Masovna grobnica istorije: Kriza identiteta Vatikana u 2. svjetskom ratu

Datum objave: četvrtak, 7 aprila, 2016
Veličina slova: A- A+
Ustaški zločini
Ustaški zločini

Kontroverze oko kanonizacije Pape Pija XII tiču se toga da li se on dovoljno protivio pokolju Jevreja u 2. svjetskom ratu. Ali to pitanje samo skreće pažnju sa važnijih stvari kada se pokušava sagledati cjelokupna slika uloge Vatikana za vrijeme rata.

Pravo pitanje je da li je Vatikan podržavao svjetski poredak koji je Treći Rajh obećavao donijeti, ili bar neke njegove aspekte, poredak u kojem su mrtvi Jevreji samo kolateralna šteta – za čim je Pije svakako zažalio. Odgovor se može pronaći u regiji koja se obično ignoriše iako povezuje svjetske ratove: Balkan.

Katolička crkva je tražila bedem protiv nadirućeg, okrutnog komunizma koji uništava crkvu, ali time je podržala hrvatski pokret pod nazivom Ustaše, koji je postao genocidni režim nacističkog satelita Hrvatske.

Američki istoričar Džared Izrael ukazuje na članak iz Njujork tajmsa u izdanju od 17. februara 1941. godine koji govori o tome kako je nadbiskup zagrebački (hrvatski glavni grad), Alojzije Stepinac održavao konferencije u Vatikanu „tražeći slobodu za katoličke sveštenike koji su pritvoreni u [pred-nacističkoj] Hrvatskoj zbog povezanosti sa distribucijom pamfleta ‘Slobodna Hrvatska’ za koje je zaslužan Ante Pavelić.“ Pavelić, koji je jednom kritikovao Hitlera zato što je ispočetka bio preblag prema Jevrejima, bio je osnivač fašista, Ustaša, koji su vršili terorističke akte u cijeloj Evropi da bi „oslobodili“ Hrvatsku od Jugoslavije. Jedna njegova poznata izreka je „Dobar Ustaša je onaj koji može nožem izvaditi dijete iz majčinog stomaka.“

Izrael objašnjava značaj pomenutog članka iz Tajmsa:

„Uhapšeni sveštenici su agitovali za fašistički puč“, a da su ovo bili odmetnuti sveštenici, Vatikan bi prema njima preduzeo disciplinske mjere i možda izdao saopštenje u kojem ih se osuđuje. Svakako ne bi održavao konferencije na visokom nivou da organizuje njihovu odbranu.“

U to vrijeme Pavelić je imao utočište u Musolinijevoj Italiji, gdje su njegovi ustaški vojnici obučavani, nakon što ga je Francuska osudila na smrt jer je planirao i sproveo dvostruko ubistvo jugoslovenskog kralja Aleksandra I i francuskog ministra vanjskih poslova Luija Bartoua. Kada je Hitler izvršio invaziju na Jugoslaviju u aprilu 1941. godine, Pavelić je aktiviran i postao firer, ili „Poglavnik“ nove, klerno-fašističke Hrvatske.

Nadbiskup Stepinac održao je banket za Pavelića, blagoslovio ustaškog vođu i režim, i nazvao ih „božja ruka na djelu“, i ugovorio da Pije XII primi Pavelića narednog mjeseca. Ovo se desilo četiri dana nakon masakra u Glini, gdje su Ustaše zaključale stotine pravoslavnih Srba u njihovu crkvu i spalili je, što je postalo standardna praksa u Pavelićevoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Pije XII je primio Pavelića uprkos zahtjeva jugoslovenskog izaslanika da to ne učini zbog zločina koji su se dešavali.

U julu iste godine, Pavelićev ministar obrazovanja Mile Budak, javno je dao koncept čišćenja koji se već sprovodio nad Srbima: Trećinu pobiti, trećinu prognati, trećinu pokrstiti.

Tog avgusta, više od hiljadu Srba okupilo se u još jednoj crkvi u Glini da se pokrste, nakon čega im je šef zagrebačke policije Božidar Čorouski rekao: „Sada kada ste svi katolici, garantujem da vam mogu spasiti duše, ali ne mogu vam spasiti tijela“. Nakon toga su u crkvu ušli ustaške pristalice sa toljagama, noževima i sjekirama i pobili sve osim jednog čovjeka, Ljubana Jednaka, koji se pretvarao da je mrtav i onda se iskrao iz masovne grobnice u koju su ga ubacili.

