Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Ovih dana, oko praznika Svetog Ilije, navršila se osamdeset i jedna godina i od pokolja Srba dalmatinskog mjesta Tribanj Šibuljina.
Njihovog stradanja se danas malo ko sjeća i pominje. U samom selu danas gotovo da i nema Srba. Ono što ustaše nisu pobili u Drugom ratu, raselilo se u međuratnom periodu a dio stanovništva iselio se tokom proteklog rata.
Početkom juna 2010. godine, kada sam prvi put došao u Šibuljinu, našao sam trojicu rođaka i potomaka žrtava. Pozvao sam ih da dođu na Jadovno, na parastos i komemoraciju žrtvama.
Rekoše mi da ne smiju i da će ih ako pođu, policija odmah pitati zašto su išli, ko ih je zvao…..
Pobijenim Šibuljčanima u pomen, prenosim dio teksta iz knjige njihovog sumještana i rođaka žrtava, pokojnog Pavla Babca: »Velebitsko Podgorje 1941-1945« izdane u Beogradu 1965.
Selo Tribanj Šibuljine, dvadesetak kilometara južno od Karlobaga, bilo je do 1941. nastanjeno uglavnom pravoslavnim stanovništvom. Ono je udarilo u oči nekolicini podvelebitskih ustaša i oni su već u aprilu u dva navrata odveli i u Jadovnom ubili desetoricu svojih komšija. Glavni inspirator bio im je ustaški dužnosnik Jurica Frković a izvršioci Sjauš Mile i družina. Poznati koljač, ustaški emigrant Ventura Baljak, na samoj je obali pred narodom bajonetom zaklao svog dojučerašnjeg prijatelja Jandru Čavića. Iz grupe odvedenih iz same se jame u Jadovnom izvukao jednoruki Serđo Poljak i spasio bijegom.
Organizovani ustaše, rano u subotu 02. VIII, opkolili su ponovo selo Šibuljine, pokupili štogod nije uspjelo pobjeći i već oko podne, sve što su pohvatali, dognali su i zatvorili u crkvi sv. Arhanđela Mihaila. Na pedesetak kvadrata po najvećoj žezi zaključali su porodice sa djecom, oko stotinu duša. Ustaše su se međuvremeno nakrali mesa i pića i pijani bančili oko zatvorenika u crkvi. U isto vrijeme bježali su daleko od sela, čamcima, splavovima ili pentranjem uz Velebit svi oni koji su uspjeli izbjeći hajku.
Sutradan, u nedelju 03. VIII, ustaše su nastavili sa psovanjem i vrijeđanjem na račun praznika i crkve. Naročito se u tome isticao ustaša Jozo Trošelj. On je ulazio u crkvu i nožem parao crkvene barjake i psujući pljuvao crkvene ikone. Ali, kada je ošamario Božu Marinkovića, ovaj je jarosno skočio na Trošelja i bacio ga na pod. Ostali skočiše preklinjući Božu da ga ne ubije, vjerujući još uvijek da će im životi biti pošteđeni. Trošelj je odmah pozvao Milu Sjauša i stražare da izvedu Marinkovića iz crkve. Napolju su se čuli tupi udarci koca, vika i psovka. Poslije pola časa unesoše Božu svog u krvi. Bio je u nesvjestici. Slomljena mu je bila vilica i desna ruka. Kada su ga povratili nije mogao da govori, samo je ječao od jakih bolova.
Od uzbuđenja i od straha, učiteljica Ljubica je pobacila novorođenče koga odmah prihvatiše žene i majke. Zaviše dijete parajući dijelove svojih skromnih haljina. Novorođenče u početku nije plakalo, ali sutradan, gladno i neoprano, neprekidno je vrištalo. Ljubica je takođe neprekidno vikala da je puste sa djetetom. To je sve zatvorene u crkvi do te mere uzbudilo, da su ustaše bile primorane da izvedu majku i dijete.
