Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

BRANKO TEPIĆ, DJEČAK SA SKRIGINOVE FOTOGRAFIJE – IZBJEGLICA OD ROĐENjA

Datum objave: ponedeljak, 4 maja, 2020
Objavljeno u Kozara, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+

Dječak sa fotografije Žorža Skrigina, snimljene za vrijeme fašističke ofanzive na Kozaru, i danas je izbjeglica – u Hrvatskoj ne može da vrati svoje, u Republici Srpskoj nema gdje.

Branko Tepić

Izvor: „Glas Srpske“, Banja Luka, 9. jul 2002. godine; Autor: Radovan Jović


MRAKOVICA – Među brojnim učesnicima i gostima na Mrakovici, koji su prisustvovali obilježavanju 60. godišnjice bitke na Kozari, pronašli smo i Branka Tepića (60) iz Gradiške.

Riječ je o licu sa poznate fotografije Georgija – Žorža Skrigina, koja na najupečatljiviji način svjedoči o kozarskoj epopeji.

Skriginova fotografija pod nazivom „Zbjeg“, na kojoj se nalazi majka Kozarčanka sa dvoje maloljetne djece, obišla je čitav svijet i danas se nalazi u mnogim muzejskim vitrinama, istorijskim arhivima, a objavljena je u brojnim knjigama i publikacijama.

– Fotografiju na kojoj su majka Milica, sestra Dragica i ja prvi put sam vidio početkom pedesetih godina u školskom udžbeniku. Majku su prepoznali rođaci i komšije, koji su u vrijeme ratnih stradanja takođe tumarala po raznim zbjegovima sa kraja na kraj Kozare – priča Tepić.

Pored neprocjenjive umjetničke vrijednosti, na ovoj fotografiji satkana je sva simbolika, ljudska tragedija i golgota kroz koju je prošao srpski narod u kozaračkom kraju tokom Drugog svjetskog rata.

– Rođen sam 1942. godine u zbjegu u vrijeme ofanzive na Kozari, kada je stradao veliki broj srpskih boraca, civila i djece. Samo mjesec dana prije mog rođenja Nijemci su zarobili jednu grupu boraca, među kojima se nalazio i moj otac Vlado. Odveli su ih u Kozarsku Dubicu, gdje su ih javno pogubili vješanjem na ulici. O tom zločinu, takođe, postoje dokazi, a poslije rata podignut je spomenik na kojem su uklesana imena srpskih mučenika – podsjeća Tepić.

Po završetku rata 1945. godine majka Kozarčanka vraća se sa svojom djecom u porodičnu kuću u selo Komlenac kod Dubice. Nekim čudom jedino je njihova kuća na širem prostoru ostala čitava, dok su sve ostale bile popaljene i porušene.

– Zbog ratnih patnji i iscrpljenosti u zbjegovima majka je umrla 1949. godine. Poslije njene smrti brigu o meni i sestri preuzeo je ujak, koji nas je odveo kod sebe u selu Jošika. Tamo smo završili osnovu školu. Za razliku od sestre, ja sam nastavio školovanje u Dubici, gdje sam završio srednju poljoprivrednu školu, a potom sam se upisao na Pedagošku akademiju u Petrinji. Zajedno sa suprugom, dva sina i kćerkom živjeli smo kao skromna porodica, bez nekih velikih prohtjeva, ali nismo ni u čemu oskudijevali – sjeća se Tepić srećnijih dana.

Sudbina se ponovo poigrala sa porodicom Tepić. Početkom devedesetih godina prošlog vijeka u Sisku, kao i drugim dijelovima Hrvatske, počela su politička previranja, a potom i ratni sukobi. Sticajem okolnosti, u julu 1991. godine porodica Tepić je odlučila da godišnji odmor provede u porodičnoj kući u Paukovu na Baniji.

– Upravo tih dana došlo je do blokade puta prema Sisku, tako da smo ostali na teritoriji koja je pripadala Republici Srpskoj Krajini. Učestvovali smo u svim ratnim događanjima i tamo smo ostali sve do avgusta 1995. godine.

U noći 4. avgusta krenuli smo u izbjeglištvo.

Prešli smo preko mosta u Kostajnici, zatim smo preko Novog Grada i Prijedora stigli u Gradišku, gdje smo se smjestili kod sina i kćerke sestre Dragice, koja je umrla 1983. godine. Kasnije smo od opštine dobili na korišćenje jednu napuštenu kuću, a u februaru ove godine morali smo da se iselimo, pošto se vratio njen vlasnik.

Vlasti nisu imale nikakvo razumijevanje prema nama, bez obzira na to što nismo u mogućnosti da vratimo našu imovinu u Hrvatskoj, odnosno kuću i trosoban stan u Sisku – upozorava Tepić.

Za sebe kaže da je vječito u izbjeglištvu, ali mu mnogo teže od toga pada činjenica da su tim stopama krenula i njegova djeca, pa čak i unuci.

– Bio bih najsrećniji kada bi se u ovom vijeku definitivno stavila tačka na sve srpske seobe od Čarnojevića do današnjih dana. Ja sam bio izbjeglica prije nego što sam došao na svijet, rodio se u zbjegu i nastavio život u izbjeglištu.

Kozara je opomena za sva vremena, ali Kozara je i heroj i simbol borbe i otpora našeg naroda za svoju slobodu. Ovaj narod ne želi ništa drugo osim da bude svoj na svome – poručio je na kraju Branko Tepić.

R. JOVIĆ

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top