Pije i Pavelić nastavili su da razmjenjuju „srdačne telegrame“, kako je Vladimir Dedijer, bivši kopredsjedavajući Međunarodnog tribunala za ratne zločine Bertranda Rasela, napisao u svojoj knjizi iz 1992. godine Jugoslovenski Aušvic i Vatikan. Hrvatska katolička štampa stalno je objavljivala pozitivne članke o režimu.

U svojoj novoj knjizi Hronike Krajine: Kratka istorija Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, dr Srđa Trifković piše: „Dio rimokatoličke hijerarhije postali su de fakto saučesnici, kao i većina sveštenstva. Vodeći rasni ‘teoretičar’ NDH bio je sveštenik, dr Ivo Guberina… Podsticao je ‘čišćenje Hrvatske od stranih elemenata’ bilo kojim sredstvima. Njegove stavove je podržavao i uticajni vođa ustaškog Centralnog ureda za propagandu, fra Grga Pejnović.

„Kada su anti-srpski i anti-jevrejski rasni zakoni stupili na snagu u aprilu i maju 1941. godine, katolička štampa ih je pozdravila kao vitalne za ‘preživljavanje i razvoj hrvatske nacije’… Nadbiskup sarajevski (koje je tada bilo dio Hrvatske) Ivan Šarić izjavio je… ‘Glupo je i nečasno od Kristovih sljedbenika da misle da se borba protiv zla može voditi… u rukavicama.“

Njemačka je napravila neobičan potez i Hrvatskoj povjerila upravljanje svojim koncentracionim logorima bez nadzora. Sramotno je to što je sveštenstvo halapljivo pohrlilo u krvoproliće i služilo kao stražari, komandiri i dželati u 40 logora, od kojih je najozloglašeniji Jasenovac, treći po veličini logor Holokausta, ali o kojem se najmanje govori. Tamo su ubijali Srbe, Jevreje, Rome i Hrvate antifašiste. 29. avgusta 1942. godine, fratar iz manastira u Širokom Brijegu, Petar Brzica, osvojio je prvo mjesto u najbržem ubijanju Srba, hvaleći se sa 1350 zaklanih u jednoj noći.

Istoričar Karl Savić citira izvještaj Asošijetid presa u kojem se govori da je „sveštenik sa Petrićevca predvodio hrvatske fašiste naoružane sjekirama i noževima u obližnje selo. U napadu 1942. godine poklali su 2300 Srba.“ Svjedočenje jednog preživjelog tog masakra 7. februara u selu Drakulić kaže: „Prije nego što su poklali odrasle, nerođena djeca su divljački izvađena iz utroba majki i zaklana. Preostaloj djeci u selu, svi su bili mlađi od 12 godina, ustaše su brutalno odsjekli ruke, noge, noseve, uši i genitalije. Mlade djevojke su silovane i ubijene, dok su njihove porodice bile prisiljene da gledaju zlostavljanje i pokolj. Najgrotesknija tortura bila je kad su odsijecali glave djeci i bacali ih u krila njihovih majki, koje su i same onda pobijene.“

Arhivske fotografije sadizma od kojih bi i režiseri horor filmova zacrvenjeli preživjele su i do danas: Ustaše pokazuju glavu pravoslavnog sveštenika; seljanka bez očiju; guranje Srba i Jevreja sa litice; Srbin sa testerom na vratu; i nasmiješeni ustaša koji drži srce koje još kuca poznatog industrijalca Miloša Teslića, koji je prije toga kastriran, rasporen, a uši i usne mu odsječene.

Italijanski pisac Kurcio Malaparte u svojoj knjizi Kaput iz 1944. godine daje slijedeći detalj: „Dok je (Pavelić) govorio, zurio sam u pletenu korpu na Poglavnikovom stolu (koja) se činila puna dagnji, ili ostriga… ‘Da li su to dalmatinske ostrige?’, upitao sam. (Pavelić) reče smiješeći se, ‘To je poklon od mojih lojalnih ustaša… Dvadeset kila ljudskih očiju.’“