U ponedeljak, 4. VIII, majku i djete su ukrcali u jedan kaić (čamac) i zaplovili prema Starigradu. Izgledalo je kao da će ih tamo stvarno i odvesti. Međutim, kada su ustaše stigle ispod Svete Trojice, do groblja u Šibuljini, iskrcaše majku i djete i odvedoše u grobljansku kapelicu. Majci ispališe metak revolverski u glavu, a dijete ubiše udarcima kundaka. Iako je Ljubica još davala znake života, žureći, ustaše podigoše kamenu ploču najbližeg groba ispred kapele i baciše unutra Ljubicu i dijete. Dugo su se čuli jecaji živo sahranjene žene. Teško ranjena, nije imala snage da podigne tešku kamenu ploču svog groba. Poslije rata, nađeno je njeno tijelo u takvom položaju, sa ispruženim rukama i glavom prema otvoru groba, kao da je tražila pomoć i spas pre nego što je izdahnula.
Da bi koliko toliko umirili zatvorenike u crkvi, dadoše im nešto barenih krompira bez soli. Bili su to prvi zalogaji hrane od subote ujutro. Bilo je dosta svijeta koji je iz okolnih mjesta dolazio da se svojim očima uvjeri u istinitost ovog zločina. Molili su ustaše da ih puste, da im dodaju hranu, da puste bar djecu, ali sve je bilo uzalud. Nisu pomogle ni intervencije katoličkih sveštenika iz susjednih mesta, don Lovre Dražića iz Kruščice i don Ante Hadžije iz Starigrada (kasnije učesnika narodnooslobodičakog pokreta), koji su se zalagali da se pohapšeni stanovnici Šibuljine puste iz zatvora.
Istog dana, oko podne, ustaše su iznenada uvele još jednog zatvorenika, Todora A. Babca koji se sam prijavio da ga spoje sa ženom Smiljom i maloljetnim sinom Đurom, koji su već bili u crkvi. Ova plemenita požrtvovanost i odanost porodici, po cijenu vlastitog života, zaista predstavlja rijedak primjer.
Sutradan ujutro bio je gotov nekakav spisak koji je trebao da zavara i umiri zatvorene ljude, da povjeruju kako će otići negdje na rad, i da će im životi biti pošteđeni. U tom spisku, pored imena uhapšenih zatvorenika Divosela, bilo je 84 stanovnika Šibuljine, 43 muškarca i 41 žena, od toga 18-tero dijece između 1 i 17 godina starosti.
U utorak, 5. VIII 1941. godine u 7 časova ujutru, ustaše su izvele uhapšenike iz crkve u portu. Tu su ih prozivali i objasnili da će ih bracerom (brod za prevoz pijeska) odvesti na »sigurno mjesto« na rad. Put od pedesetak metara, od crkve do bracere, prošli su kroz gust špalir naoružanih ustaša. Potrpali su ih pod palubu i zatvorili poklopce, ostavivši samo male otvore, tek toliko da se zatvorenici ne poguše. Vjetra nije bilo, pa je upaljen stari motor kome je dugo trebalo da proradi. Putnici su jedva nazirali kuda plove. Činilo im se ipak, da plove prema Pagu. Monotoni zvuk starog motora parao je tišinu zanemjele i opustjele Šibuljine.
Nekolicina slučajno preostalih Šibuljčana, skriveni u planinskim škrapama, posmatrali su ovaj prizor skamenjeni od straha i užasa, i slušali šum motora sve dok se brod nije sasvim izgubio u daljini.
Prije podne bracera je uplovila u mali zaliv poluotoka Slana. Zatvorenike su naoružani stražari poveli prema logoru, kamenitim putem oko 800 metara, preko male glavice, do zaravni. Po dvorištu na ledini, pridošlice primjetiše neke ljude i djecu u građanskim odjelima. Bili su dobro obučeni. To su bili Jevreji sa svojim porodicama. Oko drvenih baraka poslovale su neke mlade građanske žene koje su vjerovatno služile ustašama kao pomoćnice i miljenice. Šibuljčanima nisu dozvolili da se raziđu. Skupili su ih u jedan ugao dvorišta i zabranili da ga napuštaju.
