BORIS DEŽULOVIĆ Moj Dilane, pobratime mio:

Treća smjena hrvatske straže
nije bila u stanju pročitati ni cijelu rečenicu u kojoj je osjetila svoju krv. Zanimljivu raspravu otvorio je Bob Dylan u intervjuu Rolling Stoneu,
kolokvijalno usporedivši Hrvate s robovlasnicima i nacistima. Ako vašim venama teče
krv nekog davnog robovlasnika ili pripadnika Ku Klux Klana, Crnci to mogu osjetiti,
veli stari pjesnik, baš kao što Židovi mogu osjetiti nacističku krv, i kao što Srbi
– dalje će on, na užas Hrvata – mogu osjetiti hrvatsku, piše Boris Dežulović za Slobodnu
Dalmaciju.

Osovila se, dakako, noćna dežurna smjena balkanske patriotske
straže na stražnje noge: Srbi odmah unaprijedili Dylana u Garašanyna, a Hrvati svojim
istančanim osjećajem za pravdu i istinu nepogrešivo ustvrdili kako je takvo generaliziranje
tipično za podmukle, pokvarene Židove, optuživši podmuklog, pokvarenog Židova Boba
Dylana kako se razbacuje stereotipima srpske propagande, iako o hrvatskoj povijesti
ne zna ništa.

Narugala se treća smjena hrvatske straže Bobu Dylanu, koji nijednu
knjigu o hrvatskoj povijesti nije pročitao, a sama nije bila u stanju pročitati ni
nekoliko stranica njegova intervjua, pa čak niti cijelu rečenicu u kojoj je osjetila
svoju krv.

Da su se, suprotno boljim običajima hrvatske inteligencije, potrudili
pročitati barem pitanje, ako već ne i cijeli odgovor, vidjeli bi da novinara iz nekog
razloga – koliko god to Srbima i Hrvatima bilo nevjerojatno – uopće nisu zanimali
oni, već ga je iz nekog razloga više zanimalo može li slavni kantautor današnje Sjedinjene
Države upsorediti s onima otprije Građanskog rata. I da je američki pjesnik – mimogred
budi rečeno, svojevoljni kršćanin – vrlo nebiranim riječima govorio o svojoj, dakle
sjedinjenoj američkoj domovini, zemlji trajno sjebanoj povijesnom hipotekom rasizma.

„Sjedinjene Države su uništene ropstvom. Samo je o tome riječ.
Ova je zemlja sjebana zbog boje kože“, kaže Dylan neposredno prije spornih riječi
o Hrvatima i Srbima. „Crnci znaju da neki bijelci nisu htjeli odustati od robovlasništva,
i da bi, da se te bijelce pita, i danas bili pod njihovom čizmom.“

Da je u sljedećoj rečenici umjesto Hrvata i Srba izabrao Tutue
i Hutsije, poruka o historijskoj nesreći bila bi u milimetar ista, ali mi je nikad
ne bismo čuli. Poruka bi ostala jednaka i da je obrnuo Hrvate i Srbe, ali tada bi
rečenice o pokvarenim Židovima izlazile u srpskoj štampi, a Hrvati bi ga proglasili
blaženim i sagradili mu nekakvu zgodnu crkvu.

Nije, međutim, Dylan rekao da Hrvati mogu osjetiti srpsku krv,
već Srbi hrvatsku, nije rekao ni da Srbi mogu osjetiti ustašku krv, nego baš hrvatsku,
nije spomenuo neke Hrvate, već Hrvate kao takve – ukratko, Dylan je Hrvate generalno
označio kao historijske krvnike, paradigmu zločina, i džabe nam sad kondicionali.
Da je baba muško, zvala bi se Duško, a da je Duško Hrvat, bio bi živ. Umjesto rasprave
o tome šta bi baba bila kad bi bila muško, valja nam se stoga u raspravi baviti onim
što baba danas jest. Ima i o tome zgodna priča.

Istog četvrtka kad su tisak i štampa prenijeli Dylanov stih o
Hrvatima i Srbima, američko-hrvatsko-židovski producent Branko Lustig i Festival
židovskog filma, u sklopu svojih tradicionalnih Edukacijskih jutara, u kninskom
su Domu Hrvatske vojske za učenike završnih razreda osnovnih škola organizirali
predavanje o holokaustu, uz projekciju dokumentarnog filma Posljednji let Petra Ginza,
istinite priče o talentiranom židovskom dječaku iz Praga što je skončao u plinskim
komorama Auschwitza.

Od tri stotine i pedeset učenika sedmih i osmih razreda kninskih
osnovnih škola, na predavanje i projekciju filma došao je točno – nijedan.

Nije dakle na projekciju filma o nacističkim zločinima došao mali
broj kninskih puškoškolaca, ili zanemariva nekolicina njih, nisu projekciju bojkotirali
samo neki kninski učenici, ili dobra većina njih, nego baš svi, do posljednjeg. Nije
došlo svega par nastavnika i roditelja, ili samo ravnatelj jedne škole, ili neki zalutali
znatiželjnik, nego nijedan jedini, baš nitko. Nijedan učenik, nijedan roditelj, nijedan
nastavnik, nijedan ravnatelj škole, nijedan građanin, nijedan slučajni prolaznik.
Nitko.

Što nam govori ta činjenica? Možemo li, samo iz činjenice da je
od tri stotine i pedeset kninskih četrnaestogodišnjaka projekciju filma o njihovom
vršnjaku u koncentracijskom logoru bojkotiralo njih svih tristo pedeset, kolokvijalno
zaključiti kako generalno sve kninske sedmaše i osmaše ne zanima priča o njihovom
vršnjaku ubijenom samo zato što je bio Židov? Možemo li, samo iz činjenice da na projekciju
filma nije došao nijedan kninski nastavnik, ravnatelj i roditelj, kolokvijalno zaključiti
kako generalno nijednog kninskog nastavnika, ravnatelja i roditelja ne zanima niti
istina o holokaustu, niti da im djeca nauče nešto o tome?

Možemo li, samo iz činjenice da su neki od kninskih roditelja, a
vjerojatno i poneko od njihove djece, četvrtak – umjesto na projekciji filma – proveli
na internetskim forumima, psujući Bobu Dylanu majku židovsku, kolokvijalno zaključiti
kako, da parafraziram pjesnika, „kninski Hrvati ne žele odustati od Nezavisne države
Hrvatske“? Možemo li, na primjer, samo iz činjenice da su Hrvati u četvrtak, umjesto
kninskog skandala s Hrvatima i Židovima, komentirali Dylanovu izjavu o Hrvatima
i Srbima, kolokvijalno zaključiti kako bi, „da se njih pita, Židovi i Srbi i danas
bili deportirani u Jasenovac i Auschwitz“?

Možemo li, samo iz činjenice da je bojkot filma o malom Židovu
Petru Ginzuuslijedio dan nakon što je na projekciji u Zadru Branko Lustig jednoj
djevojčici odgovorio kako nakon Auschwitza ne vjeruje u Boga, zaključiti da su film
bojkotirali katolici, ustaše, ili samo Hrvati?

Možemo li, najzad, iz svega zaključiti da je Hrvatska uništena
nacišovinizmom, i da je samo o tome riječ? Da je ova zemlja sjebana zbog krvnih zrnaca?

Što od toga možemo zaključiti kolokvijalno, što matematički, a
što ne možemo nikako drugačije?

Izvor: JUTARNjI

Vezane vijesti:

Hrvatska: Zabranjen Bob Dilan – Jadovno 1941.

Bob Dilan: Srbi mogu da nanjuše Hrvate!