Bahova je fuga pregolema ili fašizacija nacionalizma

Hvale se kafanski svirci da znaju sve odsvirati. Priđe im jedan gospodin i zatraži da odsviraju Bahovu fugu na šta će ti oni, onako uglas “Bahovaaaa je fuga pregoleeeeeema…“

U našoj javnosti je sve prisutnija i sve agresivnija fašizacija nacionalizma u namjeri delegitimizacije bilo kojeg oblika nacionalnog mišljenja, jer, zaboga, sa fašistima (čitaj nacionalistima) se ne razgovara, njih jednostavno treba uništiti.

Ako pođemo od činjenice da je intelektualno promišljanje od ideološkog narativa odvojeno dosljednom primjenom istog kriterijuma bez obzira da li mu rezultat analize ide u prilog, shvatićemo da su naši NVO “antifašisti“ ništa drugo do ideološke klepetuše. U prilog ovoj tezi izvešćemo kratku studiju slučaja.

Naime, prošle godine zbila su se hapšenja dvojice generala optuženih za ratne zločine. Razumije se, generali su pripadali neprijateljskim stranama u ratu. Neposredno nakon hapšenja, prvo u Sarajevu, a zatim u Banjoj Luci zbila su se i dva protesta nezadovoljnih građana. Za nepristrasnog posmatrača stvar je jasna: imamo dva zločina, dva generala optužena za zločine i dva protesta. Potrebno je još provesti i dva sudska procesa u kojima bi bila dokazana krivica, odnosno nevinost generala, a na osnovu sudske presude promišljati o opravdanosti protesta. E ne lezi vraže, pošto smo siromašan narod kod kojeg je sve na prodaju, mi nepristrasne posmatrače nemamo. Njih su poodavno zamjenile ideološke klepetuše udružene oko portala u kojem prave zaglušujuću buku. Tako je prigodom prvog hapšenja jedan od dežurnih bukača konstatovao da su “Pokličima ‘Jovo Srbine’ građani Sarajeva (…) na mirnim protestima u subotu, izrazili svoje nezadovoljstvo lišavanjem slobode penzionisanog generala“, da bi kod drugog hapšenja ustvrdio da se u Banjoj Luci desio “tužni skupblasfemičnih ljudi“. Obzirom na “pokliče“ sarajevske raje, autor zaključuje da tamo nema nacionalista, a posljedično riječ je o “građanima Sarajeva“. U Banjoj Luci su se, međutim mogli čuti neki drugi (da li i drugačiji) pokliči, recimo “Ratko Srbine“, te je sasvim logično zaključeno da je riječ o nacionalistima – dakle “blasfemičnim ljudima“. Drugim riječima, nisu važni zločini, nije važno ni ko je kriv za zločine, važno je raknuti na projektovane nacionaliste.  Kriterijum jasan! Alal mu klatno!

Isti autor se, na opštu radost inih banjalučkih klepetuša, osvrnuo i na slučaj Bileća. Pored čitavog niza izigravanja činjenica, ovdje je još ustvrdio i kako je “divljanje četničkih fašističkih hordi“ u septembru 1941. uzrokovalo zločine nad muslimanskim stanovništvom bilećkog kraja. Ostavićemo po strani činjenicu da je komandant “četničkih fašističkih hordi“ odlikovan od strane Trumana i De Gola, jer zaboga, šta oni znaju ko je fašista, no ne možemo a da se ne zapitamo kako je moguće da četnici počine zločin u periodu u kojem četnika, a bogme ni partizana nema?! Kada postoje samo srpski ustanici protiv Nezavisne Države Hrvatske. Prve podjele među ustanicima nastaće mjesec dana nakon pomenutih zločina, a definitivni raskid tek u kasno proljeće 1942.