U svojoj knjizi iz 1991. godine Nesveto trojstvo: Vatikan, nacisti i švajcarske banke, reporter Mark Arons i bivši advokat američkog Ministarstva pravde Džon Loftus potvrđuju užasne hrvatske zločine, kao i knjiga Genocid u satelitskoj Hrvatskoj 1941. – 1945. autora Edmonda Parisa: „Italijani su fotografisali ustašu koji je nosio dva lanca ljudskih jezika i ušiju oko vrata.“

Prošlo je 60 godina, a svijet još uvijek ne zna priču iz ratne Hrvatske, gdje Vatikan ne samo da se nije oglašavao protiv zločina, ne samo da je mirno gledao genocid milion ljudi, već i nakon toga nikad nije izrazio kajanje zbog prolivene pravoslavne krvi, kako je to uradio za prolivenu jevrejsku krv. Zato, jer svijet to nikad nije zahtijevao. Što ukazuje na iste slutnje koje su pratile jevrejske grupe o iskrenosti Vatikana, pogotovo po pitanju nevoljnosti da se otvore arhive o ponašanju Pija u 2. svjetskom ratu.

Čovjek ne može da se ne zapita da li je Vatikan kao institucija tiho navijao za desetkovanje svojih pravoslavnih rivala. Stepinac, koji je fotografisan kako blagosilja ustaše prije predstojeće bitke ili pokolja, Piju je u maju 1944. godine poslao dobre vijesti o 244.000 prisilnih pokrštavanja. (Sam Pije je mogao slušati Bi-bi-sijeve radio emisije kao onu od 16. februara 1942. godine: „Pravoslavci se nasilno pokrštavaju u katoličanstvo, a ne čujemo da nadbiskup propovijeda pobunu. Umjesto toga izvještaji govore da on učestvuje u nacističkim i fašističkim paradama.“) Posmatrajući likvidaciju pravoslavaca u hrvatskoj, zamjenik Hajnriha Himlera, Rajnhard Hejdrih napisao je Himleru pismo17. februara 1942. godine u kojem kaže: „Jasno je da tenzija između Hrvata i Srba ponajmanje nije sukob katoličke protiv pravoslavne crkve.“

Nisu Jevreji ti kojima Crkva duguje najveće izvinjenje zbog 2. svjetskog rada, već Srbi. Ako time što nije govorio o evropskim Jevrejima se Pije nadao da će izbjeći da ugrozi milione katolika, šta je mogao biti razlog da ne kaže ništa o Hrvatskoj, koja je sama užasavala naciste do te mjere da su njemački i italijanski vojnici počeli štititi Srbe od ustaša? I koji bi to bio rizik po vjernike u Hrvatskoj?

Članak u Vošington tajmsu od 5. jula 1994. godine pokušao je da dođe do istine zašto se toliko malo zna o hrvatskom poglavlju u 2. svjetskom ratu, i zbog čega se tako rijetko govori o Jasenovcu: „Godinama su jezivi detalji… zvanično ostali tabu. Iako su dokumenti i svjedočenja isprva ignorisani, a onda na misteriozan način uklonjeni iz međunarodnih arhiva… sada se čini da je ogromna međunarodna zavjera koja je uključivala maršala Josipa Broza Tita… Ujedinjene nacije, neke zvaničnike Vatikana i čak neke jevrejske organizacije nastojala da zauvijek zakopa priču o Jasenovcu… Titova parola bila je ‘bratstvo i jedinstvo’, i u ostvarivanju ovih ciljeva pokušao je da izbriše poglavlje o Jasenovcu. Zapad je generalno na to pristao, pogotovo nakon što se Tito razišao sa Staljinom 1948. godine. Vatikan je želio da zaštiti rimokatoličke Hrvate, koji su bili dobrovoljni zastupnici nacista na Balkanu.

„Malo je teže objasniti ćutanje jevrejskih organizacija…pokojni Milan Bulajić iz beogradskog Muzeja genocida, susreo se sa zvaničnicima Muzeja holokausta (u Vašingtonu) da sazna zašto niko ne pominje jugoslovenske Jevreje koji su tamo umrli. Čini se da nije dobio direktan odgovor… Kada se Jugoslavija raspala 1991. godine… jedinice sada nezavisne Hrvatske su na kratko zauzeli lokaciju i, prema srpskim izvorima, uništili ono što je ostalo od logora i uništili svu preostalu evidenciju.“

