
Antonije Đurić: Čuješ li Srbine, vapaj otadžbine!?
Ti, Srbine, glasaš za budućnost svoje dece i unuka – omaneš li, Srbine, uništio si svoju nadu i nadu svoga potomstva! Sedam decenija, Srbine, tvoje su reči: smrt, logori, okupacija, tamnice, izgon s vekovnog ognjišta, patnja, bol, jauci, crni flor oko rukava, crna marama na glavi, crni barjaci na kućama, vešala, masovne grobnice, gasne komore, otimanje imovine, otimanje deviza, glad, beda, siromaštvo, strah, suđenje mišljenju, suđenje knjigama, rušenje i paljenje srpskih hramova, ubijanje srpskih sveštenika… Sedam decenija pakla, Srbine! Pa dokle, ljudi i braćo! Da smo kamenje na Boga bacali ne bi nas ovako surovo kaznio! Iz nacističkog i fašističkog pakla, Srbine, izašao si osakaćen i ušao u komunistički pakao