Kao i ranije u Jadovnu, i ovdje je trebalo onemogućiti razmišljanje zatvorenika o daljoj sudbini i opasnostima po život. Sa druge strane, bila im je potrebna radna snaga za kopanje jama u koje će se bacati pobijeni. Ustaški stražari odabrali su oko dvadesetak snažnijih Šibuljčana, dadoše im alat sa jedne neuredne gomile, i odvedoše izvan logora u pravcu sjeverozapada. Ostalima se to učinilo da sluti na nešto dobro. Oni su navikli da cijelog života rade, pa im je to budilo nadu da će im životi biti pošteđeni. Da ne bi sjedili bez posla, ustaše im narediše da uzmu preostali alat i da ravnaju neravnine u dvorištu. Djeca su se bezbrižno igrala na ledini.
Uskoro su se prilično zabrinuti kada su ustaše odvele jednu veću grupu nepoznatih porodica bez alata, u onom istom pravcu u kome su ranije otišli Šibuljčani. Pred sam zalazak sunca čula se pucnjava iz automatskog oružja sa prilične daljine.
Prestali su da rade po dvorištu, ali su ustaše odmah počele da viču: »Što blejite! Ajte, radite tamo! Zašto smo vas doveli, da sjedite? Čudite se što se naša vojska vježba u streljbi!?«
Srećom, odmah iza toga na logorskim vratima pojavila se grupa njihovih Šibuljčana sa rada. To ih je donekle umirilo, ali su i dalje razmišljali o logorašima koji se nisu vratili. Neko od ustaša reče: »Odveli ih natrag u Karlobag, da ih puste kući«.
Iznenada, iz njihove sredine izdvojiše Anu Lukić sa dvoje djece i odvedoše u baraku. Tu je ona, sa sinom Davorinom od 3 godine, i kćerkom Sonjom od 7 godina, provela nekoliko dana. Vraćena je u Šibuljinu pod izgovorom da nije rodom iz Šibuljine već iz Trošelja, i da je katoličke vjere.
Spustio se mrak. Svjetla nije bilo osim mjesečine. U logoru je vladala tišina. Umorna djeca spavala su u krilu svojih roditelja. Odrasli nisu spavali, svi su željeli da saznaju šta su to njihovi Šibuljčani radili cijelog dana. Čuli su da je cijela grupa radila na kopanju nekih dugačkih rovova, dužine oko 10 metara, širine 2 metra i dubine oko jednog metra. Stražari su sami objašnjavali da rovovi treba da posluže kao skloništa za vojsku u obrani otoka Paga, protiv eventualnih pokušaja Engleskih iskrcavanja sa mora. A pucnjave su vježbe njihovih vojnika u „streljbi“ za pomenutu obranu.
Bila je to posljednja noć Šibuljčana. Mnogi nisu oka sklopili. Mučila ih je žeđ. Među onima koji nisu spavali bio je i Todor Babac koji se u Šibuljini sam prijavio ustašama. Ležao je budan pored svoje žene Smilje, držeći u naručju trogodišnjeg sina. Niko ga nije osuđivao što se sam prijavio. Svi su cijenili i poštovali njegov rijetko plemeniti gest. Njegova žena je bila srećna što je on pored nje i djece. Osjećala je da joj ni smrt neće biti teška kada su svi zajedno. Todor je tih dana često govorio: »Ako će nam i djecu ubijati, neka i mene ubiju«.
Čim je svanuo petak, 6. avgust 1941. godine, prvo su se počele pomaljati mlade žene koje su oko logorske kuhinje spremale stražarima doručak. Na njihovim ozbiljnim licima vidno se zapažao umor, strah i sažaljenje. Dobro su znale da su ovim jadnim ljudima to posljednji časovi života. Stražari pozvaše Šibuljčane da se okupe pored logorskih vrata.
Rekoše im: »Dobili smo nalog da i vas vratimo preko Karlobaga kući«.
Sve stanovnike Šibuljine i Divosela podjelili su u četiri posebne grupe, i oko 7 časova odveli u istom onom pravcu kuda su poveli juče grupu jevrejskih porodica bez alata. Kada su prevalili uskom stazom mali uspon i počeli se spuštati prema malenoj dolini, ugledali su iskopane jame. Svaka grupa prišla je jednoj jami.
»Siđite dolje, stanite tu, poređajte se da izmjerimo koliko ljudi tu može da stane«, naređivali su stražari. Grupe su bile udaljene jedna od druge po 50 metara. Svi su pokorno radili ono što su im stražari nalagali.