Anahronizmi, prezir činjenica i endemska površnost samo su neki od sastavnih dijelova ideološkog narativa, koji, kako nas uči magistra vite, od početka 19. vijeka dominiraju evropskim javnim prostorom. Na krilima ideja francuske revolucije, odbrajajući poslednje damare feudalnom društvenom poretku i hrišćanskom istorijskom stanovištu, formirana su tri ideološka koncepta: konzervativizam, egalitarizam i liberalizam. Obzirom da u javnoj svijesti zauzimaju prostor nastao povlačenjem hrišćanskog istorijskog stanovišta sve tri ideologije pretenduju na univerzalno važenje i kao takve igraju ulogu detronizovane religije. Istovremeno sve tri donose i ključ samoodređenja:

1. Konzervativizam – idejom prirodne zajednice (nacija) sa zahtjevom nacionalne države
2. Egalitarizam – idejom socijalne pravde sa zahtjevom svjetske revolucije i klasnog identiteta
3. Liberalizam – idejom individualizma i slobodnog tržišta sa zahtjevom individualnog, a na višem stepenu korporativnog identiteta

Nije na odmet znati da se samo konzervativne ideologije (nacionalizam) bore za očuvanje države kao okvira u kojem je moguće urediti društvene odnose. Egalitarističke ideologije drže da državu treba uništiti svjetskom revolucijom, dok liberali smatraju da će državna organizacija biti prevaziđena evolutivnim putem, slobodnim tržištem i transnacionalnim kapitalom.

Do periodičnih smjena u dominaciji ideologija dolazi zahvaljujući činjenici da ni jedna od njih nije u mogućnosti da samostalno riješi pitanje konstitucije ljudskog društva. Trijumf jedne otvara problemska polja preostalih (liberalizm – otvara polja prirodne zajednice i socijalne pravde; egalitarizam – otvara polja prirodne zajednice, individualnih prava i slobodnog tržišta; konzervativizam – otvara polja socijalne pravde, individualnih prava i slobodnog tržišta) i tako se neminovno pretvara u pirovu pobjedu.

Nije teško zaključiti da su sva tri ideološka koncepta, u najmanju ruku, podjednako legitimna, kao i podjednako problematična jer su u međusobnom odnosu krajnje totalitarni.

I na kraju da bacimo pogled preko plota. Obzirom da je fašizam zaista najveća pošast koja je zadesila ljudski rod potrebno je da vidimo kako su se pomenute ideologije odnosile prema ovom, svojevrsnom ideološkom mutantu.

Nevil Čemberlen, odbijanje zahtjeva parlamentaraca za bombardovanje industrijskih postrojenja u Ruru, obrazlaže činjenicom da je riječ o privatnoj svojini (liberalizam). Nedugo nakon ovog obrazloženja na njegovo mjesto dolazi Vinston Čerčil, čovjek kojem je otadžbina u datom momentu bila vrhovna vrijednost (nacionalizam). Rurska oblast, a i ne samo ona, je bombardovana.

Pozivajući stanovništvo SSSR-a na odbranu, nakon 22.06.1941, onaj simpatični brkica čeličnog izgleda, građane svoje zemlje nije pozvao u svjetsku revoluciju, niti u odbranu komunističkih dostignuća (egalitarizam). Ne. Pozvao ih je u odbranu majčice Rusije (nacionalizam). Bilo bi neozbiljno tvrditi da je Staljin bio nacionalista, ali je sigurno da je odigrao na, kako se pokazalo, dobitnu kartu nacionalizma.

Šarl de Gol, vođa pokreta otpora i simbol francuskog antifašizma, istovremeno važi i za najvećeg nacionalistu u, ovom pojavom veoma bogatoj, francuskoj istoriji.

Nakon sagledavanja ovih činjenica možemo zaključiti da svaki oblik fašizacije nacionalizma predstavlja površnost s predumišljajem u čijem središtu se nalazi odnos prema činjenicima ravan odnosu gorepomenutih kafanskih sviraca prema djelu najvećeg svjetskog kompozitora.

Dragoslav Ilić

Vezane vijesti:

Mr Mira Jovanović-Ratković / Dragoslav Ilić: KAKO SE SJEĆATI JASENOVCA 65 GODINA KASNIJE

Video: Kultura sjećanja i pamćenja – Dragoslav Ilić

Dragoslav Ilić: „Holokaust i genocid NDH na teritoriji sreza Sanski Most u periodu 1941-1943“ (audio)

Izložba Moje Jadovno