenih proturječja: papa Vojtila je, osobito kroz svoju vrlo blisku suradnju, pa i savezništvo, sa Sjedinjenim Američkim Državama (najprije sa Zbignjevom Bžežinskim, a onda i s Ronaldom Reganom, s kojim se sastao čak četiri puta; prvi put, u lipnju 1982., u najstrožoj tajnosti u Vatikanu) sudjelovao u procesu koji je na kraju rezultirao stvaranjem globalnoga kapitalizma, sa svim njegovim unutarnjim kontradikcijama i negativnim stranama. Kontradikcijama s kojima se danas otvoreno suočava papa Franjo.

Papa Ivan Pavao II bio je aktivan sudionik Hladnoga rata, djelujući, naravno, na strani i u korist Zapada – a protiv komunizma i ateizma kakav je postojao u Istočnoj Europi, uključujući i njegovu zavičajnu Poljsku.

Jedna od njegovih misija bila je odbacivanje sporazuma na Jalti 1945. i stvaranje jedne nove, ujedinjene Europe (to je današnja Europska unija) koja će biti utemeljena na kršćanskim tradicijama (uključujući i katolištvo i pravoslavlje). U tome je bio smisao obilježavanja i slavljenja tzv. Benediktove godine 1980.

Bžežinski se sa Vojtilom upoznao i zbližio na Harvardu 26. srpnja 1976., nakon čega se njih dvojica počinju i dopisivati (i to na poljskom jeziku). Vrlo je plauzibilna interpretacija – koju sasvim otvoreno podržava i vatikanski biograf pape Vojtile, talijanski sveučilišni profesor i povjesničar Andrea Riccardi), da je Bžežinski, zajedno s filadelfijskim nadbiskupom John-om Krol-om (također djelomice Poljaku po podrijetlu), lobirao za Vojtilin izbor za papu u jesen 1978.

Bžežinski je „igrao“ na nekoliko razina. S jedne strane, bio je ideolog informatičke revolucije (u svojoj vidovitoj knjizi iz 1970., „Između dva doba“, u kojoj je prognozirao skori slom komunizma i Istočnog bloka), s druge je zastupao tezu – i u tome je u Vojtili našao svog istomišljenika i suradnika – da komunistički, Istočni blok, predvođen SSSR-om, treba „napasti“ pospješivanjem nacionalnih/nacionalističkih pokreta u katoličkim zemljama Istočne Europe, s naglaskom, dakako, na Poljsku.

S tim je procesom – na području bivše SFRJ, odnosno SR Hrvatske – bio apsolutno kompatibilan jubilejski pokret Katoličke crkve u Hrvatskoj, „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ (1975-1984), no pritom treba imati u vidu da je Crkva u Hrvata krenula s njime već u jesen 1975, dakle pune tri godine prije Vojtilina izbora za papu. I tu se vidi koliko su hrvatski biskupi, „odgojeni“ i formirani na zasadama Drugoga vatikanskog koncila, bili napredni i dalekovidni, a, na kraju krajeva, i prilično hrabri.

Jedna mala digresija: pokret „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ inicirao je, još sredinom 1930-ih, tadašnji zagrebački nadbiskup-koadjutor Alojzije Stepinac, zajedno sa svojim glavnim savjetnikom, isusovcem Stjepanom Krizinom Sakačem; to je zbog Drugoga svjetskog rata silom moralo biti prekinuto, da bi cijelu tu priču nastavio, sredinom 1970-ih, zagrebački nadbiskup i prvi biskup Crkve u Hrvata Franjo Kuharić, zajedno sa svojim suradnicima (među kojima je najvažniji bio tadašnji glavni urednik Glasa Koncila don Živko Kustić).

Na kraju vašeg „sneak peeka“ na (sjajno urađenom, zaista) sajtu stoji rečenica da je NEK u Mariji Bistrici bio anticipacija referenduma za hrvatsku nezavisnost. Znači li to da je Sveta Stolica već tada gledala u budućnost i znala da su Jugoslaviji dani odbrojani? 

