U našu kuću često navraćaju i Singerovi, članovi velike židovske porodice. Oni imaju dućan i birtiju, a Branko, koji je hendikepiran (teško hoda i pri tome ima nekakve prisilne pokrete ruku), pravi kefe/četke. To su, u stvari, neke tri porodice, a sve ih zovemo Singer. Tu su Poldi sa kćerkom Zlatom i sinom Zdravkom, te ženom Ilonkom, zatim je tu Margita sa kćerkom Mirom i sinom Adolfom. Sve su to odrasla čeljad. Glavnu riječ vodi “omama” Branka, majka Margite, Đuke (Đure) i Rozike, koja ima sinčića predškolske dobi. Nitko nigdje nije zaposlen. Svi su kod kuće, održavaju vrt i lijepo dvorište. Najčešće nam dolazi Rozika i Poldinova Zlata, vršnjakinja moje

Osjetim ja da u kući od mene kriju neka događanja. Vidim da se donose neke korpice, culca… Donosi se u krilima preklopljenog fertuna, a sve se to sprema u sobici (ostava). Kad se toga nakupi, dolazi Jelena Popržanova ili njezin muž Joško Šimunović i to u krumpirskoj košari odnose. Dolazi tako i Tina Gruberova i cure Grbine (Danica i Božica), a nerijetko sa mamom na prozoru razgovara Ljuba Pejnovića. Nekad uđe i u kuću. Mama često o Ljubi razgovara sa prijom Jelenom Parmak, simpatičnom sijedom staricom prkosnih manira. Ona stanuje desetak kuća od nas, uza selo, a Ljuba toliko od nje, u istom pravcu. Moju znatiželju i protest majka je

Kroz nekoliko dana u Grubišno Polje doseljene su porodice Slovenaca. Neke su smjestili u srpske kuće, a stare i nemoćne, nesposobne za rad, dodijelili su u porodice preostalih Srba, da bi im uz oslabljenu radnu snagu još otežali život. Nama su dodijelili dvoje starih ljudi. Imali su blizu sedamdeset godina. Baka je uvijek tražila mlijeka pa jajce, a stari je jeo sve i svirao je violinu. Pomagao nam je u lakšim poslovima. Nedugo iza dolaska Slovenaca ustaše naseljavaju srpske kuće ustaškim porodicama iz Hercegovine, Dalmacije i Zagorja. Gotovo u svakoj porodici ima ustaša sa puškom. Neki su u civilu, neki imaju samo ustašku kapu, poneki je u uniformi. Oni su

Život je bio jadan među Srbima u Grubišnom Polju i okolini. Naš narod se gotovo nikamo nije kretao. Postoji stalni strah, osjećaj nesigurnosti, beznađa – osjećaj da sa nama može netko druge vjere učiniti što hoće, a da nikome ne odgovara za to. Uvijek, gotovo svaki dan, se čuje da je netko ubijen, zaklan. Nacionalni i etnički barbarizam dobio je još jedan prilog: svim Ciganima iz Stalovice ošišali su njihovu dugu kosu pa su i oni u strahu. Čuli su da Nijemci pored Srba i Židova uništavaju i Cigane. Za vrijeme čitavog rata nijedan Ciganin nije bio u ustašama. Kad se mekani put na Međedovcu i u Maloj Barni prisušio,

Geografska karta Grubišnog Polja i okoline   < Prilozi uz knjigu                                        Sadržaj                                         Aprilske žrtve 1941. godine – popis >

Recenzija, Vasilije Karan: Genocid u kontinuitetu Obiman zahvat, kako u daleku istorijsku, tako i u nedavnu prošlost sa akcentom na Drugi svjetski rat, ljekar Milan Bastašić se odvažio i svojom snagom i nekom neobičnom voljom odlučio se da iz svog ugla posmatra preteška istorijska zbivanja koja nije lako današnjem čitaocu predočiti, na određen način protumačiti i tako približiti. Njegov pogled, u odnosu na zbivanja, nema naročit kritičarski odnos prema zbivanjima, već piščeva namjera je da svaki detalj potcrta, da uđe i u najsitnije detalje unutar Slavonije (bilogorski kraj), da sve to istakne na onaj i onakav način koji ostaje u ravni i srazmjeri stvarnih i istinitih događanja. On polazi (kada

U Gospiću je bila krojačka dvorana u vlasništvu Save Pemića. On je rodom iz Velikih Zdenaca ili iz Zdenčaca. To je bila rodbinska veza sa Đurom Bastašićem, mojim pradjedom koji je umro relativno mlad, a njegov jedini sin Mile kasnije se preženio u kuću Šelovića u Grubišnom Polju. Bila su tri brata Pemića. Ostali su bez roditelja, te ih je Mile Bastašić primio na bogato Šelovića imanje od četrdeset pet jutara zemlje kao pomoćnu radnu snagu, da ne kažem sluge. Savo je preko “Privrednika” otišao u krojački zanat, a Veljko i Stojan su još neko vrijeme ostali. Poslije je Veljko otišao raditi u mlin, a Stojan je otišao negdje služiti.

