„Bljesak“ je još u mraku

Kolona krajiških izbjeglica

I ovoga 1. maja, 22 godine kasnije, dok su se zapadnoslavonski Srbi širom sveta pomenima i parastosima, sa svećama i cvećem, sećali svojih mrtvih i silom napuštenih imanja, dotle su Hrvati u Okučanima, nekad glavnom centru te srpske oblasti, uz prisustvo državnog vrha, slavili jednu od najznačajnijih pobeda u domovinskom ratu izvojevanu nad „mrskim agresorom“ u akciji koju su nazvali „Bljesak“.

Predsednik hrvatskog Sabora Josip Leko, jedan od prisutnih na toj proslavi, posle komemoracije za 42 poginula hrvatska vojnika u toj akciji, izjavio je hrvatskim medijima da operacija „Bljesak“ i nakon 20 godina sve više dobija na značenju jer je njome uspostavljen red i život u miru za sve ljude zapadne Slavonije.

Na koje to „sve ljude“ misli Leko?

Na srpske žrtve svakako ne. A bilo ih je. Nije da nije.

Prema „Veritasovim“ podacima, 283 poginula i nestala, uključujući 114 civila i 11 milicionera. Među žrtvama je 55 žena, 11 osoba do 18 i 73 preko 60 godina starosti. Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvetljena sudbina njih 127, dok se među nestalima vodi još 156 osoba, uključujući 65 civila, od kojih je 27 žena. Sve žrtve su bile domicilno stanovništvo.

Ako Hrvati ne veruju „Veritasovim“ podacima, trebalo bi da veruju podacima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO), prema čijim podacima su u akciji „Bljesak“ pripadnici hrvatske vojske ubili ukupno 83 srpska civila, od čega je njih 30 ubijeno u napadima na izbegličke kolone, a 53 u svojim kućama.

Među ubijenima su, u čemu su saglasni i „Veritas“ i HHO, i 22 srpska civila u selu Medari, uključujući 11 žena i troje dece. Među njima je i sedam članova porodice braće Vuković: Ranko, supruga mu Anđelija i njihova deca Goran (11) i Gordana (8), te Milutin i supruga mu Cvijeta i njihova ćerka Dragana (7). Osma žrtva iz ove porodice je Zoran (25), sin trećeg brata Slavka Vukovića, koji je poginuo kao srpski vojnik na položaju van svog sela.

U Medarima su po popisu iz 1991. živela 452 žitelja: 367 Srba, 32 Jugoslovena, 29 ostalih i 24 Hrvata. U vreme napada hrvatski „oslobodioci“ su u njemu zatekli samo 24 civila, od čega je preživelo dvoje dece ubijenog Željka Dićka, koje je spasao jedan hrvatski vojnik, bliski rođak njihove majke, pa nije dopustio njihovo smaknuće. Po popisu iz 2001, u ovom selu je živelo 211 žitelja: 82 Srba, 119 Hrvata i 10 ostalih, što znači da se broj Srba smanjio za 4,5 puta a broj Hrvata povećao za skoro pet puta. A po popisu iz 2011, u tom selu je popisano 177 osoba, bez navođenja nacionalne strukture.

Inače, iz SAO Zapadna Slavonija, prema pedantnim popisima UNPROFOR-a, ovu oblast je u ofanzivi „Bljesak“ napustilo oko 15.000 Srba (prema nekim srpskim izvorima od 20.000 do 30.000), od čega se za sve ove godine vratilo oko hiljadu i po, uglavnom staračke populacije.

Za koga je onda „uspostavljen život u miru“ u zapadnoj Slavoniji posle ove ofanzive? Za Medarčane, kao i ostale zapadnoslavonske Srbe, uključujući i žive i mrtve, svakako nije.

Za zločine u akciji „Bljesak“ do sada niko nije odgovarao, ni pred međunarodnim ni pred nacionalnim sudovima. Istina, bilo je nekih pokušaja procesuiranja i pred pravosudnim organima RH, BiH i Srbije, ali su okončani u pretkrivičnoj fazi ili se još nalaze u „fazi izvida“.

I Tužilaštvo za ratne zločine Srbije, u martu 2011. godine, otvorilo je pretkrivični postupak za krivično delo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u selu Medari. Predmet je u junu 2012. prosleđen nadležnom hrvatskom tužilaštvu na dalji postupak, koji je još u predistražnoj fazi.

Hrvatski sudovi su bili mnogo efikasniji u procesuiranju oko 1.450 zarobljenih Srba u akciji „Bljesak“, osudivši mnoge od njih na dugogodišnje kazne zatvore za svakovrsne ratne zločine, koje su izdržavali u zloglasnom zatvoru Lepoglava, a nekoliko desetina zarobljenika prošlo je i višegodišnje specijalne torture „konačišta za zarobljenike“ Lora u Splitu.

Hrvatski sudovi su bili vrlo efikasni i u parničnom postupku po tužbi ćerki Milutina Vukovića, Radmile i Mirjane, za naknadu štete za ubistvo bliskih rođaka. Naime, sud je odbio njihovu tužbu uz obrazloženje da ubistvo njihovih roditelja i sestre nije ratni zločin već „ratna šteta“, za koju država ne odgovara, uz obavezu da one državi isplate parnični trošak u iznosu od 24.500 kuna (oko 3.200 evra).

Skoro svi mediji u regionu preneli su i Lekovu izjavu da je „obeležavanje ovakvih akcija usmereno na izgradnju mira, na demokratskim vrednostima, ljudskim pravima, slobodama, uvažavanju“.

Umesto odgovora na ovu neistinitu, uvredljivu i ciničnu Lekovu tvrdnju, navodim izjavu Dušanke Kojić iz Okučana, datu u Crkvi Svetog Marka u Beogradu na pomenu žrtvama iz akcije „Bljesak“, među kojima je i njen muž: „Nikada nisam poželela da se vratim. Zašto? Pa zato što, kako da vam kažem, nema nama života tamo. Oni nas, da su hteli i želeli tamo, ne bi ni oterali“.

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti:

Krvavi majski bljesak

Hrvatska slavi akciju Bljesak – stradanje i progon Srba

NEMA SUŠTINSKOG POVRATKA SRBA U ZAPADNU SLAVONIJU