– Malo je drugačije Sveta Stolica gledala na sve to – u odnosu na vodstvo Katoličke crkve u Hrvata, na čelu s Kuharićem. Kažem „malo“, čime želim reći da te razlike u pogledima (ipak) nisu bile pretjerano velike.

Kako je vrijeme proticalo, bile su zapravo sve manje, da bi s izborom Karola Vojtile za Svetoga Oca one u potpunosti nestale. U tome je, naposljetku, i bio smisao izbora Vojtile za papu (koji svakako nije bio slučajan). Njegov prethodnik, Pavao VI (Giovanni Battista Montini) nije imao „petlje“ da tako aktivno i čak borbeno bude sudionik Hladnoga rata (na strani i u korist Zapada), kao što je to bio Vojtila.

Pogriješili bismo kada bismo rekli da je Sveta Stolica unaprijed znala da su Jugoslaviji dani odbrojani – pa i ne samo Sveta Stolica nego bilo tko drugi, uključujući i vodstvo Katoličke crkve u Hrvata, na čelu s Kuharićem. Naposljetku, njezino djelovanje nije ni bilo upereno protiv Jugoslavije; glavni je Crkvin protivnik bio komunizam i ateizam u SFRJ, a ne Jugoslavija kao takva. Ali, naravno, to je svakako podrazumijevalo jačanje hrvatskoga nacionalnog identiteta i stvaranje temelja za samostalnu hrvatsku državu – ali ne u eksplicitno političkom smislu, na način na koji je kasnije, na prijelazu iz 1980-ih u 1990-te, to radio HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom (koji je, btw, bio ateist).

Franjo Kuharić je volio naglašavati (imam u posjedu transkript tajno snimljenog razgovora između njega i jednoga od tada vodećih europskih državnika, iz 1983.) da se Katolička crkva u Hrvata (namjerno) ne izjašnjava o perspektivama opstanka SFRJ kao države, da ne daje nikakvih izjava o tome, niti javno niti privatno – odnosno, drugim riječima, da Jugoslaviju priznaje kao stvarnost, da se ne smatra pozvanom da je ruši, ali da želi da svi u njoj budu zadovoljni, tj. da se osjećaju kao kod svoje kuće.

Kakve su bile reakcije jugoslavenskih vlasti na Crkvin pokret „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“? Imate li saznanja kako je na taj pokret reagirao Tito? Je li bilo onih u Partiji koji su bili zabrinuti zbog budućeg „razbijanja Jugoslavije“? Je li zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić imao problema s vlastima?

– Državne vlasti u SFRJ, uključujući i vlast u SR Hrvatskoj, imale su detaljan uvid u sve ono što Katolička crkva u Hrvata u tom ključnom i prijelomnom periodu (1975-1984) radi. Uz ostalo, i zahvaljujući tome što su sva zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije (BKJ), na zagrebačkom Kaptolu, bila tajno snimana (od strane Službe državne sigurnosti), a jednako tako bio je ozvučen i ured nadbiskupa Kuharića u zgradi Nadbiskupskog duhovnog stola, kancelarija glavnog urednika Glasa Koncila Živka Kustića, ured pomoćnog zagrebačkog biskupa Đure Kokše itd.

Dakle, za sve se znalo, čak do najsitnijeg detalja (jedan od biskupa, tj. jedan od članova BKJ, znam koji, bio je čitavo to vrijeme vrlo lojalan i prilično „profesionalan“ suradnik Službe državne sigurnost), ali svejedno – nikakve represije u odnosu na Crkvu nije bilo. Ni 1975.-1976 (akcija Solin, sa 100.000 okupljenih vjernika), ni 1979. (proslava Branimirove godine u Ninu, sa 200.000 nazočnih), ni NEK u Mariji Bistrici 1984. – sa 400.000 prisutnih vjernika…

To je pitanje, sve do smrti, mučilo i Živka Kustića (često mi ga je puta ponavljao): zašto nas Tito nije zabranio, a znao je što sve radimo?

Ima jako puno, i stvarnih i potencijalnih, razloga zašto je bilo tako. Sve njih potanko navodim i obrazlažem u knjizi.