Neprekidno u žurbi, poređali su svoje žrtve, a tada na uobičajeni znak, stadoše svi odjednom otvarati vatru iz svojih šmajsera na poređanu gomilu ljudi, žena i djece. Nastao je vrisak, jauk i komešanje. Oni, koji su bili pribraniji, počeli su iskakati iz jama, ali uzalud. Poslije pola časa zavladala je grobna tišina.
Neobazirući se na jauke teško ranjenih, ustaše dohvatiše lopate i stadoše zatrpavati jame. Radili su brzo, kao što to rade sve ubice, da bi što prije zametnuli tragove svojih zločina.
Stanovnika Šibuljine više nije bilo.
Danas se u selu Tribanj nalazi obelisk kao spomen obilježje na kome su upisana imena iz zaselka Šibuljine odvedenih na ustašku klaonicu. Poimenično ima ih upisanih 94. Poneki od njih pobijeni su po Velebitu ili u Jadovnom. Najveći broj odveden je na Slanu. O svima njima govorila je ploča koja je bila uzidana nad vratima seoske crkve Sv. Arhangela Mihaila a koja je uništena u proteklom ratu:
»Ljeta 1941. godine stanovnici sela Tribanj Šibuljine bili su izloženi ustaškim zvjerstvima. Ova mjesna crkva Sv. Arhanđela Mihajla bila je pretvorena u mučilište i gubilište nedužnih mještana i naroda iz drugih krajeva na putu za zloglasni ustaški logor na otoku Pagu. U znak sjećanja i poštovanja na žrtve ovaj spomen postavi 29. XI 1983. Općinska konferencija SSRNH Zadar.«
SPISAK STANOVNIKA ŠIBULjINE KOJI SU ODVEDENI U LOGOR SLANO NA OTOKU PAGU
-------------------------------------------------------------------------------------
Prezime Ime oca ili muža Ime
-------------------------------------------------------------------------------------
Babac Pavla Aleksa Babac Alekse Jelena Babac Alekse Anica Babac Marka Marija Babac Marka Dmitar Babac Dmitra Petar Babac Marka Andrija Babac Andrije Todor Babac Todora Smiljana Babac Todora Đuro Babac Andrije Nikola Babac Andrije Đuro Babac Andrije Dragica Babac Todora Dušan Lukić Filipa Jovan Lukić Jovana Manda Lukić Mile Ana (puštena iz logora Slana, sa dvoje djece) Lukić Mile Sonja Lukić Mile Davorin Marinković Nikole Božo Marinković Nikole Nikola Marinković Bože Ljubica Marinković Vladete Milica Marinković Luke Nikola Marinković Nikole Bosiljka Marinković Nikole Bogdan Marinković Nikole Jovan Marinković Jovana Božica Marinković Rade Filip Marinković Filipa Manda Marinković Filipa Filip Marinković Filipa Darinka Marinković Darinke Radmila Marinković Filipa Stoja Marinković Nikole Marija Marinković Mile Darinka Marinković Rade Špiro Marinković Jovana Marta Marinković Jovana Nikola Poljak Luke Anica Poljak Luke Trivun Poljak Trivuna Dmitar Poljak Trivuna Dragica Poljak Trivuna Danilo Poljak Jovana Nikola Poljak Nikole Jurka Poljak Đure Luka Poljak Đure Jovan Poljak Đure Anica Poljak Jovana Stoja Poljak Alekse Đuro Poljak Sime Maksim Poljak Maksima Marta Poljak Sime Luka Poljak Luke Milica Poljak Luke Lazo Poljak Marka Pavica Poljak Marka Đuro Poljak Marka Marko Poljak Marka Danica Poljak Marka Jeka Poljak Marka Mile Poljak Mile Manda Poljak Mile Ika Poljak Đure Nikola Poljak Nikole Manda Poljak Nikole Todor Poljak Todora Darinka Poljak Todora Mile Poljak Todora Milica Poljak Todora Manda Poljak Jovana Aleksa Poljak Petra Jeka Poljak Vase Ljubica Poljak Vase Božica Poljak Vase Nikola Prodan Bože Ilija Prodan Ilije Manda Prodan Ilije Božo Prodan Bože Baja Prodan Save Lazo Štrbo Alekse Petar
Napisao Dušan Bastašić
Vezane vijesti:
