Čuvar sjećanja na glinske žrtve

Sveštenik iz Gline čija je uloga ostala historijski nevalorizirana: Paroh Miloš Popović zauzimao je važno mjesto u društvenom životu Gline i nipošto nije bio uobičajen sveštenik. Obnovio je poslijeratni vjerski život, predavao je ruski u brojnim školama i osnovao je glinski Pododbor Srpskog kulturnog društva ‘Prosvjeta’

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 23. oktobra 2017. godine.

U dugoj istoriji Srpske pravoslavne parohije u Glini važno mjesto zauzima paroh Miloš Popović, koji je u razdoblju od 1946. do 1952. godine razvio široku društvenu i kulturnu djelatnost na okupljanju glinskih Srba. Pa ipak, u akademskoj literaturi, koja se bavi ovim važnim poslijeratnim razdobljem, punim proturječnih procesa i događaja, njegova uloga ostala je neistražena i zaboravljena.

Miloš Popović rodio se 20. novembra 1911. godine u selu Tomingaj, kod Gračaca, od oca Todora Popovića i majke Save, rođene Orelj. Po završetku osnovne škole, kao nadareni đak dobiva stipendiju i sredinom 1920-ih upisuje Pravoslavnu bogosloviju Svetog Petra na Cetinju, a kasnije i Teološki fakultet u Beogradu. Narednih godina upoznaje Dušanku Joku, kćerku Miladina Joke, općinskog bilježnika u Rujevcu, kod Dvora na Uni, s kojom će se vjenčati 1935. godine. Tom ženidbom stekao je sve uvjete i mogućnost za rukopoloženje u zvanje pravoslavnog sveštenika, nakon čega dobiva i prvu parohiju u selu Drežnica, kotar Ogulin. No kad se 1937. godine upraznilo mjesto sveštenika u Rujevcu, prelazi na tu parohiju te postaje i vjeroučitelj u tamošnjoj osnovnoj školi. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije i proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, već u maju 1941. protjeran je u izbjeglištvo u Srbiju, gdje biva raspoređen za sveštenika u selu Bigrenica, nedaleko Ćuprije. Po oslobođenju zemlje, razriješen je dužnosti i upućen za sveštenika u Glinu, s nastupom 1. januara 1946. godine. Miloš Popović tako dolazi u banijski gradić, poznat po masovnim stradanjima glinskih i kordunaških Srba te oskrnavljenoj i porušenoj parohijskoj pravoslavnoj crkvi Presvete Bogorodice, gdje preuzima nezahvalnu ulogu obnove vjerskog i crkvenog života.

Svjestan uloge narodnog prosvjećivanja, Miloš Popović potiče osnivanje Prosvjetinih pododbora i u okolnim selima: Majskim Poljanama, Buzeti, Vlahoviću, Selištu, Dragotini i Banskom Grabovcu

Po dolasku u Glinu Popoviću i porodici dodijeljen je smještaj u kući Mudrinić, u Petrinjskoj ulici br. 12, koju su vlasnici uoči rata poklonili Crkvenoj opštini. U najvećoj prostoriji te kuće on uređuje kapelu za najnužnije crkvene obrede (služba, krštenje, vjenčanje, parastos), jer crkve nije bilo. Već 17. marta 1946. godine obnavlja rad Crkveno-opštinskog odbora, kojeg čini sedam izabranih lica iz Gline i okolnih sela, što će preuzeti na upravljanje svu imovinu Crkvene opštine Glina i dalje sa istom raspolagati. No, kako pravoslavno stanovništvo Gline i okolice nije pokazivalo osobiti interes za vjerska pitanja, a Popović nije dobivao plaću od crkve, uskoro je primljen u državnu službu, u svojstvu nastavnika ruskog jezika na nižoj Gimnaziji u Glini. Narednih mjeseci Popović postaje sve aktivniji u društvenom životu Gline i glinskog kotara. Tako 28. aprila 1946. u selu Trnovcu prisustvuje četvrtoj komemoraciji na grobu narodnog heroja Vasilja Gaćeše. Komemoraciji prisustvuje i velik broj prvoboraca, te mnoštvo naroda iz Trnovca, Vlahovića i okolnih sela, a nad grobom prvog komandanta Banijskog partizanskog odreda govore drže predstavnici vlasti i sveštenik Miloš Popović.

Nedugo zatim, 12. maja 1946. godine na petu godišnjicu masovnih stradanja glinskih Srba, Popović služi pomen u Prekopi nad grobovima nevinih žrtava. Uz predstavnike vlasti, tom prilikom govori i Nikica Samardžija, jedini preživjeli, koji je okupljenom mnoštvu, majkama i ženama stradalih, ispričao ono što je kao živi svjedok te strašne noći vidio i doživio. Kako se u to vrijeme sve više osjećala potreba osigurati dostojanstvenu sahranu za posmrtne ostatke svih ubijenih, 3. avgusta 1946. godine održan je u Glini sastanak delegata Gline, Topuskog, Vrginmosta i Čemernice, na kojem je donesen plan za iskopavanje nevinih žrtava ustaških pokolja u Glini, koje leže u masovnim grobnicama u Prekopi (žrtve zločina iz proljeća 1941) i Glinskom Novom Selu (žrtve zločina iz ljeta 1941). Sa radom je odlučeno započeti 1. septembra, a odobrenje od Ministarstva unutrašnjih poslova Narodne Republike Hrvatske već je dobiveno. Da bi se taj posao mogao lakše obaviti, osnovan je ‘Odbor za prenos kostiju fašističkog terora u Glini’, koji će prikupljati novac i dobrovoljne priloge za gradnju zajedničke spomen kosturnice na glinskom pravoslavnom groblju i to na mjestu nekadašnje kapele Svetog Georgija, koju su ustaše porušile u ratu, 1943. godine.