Navest ću, ovom prigodom, samo jedan, ali vrlo važan. Na čelu Saveza komunista u SR Hrvatskoj bio je, od maja 1984, Mika Špiljak (koji je na tu dužnost došao s funkcije predsjednika Predsjedništva SFRJ, dakle iz Beograda). Boraveći u Beogradu, u periodu 1983-1984, Špiljak je došao do spoznaja da Slobodan Milošević, koji je u to vrijeme već bio član Predsjedništva CK SK Srbije, (uskoro) kreće – ako već nije krenuo – sa svojim velikim unitarističkim projektom koji je bio direktno uperen protiv Ustava SFRJ iz 1974, a koji je, kao što znamo, davao vrlo veliku autonomiju, pa čak i određenu državnost, republikama i pokrajinama. I Špiljak odlučuje da, kao šef hrvatske Partije, potpomaže one političke (oporbene) snage u SRH, koje su bile spremne suprotstaviti se Miloševićevu projektu (a kasnije i pokretu).

Također je i admiral Branko Mamula, od 1982. ministar obrane SFRJ, u to isto vrijeme, na svom vlastitom (vojnom) području djelovanja, pripremao jednu svoju veliku akciju (neku vrstu vojnoga udara) uperenu protiv državnosti jugoslavenskih republika (tj. protiv ustroja Teritorijalne obrane u sklopu JNA). Špiljak je i za to znao.

Najkasnije 1983. Špiljak se povezao s opozicionarom br. 1 u SRH Franjom Tuđmanom (primarno na Tuđmanovu inicijativu), i njih dvojica, osobito sredinom i u drugoj polovici 1980-ih, postaju velikim (naravno, tajnim) političkim saveznicima…

Na toj liniji svakako da nije trebalo sprečavati (pogotovu ne represivno) Katoličku crkvu u Hrvata u njezinim nastojanjima. Utoliko je i NEK u Mariji Bistrici, u rujnu 1984, protekao savršeno mirno i bez ikakvih ekscesa i potresa.

Knjiga nosi naslov „Rim, a ne Beograd“. A da li je Beograd već tada znao što se sprema?

– „Rim, a ne Beograd“ je moja vlastita sintagma, na nju imam „copyright“; u biti to je – ali nikada izrečen u tom obliku – središnji slogan ili moto jubilejskog pokreta „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ (1975-1984).

Njime je Katolička crkva zapravo ustrajala na tezi o kontinuitetu hrvatske državnosti – dapače, na kontinuitetu dugome punih 11 stoljeća (od 879, kada je hrvatska država, u ondašnjim okolnostima, bila prvi put međunarodno priznata; od strane Svete Stolice, naravno) – što je, prema mojim spoznajama, poprilično pogodilo, pa i iziritiralo, određene srpske nacionalno/nacionalistički angažirane intelektualce, iz Ćosićeva kruga (Dejana Medakovića, Živorada Stojkovića itd.), budući da je jedna od temeljnih karakteristika srpske povijesti kao i srpske unutarnje i vanjske politike – njezin diskontinuitet.

Dejan Medaković mi je više puta (sa stanovitom zavišću ili čak ljubomorom) komentirao kako su Hrvati preko svojih ideologa i konceptualizatora – među kojima je u Jugoslaviji najvažnija bila Katolička crkva u Hrvata, tj. vodeći katolički intelektualci i stratezi, u rasponu od glavnog Stepinčeva savjetnika Sakača do glavnog Kuharićeva savjetnika Kustića) – uspjeli izgraditi tezu o kontinuitetu (ma makar i virtualnom) hrvatske državnosti, dok Srbi tako sposobne i dalekovidne intelektualce u svojim redovima nisu imali…

Razgovor vodio: Marko Prelević

Izvor: STANjE STVARI

 

Vezane vijesti:

VLADIMIR DIMITRIJEVIĆ: VATIKAN I TITOVA …

nezavisna država hrvatska: najbolje čuvana tajna vatikana

MRAČNE TAJNE VATIKANA: Hoćemo li saznati sve detalje o …

Blaženik se papi hvalio koliko je Srba pokrstio – Jadovno 1941.

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top