Ko je kriv?
Tragovi našeg postojanja na prostorima prnjavorskog kraja polako nestaju. Odnos kakav pokazujemo prema kulturno-istorijskom nasljeđu se ne može pronaći kod nijednog drugog naroda. Nepostojanje kulture pamćenja i zatiranja sopstvene istorije svakim danom biva sve više izraženo.
Zakon o grobljima donesen prije nekoliko godina, koji prati i prepisuje članove iz Zakona kakvi se donose u zemljama u okruženju, usmjeren je na uništavanje kulturno-istorijskog nasljeđa i kulture pamćenja. Zakoni se ne donose prema hrišćanskim načelima.
Prnjavorsko komunalno preduzeće, koje bi trebalo da vodi brigu o grobljima, pozivajući se možda na nove zakone, ako uopšte djeluju u skladu sa članovima Zakona o grobljima – a znamo da to ne rade, već godinama uništava i skrnavi grobna mjesta i nadgrobne spomenike najstarijih stanovnika prnjavorske varoši. Grobovi se prekopavaju i parcele prodaju uglavnom imućnijim građanima, a spomenici završavaju ko zna gdje. Nažalost, ovo nije praksa samo u Prnjavoru, ali da ne prelazimo naše granice.
Skrnave se i prekopavaju grobovi prvih stanovnika Prnjavora, ljudi koji su ovu varoš podigli i izgradili: sveštenika, plemenitih trgovaca, učitelja, čestitih pravoslavaca, zadužbinara i dobrotvora Srpske Crkve i prosvjete, ustanika i junaka i mnogih drugih. Uništavaju se grobovi ljudi koji su nas zadužili do kraja svijeta i vijeka.
Pitanje koje se se postavlja svima – zaslužuje li svako imati vječno počivalište gdje ćemo čekati sveopšte Vaskrsenje?
Ko to i u čije ime danas prekopava grobove ljudi koji su između ostalog, bili i zadužbinari i poklanjali Crkvi i svome rodu svu svoju imovinu, pa i zemljište za groblje? Zar ti ljudi ne zaslužuju da imaju barem svoj grob i skromni krst, dugujemo li im barem toliko?
Grobove kroz istoriju nisu skrnavili ni gonitelji Crkve i neznabošci, nisu ih dirali ni turski okupatori, a pogotovo austro-ugarski okupatori. Ovdje grobove nisu skrnavili ni hrvatske ustaške vlasti za vrijeme najvećih progona i stradanja srpskog stanovništva u novijoj istoriji, ali to rade oni koji bi trebali da ih čuvaju i uređuju. Grijeh činimo svi ako gledamo blagonaklono na sve to a ništa ne preduzimamo. Zaboravili smo na svetinju srpske žrtve i grobove predaka.
Za kraj, ponoviću po ko zna koji put zapis N. Koljevića:
„Grob je naš prvi i posljednji zavičaj, naša prva svetinja i zadušnička crkva. A ognjište je naša otadžbina, prije nego što i postadosmo narod i stvorismo svoju žrtvenu istoriju. Zato Srbin ne da svoja groblja i mučilišta, zato će dovijeka da brani svoja ognjišta i uz njih uspravljena, nebeski topla naša svetilišta.“
P.S.
Dio spomenika danas leži bačen na dnu nove grobljanske parcele.