Usporedno s ovim važnim poslovima, Miloš Popović obavlja i crkvene dužnosti i na praznik Rođenja Presvete Bogorodice – Male Gospojine, 21. septembra 1946. služi liturgiju na mjestu ruševina pravoslavne crkve u Glini. Sve više razmišlja i o obnovi stare pravoslavne crkve.

Potkraj 1946. godine, uz pomoć viđenijih ljudi iz Zagreba, Popović osniva u Glini Pododbor Srpskog kulturnog društva ‘Prosvjeta’, koja u to vrijeme predstavlja centralnu kulturnu instituciju Srba u Hrvatskoj. Na ruku mu ide i činjenica da je ‘Prosvjeta’ osnovana upravo u Glini, ratne 1944. Kao predsjednik pododbora, već 23. novembra 1946. priređuje kazališnu predstavu (šaljivi igrokaz po priči iz Bellinijeve opere ‘Mjesečarka’), kojoj prisustvuje velik broj građana Gline i okolnih sela. Narednih mjeseci pododbor organizira analfabetske tečajeve za nepismene, osniva svoju pjevačku i dramsku sekciju i priprema se za proslave značajnijih datuma iz istorije Srba. Tako 27. januara 1947. godine priređuje Svetosavsku besjedu i koncert, kojim se obilježava uspomena na prosvjetitelja i osnivača srpske pravoslavne crkve, Svetog Savu. Nešto kasnije, povodom 28. juna, pododbor priređuje i Vidovdansku proslavu na kojoj Popović govori o značenju Vidovdana, jednog od najvećih vjerskih praznika.

Pododbor u Glini tada ima 139 članova. Nema vlastitu čitaonicu ali je pretplaćen na razna izdanja ‘Prosvjete’, uključujući listove, knjige i kalendare. Svjestan uloge narodnog prosvjećivanja, Miloš Popović potiče osnivanje pododbora i u okolnim selima: Majskim Poljanama, Buzeti, Vlahoviću, Selištu, Dragotini i Banskom Grabovcu. Pa ipak, ne gubi iz vida ni svoju odgovornu dužnost u ‘Odboru za prenos kostiju fašističkog terora u Glini’, koji je u junu 1947. godine od Srba iseljenika iz Pennsylvanije, SAD, primio prilog od 12.487 dinara. Bila je to dragocjena pomoć da se nastavi s ekshumacijama posmrtnih ostataka, koje su obavljane u pravilu seljačkim kolima s konjima i zapregom, pri čemu su na kolima bili oveći drveni sanduci, u kojima se znalo da su kosti i istrunula odjeća žrtava.

Unatoč teškoćama, Popović nastavlja s aktivnostima i naredne 1948. godine, a iduće 1949, povodom petogodišnjice osnivanja Srpskog kulturnog društva ‘Prosvjeta’, drži govor prilikom otkrivanja spomen ploče na Hotelu Kasina u Glini, gdje je 18. novembra 1944. godine društvo i osnovano. Svečanosti prisustvuju ministri Vlade NRH Simo Todorović, ministar šumarstva i Stanko-Ćanica Opačić, ministar drvne industrije, dok je u ime Glavnog odbora ‘Prosvjete’ spomen ploču otkrio predsjednik, dr. Čedo Rajačić.

Bez obzira na nominalnu podršku ‘Prosvjeti’, vlasti su s dozom nepovjerenja zbog straha od nacionalizma promatrale rad društva. Strahovale su i da bi obnova stare pravoslavne crkve u Glini, koju su ustaše porušile, kao i podizanje spomen kosturnice na pravoslavnom groblju, sveštenici Srpske pravoslavne crkve mogli iskoristiti za potpirivanje nacionalizma među svojim vjernicima. Iz tih razloga i u skladu s vladajućom ideologijom bratstva i jedinstva, Kotarski odbor Saveza boraca Glina preuzima akciju dovršenja spomen kosturnice, koja će biti svečano otkrivena 27. jula 1951. godine, što je datum koji komemorira Dan ustanka naroda Hrvatske, a nikako ustaške zločine počinjene u proljeće i ljeto 1941. godine. Javne komemoracije tako postaju oficijelni monopol i naglašeno ideologizirane, pri čemu se smisao za razumijevanje obiju glinskih tragedija počeo gubiti, što je uzrokovalo dosta trvenja i neslaganja između Popovića i lokalnih vlasti.

Loša egzistencijalna situacija je primorala razočaranog Miloša Popovića da 1. septembra 1952. godine napusti Glinu i crkvenu službu. Odlazi u Osijek gdje je imao rodbinske veze i ubrzo postaje profesor ruskog jezika na Gimnaziji ‘Ivo Lola Ribar’, da bi 1960. bio izabran za profesora ruskog i engleskog jezika na tamošnjem Poljoprivrednom fakultetu. U međuvremenu završava studij engleskog jezika na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gdje se preselio nakon umirovljenja 1980. godine. Profesor Miloš Popović, nekadašnji paroh u Glini umro je u Beogradu, na Bogojavljanje, 19. januara 1994. godine.

Autor: Igor Mrkalj

Izvor: PORTAL NOVOSTI

Vezane vijesti:

Feljton: Pokolji Srba u Glini 1941. godine (1)

Ljuban Jednak: Govorilo mi je nešto da ću ostat živ

ZLOČINI HRVATSKIH USTAŠA: Ubijanje srpskog naroda u Gornjem Taborištu, kod Gline, od strane svojih komšija