arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Branko Graonić

Rođen 23. novembra 1939. godine u selu Velika Žuljevica, Bosanski Novi

Kazuje:

Rođen sam u brojnom domaćinstvu, a bili smo i prilično imućni za naše seoske prili­ke. Imali smo kuću, pomoćne objekte, dosta obra­dive zemlje i domaćih životinja.

Otac je bio zaposlen u Rudniku lignita „Lje­šljani“ koji se nalazio nedaleko od naše ku­će. Ostali ukućani su radili na imanju i čuvali sto­ku.

U proljeće 1941. godine počeo je napad hrvatske i njemačke vojske na srpska sela u Pot­kozarju. Zbog toga je naš narod izbjegao u pla­ninu Kozaru. U tom zbjegu bili su i članovi na­šeg domaćinstva: djed, baba, dva strica, majka, brat, četiri sestre i ja. U zbjegu su bila, pored ostalih, i sva domaćinstva Graonića. Tu nas je pohvatala hrvatska vojska, kao i one druge srp­ske civile i otjerala u logor Jasenovac. Vojnici su nas gonili u kolonama pješke, tako da su mnoga djeca i odrasli dobili ozlede po nogama, jer im se na tom dugom putu do logora pode­rala obuća i trag za nama je bio krvav.

U to vreme logor je bio prenatrpan pri­padnicima srpskog naroda, pa su nas smjestili na otvorenom prostoru, gdje smo bili, pored svih muka, izloženi i vremenskim nepogodama. Nakon kraćeg vremena našeg djeda Petra i stri­ca Vladu stražari su odvojili od nas i vjerovatno odmah pobili. Nas su i dalje držali na otvore­nom prostoru bez hrane i vode. Ja sam bio to­liko iscrpljen i izmučen da više nisam mogao ni da hodam. Jako sam izmršavio, pa sam usled prljavštine dobio i kraste po cijelom telu.

Jednoga dana se pročulo da u logor dolazi neka strana delegacija. Kasnije smo saznali da je to delegacija Crvenog krsta koja će obići lo­gor. Zato su logorske vlasti sve nas pokupile sa otvorenog prostora, a to smo, uglavnom, mi dje­ca, žene i starije osobe. Oterali su nas na željezničku stanicu i tu zatvorili u teretne vago­ne, u kojima se, uglavnom prevozi stoka.

Na izlasku iz logorskog kruga, pošto nisam mogao da hodam, mene je u naručju nosio moj brat Rajko, koji je tada imao 13 godina. Prišao nam je jedan hrvatski stražar, mene je zgrabio i ba­cio na zemlju, a bratu naredio da se vrati u ko­lonu. Kada se stražar malo udaljio, brat me je podigao sa zemlje i potrčao za majkom i osta­lima. A onda su druga dvojica stražara to primi­jetila, pa su sustigli brata, mene zgrabili iz bra­tovih ruku i bacili u kanal pored puta. Brata su tukli nogama i puškom i vratili natrag u logor. Kasnije smo doznali da je u logoru bila i neka peć u kojoj su logorske vlasti spaljivale ljude. Mi smo, onda, pomišljali da je, možda, i naš Rajko okončao svoj život u vatri. Majka se po­vra­tila i mene uzela iz kanala i ponela.

U teretnim vagonima na željezničkoj stani­ci Jasenovac držali su nas dan i noć, bez vode i hrane. Nisu otvarali vrata vagona, pa smo nu­ždu vršili gdje je ko stigao. Od smrada i zagu­šljivosti neka su djeca, a i odrasli tu umirali. Taj plač djece i jauci žena i danas mi odjekuju u glavi i to nikada neću zaboraviti. Nisu nas stra­žari vratili natrag u logor, već su nas odvezli u Slavoniju, iskrcali u Pakracu i razdelili po seli­ma, a onda po kućama mještana. Tu su žene i starija djeca radili na poljoprivrednim imanjima seljaka, a manja djeca su čuvala stoku. Majka, ja i sestra Čedanka smješteni smo kod jednog seljaka u štalu. Majka me hranila mlijekom i uskoro sam se oporavio i ponovo počeo hodati.

U kasnu jesen, mislim da je to bila 1944, našli smo se ponovo u našem selu. Naša kuća i svi drugi objekti bili su popaljeni, a prije toga, verovatno, opljačkani, a stoka oterana. Tu smo napravili neko privremeno sklonište i uz pomoć drugih mještana nekako zimu prezimili. Pred sam kraj rata majka nam se razboljela i umrla. Najvjerovatnije od posledica patnje i mučenja.

Ostale su mi sestre: Desanka, Rosa, Vuko­sa­va, Čedanka i ja. Živjeli smo sa našom ba­kom. Poslije završetka rata nove vlasti su nas smjestile u domove za ratnu siročad. Pored sve­ga toga, uspio sam da završim srednju i Višu školu za socijalne radnike.

Sada živim kao penzioner u Prijedoru. Po­sledice ratne patnje na mene su ostavile duboke tragove.


<Danica Praštalo                                                            Sadržaj                                                                  Mile Vukelja>

NAJNOVIJE VIJESTI

Dara Banović

Dara Banović, iz sela Veliko Palančište, opština Prijedor, Republika Srpska, je živi svjedok

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

Donirate putem PayPal-a, kreditne
ili debitne kartice​