Čovjek koji je previše znao

Prema mojim informacijama, Levarovo je ubojstvo isplanirano u Zagrebu, a naručila su ga dvojica visokih časnika, jedan pukovnik vojne tajne službe i jedan policijski general, no učinjeno je sve da se to zataška, tvrdi novinar Željko Peratović

U kolovozu se navršilo jedanaest godina otkako je podmetnutom bombom na pragu rodne kuće u Gospiću ubijen Milan Levar, časnik HV-a, koji je o likvidacijama ličkih Srba svjedočio istražiteljima Haškog suda. Zbog toga mu je presuđeno po kratkom postupku. Premda je politička, vojna i policijska elita na njegovu pogrebu glasno obećala da će počinitelji biti nađeni i predani pravdi, a njegova udovica Vesna i tada jedanaestogodišnji sin Leon dobiti svu potrebnu pomoć, do danas to nije učinjeno.

Vesna Levar

Nedugo nakon atentata uhićen je I. R., koji je priznao zločin, no bez prisutnosti odvjetnika, čime je priznanje postalo nevažeće. Tu je informaciju, dobivenu od vlasti, u izvješću od 13. listopada ove godine Amnesti Internešnl proslijedio i Europskoj komisiji. U vrijeme Levarova ubojstva načelnik gospićke policije bio je Dubravko Novak, danas šef kabineta ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka, koji je tada bio predstojnik UNS-a.

Piramida zločina

Novinar koji je u ovaj slučaj najdublje ušao i zbog toga ispaštao svakako je Željko Peratović.
– Prema mojim informacijama, ubojstvo je isplanirano u Zagrebu, a naručila su ga dvojica visokih časnika, pukovnik vojne tajne službe T. O. i policijski general M. M., koji su umirovljenog bojnika HV-a, isto s inicijalima M. M., zadužili da prati Levara i kretanje javlja bivšem pripadniku specijalne policije F. D.-u, koji je zapovijed o ubojstvu prenio odgovornima u gospićkoj postrojbi specijalne policije. Odatle je zeleno svjetlo proslijeđeno I. J.-u, zvanom Š., i spomenutom I. R.-u, zvanom i B. V.: na prvog je i sam Levar prije ubojstva upozoravao, a drugi je dan prije zločin i najavio. I. R.-u je kasnije suđeno i zbog podmetanja mina pred kuće srpskih povratnika, no oslobođen je zbog nedostatka dokaza – kaže Peratović, koji je svoja saznanja još 2005. dostavio glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću.
I Vesna Levar uporno se obraćala najvišim državnim dužnosnicima, pa je Bajić reaktualizirao cijelu priču: iako je navodno lani i osobno saslušao onog drugog M. M.-a, slučaj je prebačen na Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu. No, i ondje je malo toga učinjeno. „Usprkos do sada provedenim brojnim izvidima i obavljenim razgovorima s velikim brojem osoba, policija do danas nije došla do podataka, dokaza i činjenica koje bi omogućile pokretanje kaznenog postupka protiv počinitelja kaznenog djela ubojstva Milana Levara“, napisala nam je, uz ostalo, karlovačka županijska državna odvjetnica Gordana Križanić.
Podjednak smo odgovor dobili i od MUP-a: „(…) napominjemo da je kriminalističko istraživanje navedenog slučaja i dalje u tijeku te se od strane policijskih službenika ovoga Ministarstva kontinuirano provode mjere i radnje u cilju njegovog rasvjetljavanja (…)“

Ni volje, ni hrabrosti

– Od nove vlasti ne očekujem ništa, osim ako ne bude pritisaka izvana. U vrijeme ubojstva ravnatelj policije bio je Ranko Ostojić: postane li novi ministar unutarnjih poslova, ne vjerujem da će samovoljno ići u rješavanje Levarova ubojstva, jer to podrazumijeva sukob s Karamarkom, s kojim je u vrlo dobrim odnosima – zaključuje Željko Peratović.
Vesna i Leon Levar već 11 godina trpe izrugivanja, pa i prijetnje brojnih svojih sugrađana, za koje je Milan bio zločinac i izdajica.
– Od Milanove smrti nije se dogodilo ništa, osim što je država priznala da nije postupila po zahtjevu Haškog suda i zaštitila moga supruga, pa je meni i sinu isplaćeno po 220.000 kuna – kaže udovica, prisjećajući se kako su prvih mjeseci nakon atentata bili gotovo izopćeni iz sredine u kojoj žive. Danas, kaže, ima svoj krug ljudi, ali ipak svjesno živi u svojevrsnoj poluizolaciji.