Vlak je 28. aprila predvečer krenuo prema Bjelovaru. Dugo nijedna od porodica nije znala kuda su ti ljudi odvezeni. Po izjavi Marije Bosanac, to je potrajalo oko tri nedjelje. Govorilo se da su otjerani na rad u Njemačku. Nikome nije išlo u glavu da se toliki ljudi mogu poubijati! Ljuba, nevječana žena Dane Bobića, negdje je doznala da su u Koprivnici, u logoru „Danica“. Majke, žene i sestre počele su odlaziti u Koprivnicu, odnositi hranu i čisti veš. Iz straha da idu na željezničku stanicu u Grubišnom Polju, one su odlazile u Špišić Bukovicu pa odatle vlakom u Koprivnicu. Kad se majka vratila iz prve posjete, donijela je očeve dugačke

Naravno, sve ih “primaju” i zatvaraju sa ostalima. Netko donese glas da su svi iz škole otjerani na željezničku stanicu, ukrcani u stočne vagone i da su tu zatvoreni. Idu sada jadne majke, braća, sestre i žene da vide svoje najmilije, jer zatvaranje u vagone znači da će nekamo biti odvezeni. Svatko ponešto nosi: potrebnu obuću, odjeću… Neki su iz kuća istjerani napola obučeni ili u papučama. Nosi se ponešto i za jelo. Čuvari-ustaše i domaći civili sa puškama ne dozvoljavaju da se bilo šta dade njihovim komšijama, do jučer uvaženim domaćinima kojima su išli u goste, na slave, na Božiće, na Uskrse, na krstitke i babine, u svatove… „Šta

Radost u našu kuću unio je dolazak moga brata Steve, najstarijeg djeteta Luke i Evice. On je učio pekarski zanat u St. Bečeju, a prije nekoliko mjeseci se “oslobodio” i postao kalfa, te nastavio raditi kod istog majstora. Međutim, počeo je rat, a on još nije uzet u vojsku. Došli su Nijemci pa je od straha pred njima došao kući. Pričao je o nekakvim Folksdojčerima, domaćim Švabama koji su se latili oružja kao što je ovdje uradila “Seljačka zaštita”. Kaže da oni na rukavu imaju kukasti krst, a kape su im sa šiltom. Netko je naišao iz varoši. Šapatom priča da su ustaše i zaštitari g. protu Jovana Markovića za

Počele priče da se u klokočevačkoj šumi pobunio rezervni puk, sve uglavnom „Šokci”. Poubijali komandire i komandante Srbe i Crnogorce i otišli kućama ili prešli u zaštitu. Došao netko iz gornjeg kraja, tamo je ujakova i tetkova porodica, šapću da stalno peku kruhove i daju Bosancima i Srbijancima, vojnicima koji šumom bježe ispred Nijemaca da ih ne zarobe. Nemaju više odjeće da im daju da se presvlače. Opremu bacaju u onaj stari bunar preko puta Đukića kuće. Ide odozgo, jaše na konju vojnik. Raskopčan je, bez oružja, na konju nema sedla. Govori: “Sve je propalo, to je velika njemačka sila, svu konjicu koja se suprotstavila su poubijali – i konje

I još oni kočijaši i ujak nisu ni upregli konje pod ona kola, kad nastade tajac. Došla neka tri čovjeka. Jednog dobro poznam. Imaju šešire, na rukama hrvatsku trobojnicu i na ramenu karabin. Kažu: „Hrvatska se predala! Isprežite konje i idite kući”! Seljaci jedva dočekaše, odvojiše konje od kola, uzeše vagijere u ruke i krenuše kući. Nas trojica brže trčimo kući da prenesemo novu vijest. Smatrali smo vijest važnom jer se posljednjih dana puno govorilo o tome da se Hrvati predaju Nijemcima, da neće da se bore, da su izdali, da se u pojedinim selima puca po vojsci… Saopćim ocu šta se desilo u Kovačevića dvorištu, a on kaže: „Kakva

Nedjelja je. Oblačno vrijeme. Mitar Amidžić, godinu dana stariji od mene, i ja idemo kod mog vršnjaka, našeg zajedničkog kolege Predraga Popare (Baće) i čujemo zvuk aviona. Dođosmo do Baćine kuće kad tu neki ljudi pričaju sa Baćinim ocem o tome da je bombardiran Beograd. Mitar i ja odmah trčimo natrag kući da donesemo tu vijest. Otac i mati se čude, dovikuju nekima koji prolaze trotoarom i pitaju da li je istina to što smo čuli. Eto i svijeta iz crkve. Neki zastaju, roditelji pričaju sa njima nagnuti kroz prozore. Zastaju uglavnom rođaci i kumovi. Oni iz katoličke crkve samo prolaze, ne zastaju. U toj priči netko reče da je

Bivši kotar Grubišno Polje pokrivao je područje istočne Bilogore, a graničio je sa kotarevima Virovitica, Slatina, Daruvar, Garešnica i Bjelovar. To je najsjevernija općina zapadne Slavonije. Uže područje Bilogore i Kalnika brdovito je i šumovito, a u istočnom dijelu Bilogore i na Kalniku naseljavaju ga pretežno Srbi, čija se sela kao uska traka provlače između Podravine i Moslavine, naseljenih gotovo isključivo Hrvatima. Po popisu iz 1931. godine, na tom je području tada živjelo 24.179 stanovnika i to 11.200 Srba, 8.000 Hrvata, 1.200 Mađara, 3.500 Čeha i 300 stanovnika ostalih narodnosti. Kako se vidi, Srbi su na tom području činili najbrojniji dio stanovništva – 46%. Bivši grubišnopoljski kotar ima kao kotar