Dugujemo izvinjenje katoličkom sveštenstvu čiji su apeli Crkvi bili ignorisani. Nadbiskup Mišić iz Mostara u Hercegovini, tražio je od Stepinca da iskoristi svoj uticaj kod vlasti i spriječi masakre. Bulajić je pisao i o grupi slovenačkih katoličkih sveštenika koji su „poslani u Jasenovac jer su odbili da služe misu zahvalnicu za ustaškog vođu Antu Pavelića… Jedan od zatočenih slovenačkih sveštenika, Anton Rantaša, uspio je da pobjegne… 10. novembra 1942. godine on je obavijestio (Stepinca i papinskog legata Ramira Markonea)… o genocidu koji se vrši u Jasenovcu. Rečeno mu je da ćuti.“

Slično, istoričar Savić piše: „Važno je naglasiti da su Stepincu sudili i osudili ga… rimokatolički Hrvati… pod režimom rimokatoličkog Hrvata… Mnogi istoričari koji su dokumentovali genocid ustaške NDH su rimokatolički Hrvati, kao što je Viktor Novak.“

U svojoj knjizi Iza ljubičaste zavjese iz 1950. godine, Valter Montano pisao je o suđenju Stepincu: „Cijela povorka svjedoka tužilaštva svjedočila je u Zagrebu 5. oktobra 1946. godine, da su katolički sveštenici naoružani pištoljima išli da pokrste pravoslavne Srbe i onda ih masakrirali… Većina svjedoka bili su hrvatski katolici, seljaci i radnici.“

Uistinu, isto kao što i krivica za prećutno odobravanje genocida i bjekstvo počinitelja nakon toga ne može pasti samo na „nekoliko pojedinaca“, više nego nekoliko pojedinaca zaslužuje zasluge za suprotne radnje. Na primjer, Jevreje je spašavala cijela katolička nacija Italije (u njenom suverenom obliku prije 1943. godine), uključujući i komandanta Feramonti koncentracionog logora koji je „rekao da je posao zaštititi zatočenike, a ne ubiti ih“, kako je to agencija UPI izvijestila 2003. godine. Nije onda iznenađenje da su italijanski vojnici takođe intervenisali kod pokolja Srba od strane Hrvata i Albanaca koji su bili na strani sila Osovine na Kosovu.

Na žalost, umjesto da distancira Crkvu od Alojzija Stepinca, vatikanske novine L’oservatore Romano napisale su da je „ovo suđenje, suđenje Katoličkoj crkvi“. Šokantno je da je njujorški kardinal Frensis Spelman nazvao župnu školu u Vajt Pleinsu po Stepincu, a 1952. godine Pije XII ga je postavio za kardinala. Onda, papa Ivan Pavle II beatifikovao je Stepinca 1998. godine i pored zahtjeva Centra Simon Vizental da se taj čin odgodi dok se kardinalova uloga u ratu bolje ne procijeni.

Hrvatske grupe (a i neki hrvatski Jevreji) čak su dostavili apel Jad Vašemu da se Stepincu da titula Pravedni među narodnima, pošto je spasio neke Jevreje pod uslovom da se pokrste. Na to je Jad Vašem morao da odgovori na skoro apsurdan način: „Osobe koje su pomagale Jevrejima, ali istovremeno su sarađivale ili bile povezane sa fašističkim režimom koji je učestvovao u progonu Jevreja u organizaciji nacista, mogu biti diskvalifikovane za dobijanje titule Pravednog“.

Isto se treba reći i za papu Benedikta i njegova nastojanja da kanonizuje Pija XII. Čak iako je poricao Stepinčevu dobro poznatu povezanost sa ustašama, Pijev Vatikan služio je kao veza za krijumčarenje ustaša poslije rata. Prema dokumentima Sjedinjenih Država sa kojih je skinuta oznaka tajnosti u nedavnoj tužbi protiv Banke Vatikana za pranje novca od ustaškog plijena – koji se koristio za finansiranje bijega i troškove života ustaša poslije rata – Pavelić je bio sakriven u hrvatskom katoličkom samostanu u Rimu. Kancelarija američkog Kontraobavještajnog korpusa 12. septembra 1947. godine podnijela je izvještaj da „Pavelićevi su kontakti na tako visokom položaju i njegova trenutna pozicija je tako kompromitujuća po Vatikan, da bi bilo kakvo izručenje ovog subjekta zadalo težak udarac Rimokatoličkoj crkvi“. Iz Rima, Pavelić je pobjegao u Argentinu gdje je postao savjetnik Huana Perona za sigurnost, koji je izdao hiljade viza za ustaše u bijegu.

Harec (izraelske novine) su 2006. godine izvijestile da je monsinjor Đovani Batista Montini, Pijev državni podsekretar, a kasnije papa Pavle VI, saznao o „istrazi koju je sprovodila jedinica Vilijema Govena (kontraobavještajac američke vojske). Montini se žalio na Govena njegovim nadređenim i optužio ga da je prekršio Vatikanov imunitet jer je ulazio u crkvene zgrade, kao što je hrvatski koledž, i tamo sprovodio istrage. Cilj ove pritužbe je bio da se omete istraga“.

Saopštenje za štampu iz maja 2007. godine koje je izdao advokat tužitelja Džonatan Levi u slučaju Banke Vatikana kaže: „Do danas, Vatikanovi advokati… insistiraju da pranje novca od plijena koje su uzele Sile osovine nije prekršilo niti jedan međunarodni zakon, pošto su žrtve ustaša, uglavnom pravoslavni Srbi, tehnički bili građani ‘Nezavisne’ Hrvatske. Nepokajnički ton Vatikana loš je za Pija XII i trenutnu kontroverzu oko njegovog proglašenja za sveca“.

Vatikanova stalna kriza identiteta povodom 2. svjetskog rada bila je očigledna prošlog septembra kada je, nakon bockanja od strane hrvatskih vlasti, biskup zagrebački Josip Bozanić održao 60 godina zakašnjelu posjetu Spomen-području Jasenovac, i bio prvi zvanični predstavnik hrvatske crkve koji je prisustvovao godišnjoj memorijalnoj ceremoniji. Umjesto izvinjenja, Bozanić je branio Stepinca i Crkvu, i iskoristio dugo očekivani trenutak da takođe žali za masakrom nacista u bjekstvu od strane partizana u Blajburgu, u Austriji, gdje je godišnja komemoracija koju sponzoriše hrvatska vlada veoma dobro posjećena od strane katoličkih zvaničnika. Vatikan nije ukorio Bozanića, kao što ni ne radi u slučaju tolerancije hrvatske crkve prema sveprisutnoj pro-nacističkoj simbolici u toj zemlji, koja se ponovo pojavila kao hrvatska ‘kultura’ početkom devedesetih godina.

Sam Predsjednik Stjepan Mesić, koji je upravo otišao sa ove pozicije nakon 10 godina, nedavno je morao zatražiti od Vatikana da više obrati pažnju na jednog biskupa i vojnog kapelana koji redovno recituje nasilnu pjesmu koja završava sa ustaškom parolom: „Za dom, spremni“.

Ovdje je riječ o balkanskoj zemlji koja će ubrzo postati članica EU. Tu su nas dovele decenije izbjegavanja, skretanja sa teme i zataškavanja. Nešto čemu je doprinijelo zanemarivanje Jasenovca, najvećeg stratišta na Balkanu, od strane samog Pija II za vrijeme njegove tri posjete Hrvatskoj. To nas takođe dovodi do spektakla prošlog Decembra kada je papa Benedikt imao privatnu audijenciju sa Markom Perkovićem, pjevačem ozloglašene klero-fašističke rok grupe Tompson, koja se redovno zaklinje sa „Za dom, spremni“ i na ranijim albumima ima ode koncentracionim logorima. Mnogi Tompsonovi obožavaoci koriste nacističke pozdrave, a opatice i političari posjećuju njihove ‘patriotske’ koncerte.

Ljudi zakopavaju istoriju da bi je ponovili. Džon Ranc, predsjednik udruženja Preživjeli Buhenvalda, u pismu Njujork tajmsu iz 1996. godine napisao je: „Ironično, uz pomoć SAD-a, Franjo Tuđman (predsjednik iz devedesetih) prošle godine uspio je da postigne ono što nacisti i njihovi saradnici iz 2. svjetskog rata nisu mogli, tj. da iskorijeni cijelu srpsku populaciju iz Krajine… Fašistički režim Ante Pavelića iz 2. svjetskog rata se danas u Hrvatskoj zvanično rehabilituje. Ulice i javne zgrade dobijaju nazive po arhitektima Holokausta, valuta iz nacističke ere je oživljena, dok se brojevi i opseg ljudskog pokolja prekrajaju“.