Milan Levar

– Tko me pozdravi, ja mu odzdravim. Nikoga ne prisiljavam na komunikaciju, imam dojam da mi se i danas mnogi ustručavaju prići, jer se boje reakcija drugih. Lika je specifična sredina i rat još traje u mnogim glavama. No, u trgovini, banci, kod liječnika… svi su ljubazni, nema više vrijeđanja – govori Vesna Levar, koja se samo ogorčeno nasmijala na pitanje je li joj itko iz sustava ikada ponudio pomoć.

– Prvih dana poslije ubojstva svi su sve obećavali, ali nitko nije učinio ništa, upravo suprotno: sama pišem dopise, sastajem se s ljudima, tražim pomoć… Dobivam samo 2.500 kuna za Leonovo školovanje, što sam također iskamčila sudskim putem – kaže.

Životna borba udovice

Vesna i Leon žive, po povlaštenim uvjetima, u stanu čiji je vlasnik država. Od Milanova ubojstva Vesna se bori da taj stan dobije u vlasništvo, no uspjela je jedino da ga se iz imovine Ministarstva obrane prebaci Agenciji za upravljanje državnom imovinom. Ponuđeno joj je da ga otkupi prema tržišnim uvjetima, što nije mogla i zato jer je više od 200.000 kuna odštete uložila u adaptaciju. Na ime pokojnoga supruga, časnika Hrvatske vojske, ne dobiva ni lipe, pa zaključuje kako je njezin Mićo bio branitelj samo na papiru.
Obraćala se i najvišim nositeljima državne vlasti: kod Stjepana Mesića bila je nekoliko puta, a sastala se i sa sadašnjim predsjednikom Ivom Josipovićem.
– Dvaput sam se pismom obratila i Jadranki Kosor, jer mi je predsjednik Josipović rekao da moje stambeno pitanje može riješiti samo Vlada. Na prvi mi dopis nije odgovoreno, a za drugi, nakon što sam priprijetila da ću alarmirati javnost, rečeno je da će se uputiti mjerodavnima. Ali je, zamislite, pismo upućeno Ministarstvu obrane, iako sam u njemu jasno navela da stan više nije u njihovom vlasništvu. I to je bilo sve od Jadranke Kosor – govori Vesna Levar.

Opisuje i svoj nedavni susret s Mladenom Bajićem.

– Posredstvom predsjednika Josipovića i Drage Pilsela došla sam u Bajićev ured. Kratko me saslušao i obavijestio da je slučaj prebačen iz Gospića. Nije ništa konkretno rekao, osim što je obećao da će osobno pratiti slučaj i javiti mi do čega se došlo. No, ja od proljeća uzalud čekam njegov poziv – kaže.
Sumnja da se ubojstvo sve ove godine zataškava zato što bi istina dovela do krupnih riba iz političkih, vojnih i policijskih sfera. Već gubeći nadu, gotovo svakodnevno na ulici prođe kraj čovjeka koji je priznao, pa porekao ubojstvo njezina muža. Gleda ga, kaže, u oči.
– Ali nisam primijetila da i on mene gleda. U tim su mi trenucima osjećaji pomiješani: prvo bih ga zgrabila za vrat i urlikala, a potom se smirim u nadi da će ga pravda stići. A onda utonem u apatiju jer vidim da nikome nije stalo da se sve riješi – zaključuje udovica čovjeka ubijenog zato što je želio razotkriti mračne tajne iz novije hrvatske prošlosti.

Piše: Ernest Marinković

Izvor: