Boris Radaković: Gugl i hronologija zločina u Prijedoru

Ako u Google pretraživaču ukucate „zločini Srba u Prijedoru“, izaće vam 139,000 rezultata, a neki od ponuđenih naslova glase ovako „Pokolj u Prijedoru“, „Cetnicki zlocini u Prijedoru i Kozarcu“, „Prijedor, zabranjena riječ“, „Naši dragi ratni zločin(c)i“, „ETNIČKO ČIŠĆENJE U PRIJEDORU“, „Savršeni lanac srpskih zločina“, „Prijedor je ‘bosansko-krajiška Srebrenica’ “, itd.

Ako u pretraživač ukucate „Zločini Muslimana nad Srbima u Prijedoru“, izaćiće vam 35,900 rezltata, od kojih su prva tri naslova „Suđenje Karadžiću: Stakić potvrdio teške zločine nad muslimanima i Hrvatima u Prijedoru“, „Prijedor, zabranjena riječ“, „Cetnicki zlocini u Prijedoru i Kozarcu“.

Nađe se potom i po neki naslov koji upućuje da se u Prijedoru stradali i Srbi, da je došlo do velikog sukoba a ne samo srpske jednostrane „agresije“, da su Srbi poslije preuzimanja vlasti u Prijedoru ponudili Muslimanima i Hrvatima mirno riješenje i slično, ali i dalje dominiraju naslovi koji upućuju da su Srbi u Prijedoru počinili planirani zločin ili genocid, a da pri tom niko ne daje pouzdan dokaz da je postojao plan o istrebljenju prijedorskih Muslimana i Hrvata 1992. godine.

Ove rezultate bi mogli objasniti ažurnošću i posvećenošću Bošnjaka (Muslimana) cilju da se Srbi optuže za građanski rat kao jedini krivci, a po mogućnosti i da dođe do ukidanja Republike Srpske kao „genocidne tvorevine“, kao i srpskom neodgovornošću i nezainterenovašću za sporne događaje iz novije istorije. Dok su bošnjačko-hrvatske organizacije i institucije odavno shvatile moć interneta i drugih vrsta propagande, srpske institucije i organizacije krasi ista ona pasivnost zbog koje su izgubili propagandni rat tokom devedesetih godina.

Međutim, teško je objasniti zašto mladi NVO aktivisti iz Prijedora ne pokazuju zanimanje i za srpske žrtve ili za argumente srpske strane, koji govore o naoružavanju prijedorskih Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata i o njihovoj pripremi za rat sa Srbima? Još manje je jasno, zbog čega mladi aktivisti ne govore o zločinima muslimansko-hrvatskih paravojnih formacija nad Muslimanima u Prijedoru?

U nadi da omladinci to ne rade iz zle namjere, niti da su plaćeni da šute o tim škakljivim stvarima, a danas se za egzistenciju snalazi ko kako može i umije, uzećemo sebi za pravo da njima ali i institucijama Republike Srpske i grada Prijedora skrenemo pažnju i na zločine muslimansko-hrvatskih paravojnih formacija tokom 1992-1993. godine. Prikazaćemo samo zločine počinjene nad civilima zasnovane na izvornim dokumentima koje posjedujemo, jer smo već pisali i ukazivali na ratne sukobe u Prijedoru.

Tokom samog napada na Prijedor u ranim jutarnjim satima 30. maja, muslimanska grupa koja je bila zauzela tzv. Veliki podvožnjak pucala u bolnička kola Hitne pomoći, prilikom čega je vozač kola Dragojević Goran ranjen sa 32 metka, ali je ipak uspio da se odveze nekoliko stotina metara dalje gdje je pronađen i uspio je da preživi. Ista muslimanska formacija je u blizini tzv. Velikog podvožnjaka pucala i u vojna sanitetska kola koja su bila vidno obilježena i sa upaljenim rotacionim svijetlima, prilikom čega su ranjeni Vučeta Dragan i Tomaš Ranko, koji su se nalazili u sanitetskom vozilu. Ovo jasno upućuje na zločinačke namjere onih koji nisu prezali ni od toga da pucaju na medicinsko osoblje koje je u tim teškim danima spasavalo ljudske živote bez obzira o kome da se radilo.

Nakon odbijenog napada muslimansko-hrvatskih formacija na Prijedor 30. maja, prilikom čega su borbe vođene u samom centru Prijedora, preživjeli ekstremisti su se povukli u okolne planine i šume, odakle su sve do pred kraj 1993. godine vršili diverzantske napade u okolini Prijedora. U tim napadima stradali su i pojedini civili, kako Srbi tako i Muslimani (Bošnjaci).

Među prvim njihovim, civilnim žrtvama bio je Dotlić Stojan iz mjesta Končari, kome su provalili u kuću 3/4. avgusta 1992. godine i nanjeli mu dvije rane nožem u predjelu vrata i lijevog ramena koje su bile smrtonosne. Polovinom istog mjeseca u mjestu Zecovi, Stari grad br. 175. u kući porodice Dženanović na kojoj je pisalo Ova kuća je pod zaštitom JNA, pomenuta grupa je ubila Dženanović Vejsila, njegovog zeta Redžić Enresa, Dženanović Azanu, Redžić Fahrudina, Redžić Meila, Redžić Vahida i njegovog brata čije ime nije identifikovano.