Da istorija nije bačena u masovnu grobnicu, publicisti sa Zapada bi možda imali mogućnost da bolje razumiju balkanske ratove, s obzirom da je do 1991. godine bilo „normalno ubijati Srbe“, kako je to rekao Žarko Puhovski iz Helsinškog komiteta za ljudska prava. Kada se Hrvatska otcijepila od Jugoslavije u junu 1991. godine, a Vatikan je bio prvi koji ju je priznao uprkos upozorenja iz UN-ove rezolucije da bi to moglo ugroziti mirno rješenje, preživljavanje je diktiralo da se Srbi otcijepe od secesionista. „Nekoliko dana nakon što su Hrvati objavili rat“, piše istoričar Izrael, papa Ivan Pavle II „poslao je pismo jugoslovenskoj vladi u kojem zahtijeva da ne guše pobunu“. I tako se desilo da su 1991. godine tri hrvatska vojnika vidjela „pune kamione naduvenih tijela koja zaudaraju, majku i djecu raznesene bombama, i nekoga ko je nosio ogrlicu od ušiju“, kako je Rojters izvijestio 28. januara 1998. godine.

I tako se desilo da je Tuđman bio uvaženi gost na inauguraciji Memorijalnog muzeja Holokausta SAD 1993. godine, uprkos tome što je rekao da je „900.000 umrlo, ne šest miliona“, i išao je dotle da je nazivao Jasenovac „mitom“, preko toga da je krivio Jevreje za ubistva koja su se tamo desila, do toga da je ponudio zvanično izvinjenje za 20.000 Jevreja koji su tamo ubijeni, ali ne i za nekoliko stotina hiljada Srba. I tako se desilo, da su 1995. godine hrvatski vojnici sa ustaškim oznakama očistili Krajinu od Srba, uz vazdušnu podršku SAD-a, a preživjeli masakra u Glini Ljuban Jednak je još jednom pobjegao da spasi svoj život i na kraju umro kao izbjeglica 1997. godine.

I tako se desilo da 2005. godine kada je haška tužiteljica Karla del Ponte saznala da se general Ante Gotovina, optužen za ratne zločine u devedesetim, krije u franjevačkom samostanu u Hrvatskoj, ova rimokatolička dama bila je „veoma razočarana što se suočila sa zidom šutnje od strane Vatikana“, koji bi, kako je rekla Dejli telegrafu, „vjerovatno mogao saznati za nekoliko dana u tačno kojem od 80 samostana u Hrvatskoj se on krije.“

I tako se desilo da je 2006. godine na inauguraciji dotjeranog jasenovačkog spomen-područja, Efraim Zurof iz Centra Simon Vizental primijetio „da nedostaje bilo kakva identifikacija osoba koje su odgovorne za opisane zločine… Zapanjen da nijedan od govornika nije pomenuo… najveće hrvatsko suočavanje sa svojom ustaškom prošlošću – procesuiranje i presuda za komandanta Jasenovca Dinku Šakića… Da li to znači da je kažnjavanje takvog kriminalca… toliko nepopularno, čak i današnjoj u Hrvatskoj…?“

I tako se desilo da je Šakić sahranjen prošlog jula u punoj nacističkoj uniformi, a otac Vjekoslav Lasić, jedan od mnogih koji vode mise u čast Ante Pavelića, vodio je službu. „Nezavisna Država Hrvatska je temelj današnje domovine Hrvatske“, rekao je Lasić. „Svaki častan Hrvat je ponosan na ime Dinke Šakića.“

Nakon što niti jedan hrvatski zvaničnik nije progovorio protiv ove predstave, Zurof je pozvao predsjednika da osudi organizatore i podsjeti hrvatsku javnost da joj je Šakić donio sramotu, a ne ponos.

Kroz brižljivo čuvanje podijeljene lojalnosti Crkve u 2. svjetskom ratu kanonizacijom podvojenog pape iz tog perioda, Crkva bi pokazala javnosti kakva je u stvari. Ali Crkva je bolja od zbira svojih lošijih dijelova. Kanonizacija Pija XII bila bi nepravedna po katolike koji su uradili više od njega, i uvreda za katolike u cijelom svijetu. Pija ne treba ni demonizovati niti svetiti.

Autor se specijalizovao za regiju Balkana i neplaćeni je član savjetodavnog odbora Američkoj savjeta za Kosovo.

Autor: Džulija Gorin

Izvor: jpost

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top