Krajem avgusta 1992. godine počinjeni su zločini u mjestima Lamovita, Kozaruša i Podgrađe. U Lamovitoj su 27. avgusta ubijeni civili Janjić Stojan i Dakić Marko koji su ubijeni s leđa dok su se vozili na traktoru, kojeg su ekstremisti nakon toga zapalili zajedno sa leševima ubijenih. U Kozaruši je 29. avgusta ubijen civil Baltić Ostoja, na čiji je automobil koji se kretao starim putem Prijedor-Kozarac, otvorena vatra a nakon što su vozača ubili zapalili su automobil. Istog dana u Podgrađu je ubijen civil Inđić Božo u čiju su kuću upali ekstremisti, a nakon ubistva kuću su zapalili.

Dana 8. septembra 1992. godine, u Zecovima je došlo do novog zločina kada su ubijeni Stupar Milan i Stojan i Babić Rade. Zločinci su leš Stupar Stojana zapalili, a leševe Stupar Milana i Babić Rade bacili u bunar nakon čega su dio bunara nad zemljom zapalili.

Ekstremisti su nastavili svoj teror i tokom 1993. godine. Tako su u Donjoj Ljubiji 22. avgusta 1993. godine ispred njegove kuće usmrtili Šumić Asmira. Do kraja 1993. godine pohvatani su skoro svi ekstremisti koji su predani u Istražni zatvor Banja Luka.

Kao što vidimo na meti ekstremista su, pored Srba, bili i oni Muslimani (Bošnjaci) koji su bili lojalni građani Republike Srpske. Ovo je još jedan dokaz, pored činjenice da su muslimansko-hrvatski predstavnici odbili prijedlog srpskih vlasti za mirno riješenje krize, da njima nije bilo u interesu mirno riješenje nego sukob sa Srbima za koji su se počeli pripremati mnogo ranije.

Takođe, činjenica da su ekstremisti napadali i ubijali pored Srba i Muslimane (Bošnjake), potvrđuje riječi Pedija Ešdauna, koji je 1992. godine posjetio Sabirni centar Trnopolje, nakon čega je rekao da su mnogi Muslimani (Bošnjaci) tu zato što: Muslimanski ekstremisti vrše pritisak na muškarce da se pridruže gerili, pa se oni moraju skloniti ovdje radi sigurnosti. Da se nije radilo o „logoru smrti“ kako mnogi teoretičari „genocida“ u Prijedoru nastoje da dokažu, govore i lažna svjedočenja. Tako je Dragan Opačić, avgusta 1996. kao svjedok “ICTY“ opisao Trnopolje kao “logor smrti“. Oktobra 1996. utvrđeno je da laže kada je bio suočen sa svojim ocem, “za koga je prethodno tvrdio da je ubijen u ratu“.Opačić je kasnije izjavio da ga je sarajevska policija istrenirala da daje lažne izjave protiv Srba.

Kada se sve ovo ima u vidu teško je shvatiti toliki angažman NVO aktivista iz Prijedora i cijele BiH, koji se trude da predstave sukobe iz 1992. godine, kao planirani zločin tadašnjih srpskih vlasti u Prijedoru. Tačno je da je zločina bilo, kao i da je najviše stradalo Muslimana (Bošnjaka) u Prijedoru, ali je isto tako tačno da su srpske vlasti ponudilnj muslimansko-hrvatskim predstavnicima mirno riješenje. Oni su to odbili pošto su se pripremali za sukob sa Srbima.

Isto tako, prve napade u Prijedoru izveli su musliamnsko-hrvatske paravojne snage i prve žrtve u Prijedoru ,kao i na prostoru cijele BiH, u građanskom ratu bili su Srbi. Pitanje je zašto se uporno prelazi preko svega toga? Dokle će da među NVO organizacijama u Prijedoru i cijeloj BiH vlada antisrpsko raspoloženje, jer kako drugačije da shvatimo njihovu nemarnost i pristrasnost prema činjenicama koje govore o građanskom ratu u BiH. Opet kažemo, možda oni to rade nesvjesno ili su primorani od svojih sponzora na takav stav, pa ih molimo da ako se već deklarišu kao borci za ljudska prava to zaista i budu, a ne da služe kao vojnici u antisrpskom propagandnom ratu.

Izvor: FRONTAL RS

Vezane vijesti:

MUSLIMANSKI EKSTREMISTI KRIVI ZA SUKOB U PRIJEDORU

Pero inžinjera Obradovića: Sjećanje na jedan zločin …

KARLICA: SRPSKA NASTALA NA ODBRANI, A NE NA GENOCIDU

Obilježavanje dana poginulih i nestalih u … – Jadovno 1941.

meron i haški tribunal umjesto pomirenja … – Jadovno 1941.